Irma Balijagić Adler, boksačica - Nikada ne odustajem, iz inata!

Kada sam dogovarala intervju sa našom najboljom boksačicom Irmom Balijagić-Adler, ona se upravo vratila sa neuspješnoga "boks - izleta" u težu kategoriju koji se održao u Argentini. Da budem iskrena, kako sam imala informacije da već dugo nije imala meč prije toga, a nije ni završila borbu u Buenos Airesu, očekivala sam potpuno drugu sliku od one koja me stvarno čekala: nasuprot mene je sjedila mlada, lijepa žena, vedra i njegovana, a jedino po čemu sam znala da je nedavno imala borbu je njena "ratnička" frizura - kosa spletena u pletenicu. Ni traga od "namodrene" djevojke ubijenoga duha. Što sam duže komunicirala sa njom, sve mi je bilo jasnije da Irma Balijagić nije samo boksačica, nego istinski životni borac bez alternative za odustajanje...

Kako je došlo do toga da se žena poput tebe zainteresira za boks?

Trenirala sam košarku, prije nego sam počela trenirati boks. Krenula ja na thai-bo, malo onako radi sebe... i počinju me ubijeđivati da sam prirodno nadarena za boks, da imam sve što je neophodno za sjajnoga boksera. Tada sam mislila "Nema teorije", bilo mi je odvratno, bezveze... No, jednog sam dana u novinama pročitala priču jednoga boksrea našega porijekla i tada sam odlučila da ću se baviti kick – boxom. I čim sam ozbiljnije počela trenirati, krenule su i medalje: Evropsko zlato u kick-boxu 2006. godine!

Kada osvojiš zlato ili srebro u nekome amaterskome sportu poput kick-boxa i boksa, uglavnom prelaziš u profi boks. Tim slijedom sam i ja išla. Tada sam na ime dodala ono Adler.

Kako se tvoja karijera razvijala nakon toga?

Moja druga borba u profi boksu je bila u Njemačkoj - nakon meča su me ondašnji mediji nazvali nasljednicom Regine Halmich i to je za mene bio sjajan početak. Ragina Halmich je najbolja njemačka bokserka, apsolutni super-star, žena koja je popularizirala taj sport u Njemačkoj. Ona je jednostavno sve to uvela "u modu", zbog nje je i krenula sva ta boks-ekspanzija, vjerujem da upravo zbog nje mnoge Njemice odlučuju boksati. Kada te uporede sa Halmichovom još na početku karijere, to je sjajan "vjetar u leđa"...

To je bila moja sreća: nakon toga dobila dosta poziva za mečeve, taj mi je meč otvorio "vrata" za titulu jer sam prije toga bila dosta daleko na listi za izazivača.

Koliko se sjećam, ti titulu nisi izgubila borbom?

Kada sam drugi put trebala braniti titulu, nisam je uspjela odbraniti jer nisam imala sponzore, niti podršku, niti me ispoštovao čovjek sa kojim sam imala ugovor... Nisam izgubila titulu borbom. Još uvijek se osjećam kao šampionka jer mi titulu nisu uzeli u ringu, i osjećat ću se tako dok ne izgubim titulu tamo gdje se zaista može izgubiti – u ringu. U svojoj kategoriji, ne u ovim izletima izvan moje kategorije koje sam prisiljena raditi da bih uopće boksala.

Svi putevi vode u Kanadu

Ko trenutno drži tu "tvoju" titulu?

Titula je u Kanadi, tamo su sve titule. Tamo su 2-3 sjajne boksačice u perolakoj kategoriji i sve titule one drže. Prošle sam godine i ja trebala raditi meč u Kanadi, i trebalo je, ako dobijem meč, da ostanem tamo i da se spremam za idući meč sa Jeanin Garside koja me dugo izbjegavala i koju sam savladala 2008. godine u Skenderiji, kada sam osvojila naslov svjetske prvakinje u pero-lakoj kategoriji u WIBA verziji.Međutim, lude su se stvari desile. Ja sam bila tamo mjesec dana, i na kraju mi je rečeno da ne mogu raditi meč zbog medicinskih razloga. Moja protivnica Jelena Mrđenović je radila meč sa djevojkom koja je na težoj kategoriji... Svi putevi me vode ka Kanadi, svakako...

