Izvor: eKapija | Četvrtak, 26.09.2019.| 08:28
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Mladen Miljanović, vizuelni umjetnik - Fanatizam je bio ključan za mene

Mladen Miljanović
Nekada, u vrijeme srednje škole, u kasnu jesen najbolji drug i ja smo cijepali drva kod mene u Osječanima. U pauzama cijepanja i slaganja cjepanica "kovali" smo plan kako ćemo uz pomoć moje tetke iz Floride otići za Ameriku. Ona će nam, iako to nije znala, poslati potrebne papire i primiti nas dok se ne snađemo. Dok smo iscijepali sva drva tog dana razvili smo plan do sitnih detalja, kako bismo i šta radili prve godine, šta druge i tako dalje. Držala nas je ta vizija dugo vremena poslije toga. Mislim da je nestala nekada na proljeće naredne godine, kada su se drva koja smo iscijepali potrošila - riječi su kojima banjalučki vizuelni i likovni umjetnik Mladen Miljanović, na sebi svojstven način opisuje prve uspomene na odrastanje.

Autetičnost je nešto što najčešće krasi svakog umjetnika, a Miljanoviću sasvim sigurno ne nedostaje autentičnosti, u životu, kao i u umjetničkom izražaju. Diplomirao je na Odsjeku za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti u Banjaluci, gdje danas predaje.

Bilo bi vrlo izazovno i nadasve dugotrajno pisati o svim njegovim uspjesima, kao i samostalnim i kolektivnim izložbama kojih je imao na stotine. Možda, one slabije upućene, možemo podsjetiti da je 2013. godine predstavljao BiH na bijenalu u Veneciji. Izlagao je širom svijeta - u Njujorku, Berlinu, Budimpešti, Londonu, Trstu, Istanbulu... Radoznali tragač sve podatke može potražiti na njegovoj ažurnoj veb stranici.

Za eKapiju Mladen Miljanović, pak, priča o onoj manje poznatoj strani njegovog života i sveopšteg promišljanja.

"Dabogda ti Mladen radio portret"

Rođen je u Zenici 1981. godine. Već nakon prvih koraka uslijediće preokreti, što je potvrda da život piše neobične priče.

- Mnogo je ljudi koji su na ovaj ili onaj način uticali u različitim fazama odrastanja. Prije svega, tu je period odrastanja u Zenici do samog rata, kada je majka imala veliki uticaj, jer sam rano djetinstvo proveo odrastajući u krojnim listama i šablonima za šivenje koje je majka koristila dok bi šila kopije skupih haljina za tete iz radničke klase. Živjeli smo u garsonjeri na obronku Zenice, i kada bi tete trebalo da probaju haljine govorile su "Ma ovdje ću se presvući, još je on mali, ne zna on još ništa". Možda su ti performativni prizori bili nešto što me je poslije potaklo da se bavim tijelom/performansom i ljepotom u umjetnosti - kazuje Miljanović.

Sjećanje na tinejdžersko doba ga vraća u vrijeme intenzivnog rada sa ocem na građevini.

- Dobro se sjećam da je dnevnica majstora bila 50 KM, a irgeta (mene) 25 KM, litra goriva 1,25, a pivo u diskontu dvije marke. Radilo se od 7 do 19 časova, s tim da smo putovali oko sat i po do gradilišta tako da smo ustajali u 5. Osim oca je bio još jedan majstor koji nas je vozio na gradilište sa svojim neregistrovanim golfom, a najslađi doručci u životu su bili tu na gradilištu - parizer, pola hljeba i jogurt. Jede se polako, majstori uvijek prvi završe pa potjeraju irgete da pale mješalicu što prije. Krešendo ili finale u tom poslu je kada se objekat pokriva, to je najljepši dio jer je taj posljednji dan vikanje na krovu. Taj dan kada se viče na krovu sve komšije donose rakiju, pivo, hranu, košulje i peškire za majstore i radnike. Naravno, najljepše košulje uvijek izaberu majstori, ja sam bio zadovoljan i sa frotir peškirima.

Igra života ili paradoks realnosti dovode do toga da svoj neosporni talenat prvo pokazuje radeći portrete na nadgrobnim spomenicima. Upornost je, ipak, rezultirala da upiše Akademiju.

- To je bio kasniji period poslije vojske kada sam radio gravirane crteže portreta na nadgrobnim spomenicima. Najnovija kletva u selu te godine je bila: "Dabogda ti Mladen radio portret". Bilo je tu nečeg nadrealnog u tom periodu poslije rata, kada se taj užas smrti koji se dešavao počeo uljepšavati, "esteticizirati" kroz spomenike. Zavladalo je ludilo za "podizanjem" spomenika. Nisam baš vidio svijetlu budućnost u tom crnom kamenu, pa sam odlučio nakon prve zarađene hiljade da napustim taj posao i odem na prijemni na Akademiju u Banjaluci. Otišao sam na prijemni i pao, ali nakon još jedne godine crtanja umrlih i živih, koji za života podižu sebi spomenik, iz drugog puta me primiše.

Jedan od njegovih performansa

Služiti umjetnosti

Miljanović glasi za jednog od najznačajnijih vizuelnih umjetnika u RS i BiH. Put koji je prešao od studentskih dana do prve izložbe opisuje kao "salto mortale".