Imala si i filmsku situaciju sa pucnjavom nekoliko trenutaka prije meča u Berlinu...

Nakon što nisam nisam mogla organizirati meč, dobrovoljno sam "ušla" u meč na težoj kategoriji da bih održala kontinuitet i onda s desila još luđa stvar: Očuh i bivši menadžer moje protivnice, njemačke bokserke Role El-Halabi, pucao je u nju u na noć borbe u Berlinu, tačnije u svlačionici nekoliko trenutaka pred izlazak u ring. Ja čekam sudiju da mi dođe i potpiše rukavice, a ono dolazi Role El-Halabi upucana u ruku...

Maler za malerom

Svašta mi se izdešavalo, ali ja sam toliko tvrdoglava i uporna da nastavljam dalje. Iz Las Vegasa sam dobila ponudu za 10-i mjesec prošle godine i tu sam rekla "Ne" jer sam skontala: ako su mi se izjalovila četiri meča u samo nekoliko mjeseci, ko zna šta će mi se tek tamo desiti: hoće li mi opet smisliti da mi krvni nalazi nisu dobri, da me neko upuca, ili šta već, da sam lakša nego što moram biti... kako me je išlo, bila sam govoto sigurna da će se arena srušiti ako prihvatim borbu. Baš nisam htjela riskirati i otići sa osjećajem da ne trebam biti tamo.

Tako je i ova godina počela u očekivanju meča, bilo kakvoga. Kao sunce poslije kiše sam trebala meč, da konačno boksam. Bila sam u takvome stanju da sam došla u situaciju da ugovorim meč pošto-poto, makar ne izašla iz toga ringa... I tako dobijem ponudu 4. juna za meč, za koji nijedna normalna osoba ne bi prihvatila. Da imaš i gram mozga... Ali, ja razmišljam srcem.

Dakle, ponuda za meč je došla 4., a meč se održao 14. juna? To je bilo samo deset dana za pripremu - zar pripreme ne bi trebale trajati mjesecima?

Ja treniram cijelu godinu baš zato, zbog takvih situacija. Želim uvijek biti spremna. Mojih 90 posto mečeva sam boksala u inostranstvu i to smatram prednošću. Ne radim mečeve u vlastitoj organzaciji kao što to većina njih i radi, ne biram lake protivnike i ne koristim tu "prednost domaćeg terena". No, ovaj put me počela hvatati panika koliko dugo nisam imala meč, već je postajalno naporno biti strpljiv i imati "stand by" na karijeru.

Kada sam dobila ponudu za meč, moj promotor mi je odmah objasnio da je meč na težoj kategoriji, upozorio me je da nisam boksala gotovo dvije godine i da moram dobro razmisliti. Ja uopće nisam razmišljala, jer sam očajnički htjela borbu. Bilo mi je jasno da idem u Argentinu tek dva dana pred meč, da ću boksati težu kategoriju, neprestano je ponavljao da se neću stići ni naspavati zbog vremenske i klimatske razlike. Pristala sam. Ostatak preostalog vremena do meča sam "ganjala" vizu za Argentinu, a kako to nisam mogla završiti ovdje, morala sam u Srbiju po vizu. Zaista, duže sam se mučila oko vađenja vize, nego oko fizičkih priprema.

Nisi baš oduševljena dočekom u Argentini?

Nimalo. A tek meč! Doveli su me u salu u osam navečer, a moj je meč bio zakazan za jedan sat iza ponoći. Doveli su me u ledenu svlačionicu (kod njih je zima), u kojoj je za sjedenje bila samo jedna plastična stolica kakvu više kod nas ni u najgorim kafanama ne možete naći. Toliko je bila neudobna da me stvarno sprječavala da zaspim od onoga silnog jet-laga. Tek u ringu sam shvatila da sam užasno premorena i da mi tijelo još uvijek spava. Stajala sam tamo i ničega se tačno ne sjećam. Znam da sam dobila dva udarca u bradu. Obično je dovoljan jedan udarac u bradu da obori boksera i u normalnim uvjetima, ali ja sam eto dobila dva... (smijeh) Ispostavilo se da sam ja zaista spavala. Nije mi žao, nimalo mi nije krivo - čovjek uči dok je živ. Zbog svih okolnosti, ne trebam ničiju potvrdu, niti imam potrebu da se opravdam. Dešavaju se boskerski mečevi i u našoj državi, ali ja moram da otputujem na drugi kontinent da bih sebi našla protivnika, to mnogo govori o situaciji u boksu ovdje i sada. Neko ne želi da ja boksam u svome gradu.

Ko je kriv?

Ovdje se više organiziraju mečevi da bi organizatori sebe promovirali, a ne boksere. A ja očigledno smetam tim ljudima... Ne želim ih poimenice spominjati.

Misliš li da da te prati "peh" zadnjih godina kada je tvoja karijera u pitanju?

Ma, ne mislim – sigurna sam u to! Valjda me Bog iskušava. Vjerujem u Boga i znam da su iskušenja dio života i stvari koje svaka osoba mora proći, spremna sam ih sve proći, strpljiva sam... Za ovakve stvarni važnije je biti spreman psihički, nego fizički. Ne znam šta me još čeka, ali ja sam borac i izdržat ću.

Tvoji uzori su...?

Nemam uzora. Shvatila sam da bih sama sebi trebala biti uzor, šta sam sve preživjela: ja sam lik koji nije imao ni menadžera, ni sponzore, nikoga ko bi mogao pomoći, a ipak "plivam". Sve sam postigla sama, svojim radom i trudom. Ne postoji nikakva mašinerija iza mene, Bog mi je svjedok...

Kako se muškarci ponašaju prema tebi kada saznaju da si bokserka i da ih u samo nekoliko preciznih udaraca zapravo možeš onesvijestiti?

Ta činjenica odmah razabere bezveznjake od normalnih muškaraca. Nije samo u BiH takvo stanje, cijeli je region konzervativan po tome pitanju. Ali, nisu konzervativni oko stvari koje se ne tiču zdravoga života i sportskoga duha. Kao pjevačica bih bila odgovarajuća, kao bokserka sam neobična. Ili, da naprimjer dolazim iz Njemačke, da sam tamo boksala, da imam mnogo novaca i da sam došla u BiH prodavati patriotizam dok boksam pod tuđom zastavom... U našoj se državi najmanje cijene domaći ljudi.

Je li ti žao što si se uopće počela baviti boksom, obzirom da si vrlo nezadovoljna trenutnom situacijom u bh. boksu?

Nikako. To me očvrsnulo. I fizički, ali prvenstveno psihički. Boks je probudio životnog borca u meni. Bilo je svakakvih trentuaka u životu, ali iz svega uspijem izvući nešto pozitivno i simpatično.

Ja ne zarađujem od boksa. Nažalost, u ovoj državi se od toga ne može živjeti. Radim nešto potpuno drugo, mnogo radim sa djecom i uživam u tome. Zaista. Boks je ovdje na nivou hobija, niko nas ne shvata ozbiljno... Da sam bila malo pametnija i otišla u Njemačku kada sam mogla, ne bih sada okolo "žicala" bilo kakve borbe.

Po tvojim procjenama, mogu li domaći sportisti uopće preživjeti u BiH?

Ma ne. U BiH postoji tek šačica sportista koji mogu živjeti od toga, pri tome ne mislim na ljude koji rade i zarađuju u inostranstvu, nego na domaće sportiste koji nastupaju u državnim okvirima. Velika je razlika biti sportista Bosne i Hercegovine, nositi zastavu Bosne i Hercegovine, živjeti od tzv. "novaca" BiH. Ti se sportisti ne poštuju. Uzmite samo naše momke iz sjedeće odbojke koji su osvojili sve što se na svijetu može osvojiti. Životare. Niko ne priča o tome. Sa druge strane, imamo ljude koji zarađuju „vani“, plaćaju porez drugim zemljama, nastupaju pod tuđim zastavama i licemjerno se predstavljalju kao Bosanci i Hercegovci... To je bijedno.

Jesi li ti ikada razmišljala o tome da "promjeniš" zastavu i nastupiš za neku drugu državu?

Kada sam mogla to promijeniti, nisam htjela – sada mi je kasno. Mada, mislim da sve i da dobijem priliku za to – ne bih je iskoristila. Ja jesam razočarana u odnos ove države prema sportu, ali, nažalost, ja sam patriota iako mi ova država nije ništa pomogla. Svoj uspjeh sam izgradila samo na svome radu, znoju, suzama i volji, Bog mi je svjedok. Ali, to je moj put, nije mi žao, ja sam odabrala takav život.