- To je bio period otkrivanja nekih novih mogućnosti i spoznaje mogućnosti znanja. Tada sam upoznao razne fanatike na akademiji, od onih prema umjetnosti i kreativnosti do onih prema raznim blagotvornim supstancama. Mislim da je taj fanatizam ključan, bar je za mene bio. Jedan od mojih kolega i ja smo ostajali da radimo na akademiji nakon radnog vremena i tokom praznika. Vrlo često bi nas čuvar ostavio zaključane u ateljeima na Akademiji. I tada se jeo sendvič sa parizerom i jogurtom koji smo kupovali kod "Jevreja", preko puta tadašnje Akademije smještene u Vuk Karadžić školi. Prodavca, čija je prodavnica poslije propala, od milja smo zvali Jevrej, jer kada ti proda tetrapak sok, odvojeno ti naplati slamku.

Njegova prva izložba "Služim umjetnosti" desila se 2007. godine i naravno na autentičnom mjestu - bivšoj kasarni.

- Izložba "Služim umjetnosti" je jedan od mojih najbitnijih projekata. Radilo se o izložbi koju sam napravio u bivšoj kasarni u kojoj sam se svojom voljom zatvorio na 9 mjeseci. Bilo je to i najproduktivnijih devet mjeseci mog života u umjetničkom smislu. Tada mi je to i rekla Dunja Blažević, koja me je posjetila tokom tog performansa, ali nisam baš vjerovao. Sada vidim da je bila u pravu. Bar za sada.

Kako nam kaže, sve njegove izložbe su imale nešto specifično i različito.

- Na nekima galamim na posjetioce, ponekad visim, na nekima držim kamen u rukama, nekad pijem vino iz šljema, a na nekima se samo vozam u stojadinu.

Poredeći kvalitet izložbenih prostora kod nas i u svijetskim metropolama ističe da nema posebnih razlika, odnosno da u svijetu, kao i kod nas, ima dobrih i uslovnih galerija, ali i onih loših i neuslovnih.

- U svijetu, kao i kod nas, ima onih galerija koje na otvaranju imaju samo piće, a ima i onih koje imaju i mezu i piće.

Kako javnost često okarakteriše umjetnike kao ekscentrike, Miljanović navodi da je to pitanje sadržaja i forme.

- To je uvijek pitanje načina kako želimo da nas okolina percipira ili kakvu vrstu mišljenja da formira pred nama - pitanje sadržaja i forme. Vrlo često forma ne odražava realno stanje sadržaja.

Ne bih ništa mijenjao

Na pitanje "Da li si ikad bio na pragu da napustiš BiH i nastaviš svoje stvaranje negdje u inostranstvu?" Miljanović kaže da na tom pragu stoji još od cijepanja drva sa najboljim prijateljem sa početka razgovora.

- Mislim da prag i ne postoji, i on je još jedna od iluzija koja teži da nam nametne ograničenje u shvatanju slobode svijeta u kojem živimo. Ali, priznajem, kada pokušam da shvatim postojanje praga zaista ga je teško preskočiti, bar iz mjesta. Iz zaleta se obično lakše preskoči, pričali su mi ljudi koji su ga preskakali.

Svoj profesionalni put ne bi mijenjao i kada bi imao priliku za novi početak sve bi radio onako kako je i bilo.

- Isto tako, ne bih mijenjao ništa i u onome što će biti tek. Mislim, da to što će biti, baš tako i treba da bude i mislim da bi baš onda bilo šteta to mijenjati.

Vječno pitanje i briga svih talentovanih mladih umjetnika jeste kako kreirati situaciju u kojoj mogu da žive od svog talenta. Miljanović ističe da je upravo odgovor u tome da ne treba samo kreirati umjetnost, već i situaciju unutar koje nastaje umjetnost.

- Odnosno, dozvolite mi da zakomplikujem, treba kreirati situaciju za umjetnost koja će kreirati novu i bolju situaciju za novu umjetnost. E to je to.

Neću se smiriti

Vrijeme shvata slobodnim, jer kako ističe, teško bi bilo pokoriti vrijeme.

- Mislim da to na kraju nije ni moguće. Pokušavam sebe sve više osloboditi vremena, a ono što radim u tom procesu oslobađanja je čisti i obični lijepi život, u kojem je sadržana porodica, umjetnost, prijatelji, škola i ovo tipkanje po tastaturi u kasne sate.

Uspjeh shvata kao kolektivnu radost, bilo da je ona na nivou porodice, ZEV-a ili lična.

- Najveći uspjeh vidim u tome da se i dalje radujem uspjehu, ali i da ga imam sa kim dijeliti - kaže Miljanović i dodaje da su za njega istinske životne vrijednosti one koje se peripetuiraju, obnavljaju i umnožavaju za dobro svih.

- Kao krompir - staviš jedan u zemlju, a izvadiš sedam recimo, ako je rodna godina i 10 možda.

Postoje osobe kojima se divi, a to su prije svega roditelji, koji su u mnogo težim okolnostima nego što su ove sada uspjeli da sestru, brata i njega odhrane i vaspitaju kao pristojne osobe kojima nije teško reći "dobar dan" prolazniku na ulici.

Na dobrotu reaguje divljenjem, na uvredu dobrotom, a na poniženje ignorisanjem.

Jednako provokativno, kao i njegove izložbe Miljanović poručuje da se neće smiriti dok ne ostvari sve ono što nije ostvario do sada, i da sebe doživljava kao nekoga ko se neće smiriti dok ne ostvari sve ono što nije ostvario do sada.

Senka Trivić
Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.