"Jao, sada će me reći tati..."

Jesi li ikada udarila muškarca?

Jesam (smijeh), i to u danima kada nisam ni sanjala da ću se baviti boksom. Kao mala, često sam se tukla (smijeh), ja sam od malih nogu bila ravnopravna u tučama. Prije nego sam se počela baviti kick-boxom, potukla sam se sa jednim mladićem i baš je bilo brutalno. Kada mu je počela teći krv iz nosa, jedino o čemu sam panično razmišljala je bilo: „O, ne, sad će ići mome tati da mu kaže...“. Eto mojih prvih razmišljanja vezanim za borilačke sportove (smijeh)... Mada, odvratne su mi ulične tuče, to prezirem. Sve što imam da pokažem, to radim u ringu. Svaki pravi sportista treba da bude dobar primjer van terena.

Zanimljivo je to da su zapravo u boksu uvijek bili najpopularniji loši momci, oni koji su radili "čarke" na presicama, vaganjima, prijetili protivnicima i javno se svađali, još od Muhameda Alija, preko Tysona, pa sve do Hayea... Kličkovi su zapravo mnogima i dosadni jer se van terena prikazuju džentlimenima. Kako gledaš na to?

Kada sam ja išla u Berlin i kada se desila ova pucnjava prije meča... prije toga sam osvojila titulu i jedva je pet ljudi napisalo/izvijestilo nešto o tome. To je ovdašnjim medijima bila totalno nebitna stvar. No, nakon pucnjave u Berlinu, bila sam na svim važnijim naslovnicama, a nisam čak i boksala! Kada sam osvojila titulu, nakon toga je odbranila- nije se desilo ništa, ali pucnjava me vinula u medijski vrh (smijeh)... Žalosno je to što sport stalno ostaje u drugome planu, sve one nebitnije stvari se guraju.

Kako su tvoji roditelji primili vijest da se želiš baviti boksom?

Odgovarali su me, ali me to nije spriječilo u mojim zamislima kada je boks u pitanju. Kaže mama: "Pa šta ćeš sine ako te neka istuče?", a ja joj odgovaram kao dijete: "Ustat ću i istući i ja nju". Kaže ona meni, sva zabrinuta: "Toga se ja i bojim, kad si tvrdoglava k`o bik!" Eto, takva sam ušla u boks! I eto, mama se pomirila sa tim da nisam kao ostale žene, svi su se pomirili...

Koliko je takva odluka utjecala na tvoj privatni život?

Mnogo, ali pravi muškarac nikada neće pobjeći i neće ga pokolebati nikakvo "neženstveno" zanimanje.

Do kada planiraš boksati, nazire li se vrijeme za "okačiti rukavice o klin"? Razmišljaš li o trenerskome poslu?

Sve dok me zdravlje bude služilo, ako Bog da. Tijelo me još uvijek sjajno služi, mozak mi je još uvijek neoštećen, nadam se... Ne zanima me trenerski posao, iako mnogo mojih saradnika smatra da bih bila dobar trener i motivator, posebno zašto što dobro "čitam" djecu. Dobar sam pedagog, ali mene to ne interesuje. Ne znam što će život donijeti, ali za sada nemam te ambicije. Sa mnom se nikada ne zna, nije me ni boks zanimao...

Izvor: novinar.me, Majda Balić

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

WBO Puerto Rico

KJP Centar Skenderija d.o.o. Sarajevo

Irma Balijagić Adler

boks

borba

košarka

treniranje

thai-bo

kick – box

medalje

evropsko zlato

amaterski sport

Regina Halmich

boks-ekspanzija

vjetar u leđa

izazivač

sponzor

šampionka

ring

titula

Jeanin Garside

Skenderija

pero laka kategorija

WIBA verzija

Jelena Mrđenović

Rola El-Halabi

svlačionica

maler

krvni nalazi

protivnici

domaći teren

stand by

klimatska razlika

fizičke pripreme

jet leg

iskušenje

sportski duh

patriotizam

zastava

ulične tuče

Muhamed Ali

Mike Tyson

Kličkovi

roditelji

trenerski posao

pedagog

ambicije