Željko Samardžić, pjevač: Otac me tukao zbog Arsena Dedića

Cijeli život sam sa ženama: četiri tetke, majka, dve sestre, tri kćerke, supruga, tašta... I najbolje prijatelje sam uvijek imao među ženama, u osnovnoj školi drugarice su mi pisale domaći zadatak - priča Željko Samardžić.

Batine zbog Arsena

Otac, oficir u JNA, naučio me je takvoj disciplini da dan-danas za sebe mnogu da kažem da sam Švajcarac. Ako se dogovorimo da se nađemo u 10 sati, ja sam u deset do deset nacrtan na tom mjestu. Otac je bio prilično strog. Sjećam se, šezdesetih godina živjeli smo u Zadru. Još kao dječak osjećao sam kvalitet muzike Arsena Dedića, koji je imao koncert na Trgu pet bunara u Zadru. Muzika me je toliko ponijela da sam ostao van kuće sat duže nego što smijem. Takve sam batine dobio da ću ih pamtiti dok sam živ!

Bicikl

Kako je vrijeme prolazilo, između oca i mene bivalo je sve više razumijevanja, ali u djetinjstvu se ponašao u stilu: treniram strogoću. Uvijek sam imao želju da imam bicikl, ali mi otac nije dao. On je imao svoj bicikl, držao ga je u podrumu i nije mi dozvoljavao da ga vozim. Uvijek sam molio druge da mi daju jedan krug. Čini mi se da na svijetu nije bilo srećnijeg djeteta od mene onog trenutka kada sam saznao da su ocu ukrali bicikl! Čim sam uspio u poslu, prvo što sam kupio sebi bio je - bicikl! Bilo je to u Beogradu ‘95. godine.

Supruga Maja

Svaki muškarac može se posmatrati kroz ženu s kojom je, a i obrnuto. Čim sam upoznao Maju, proradili su mi leptirići i rekao sam: bićeš moja žena. Bila mi je interesantna jer nije bila u centru pažnje, već po strani. Uvijek sam volio te "mirnice" sa kojima mogu da komuniciram očima.

Počeli smo da se viđamo, izlazili smo, šetali, ali trebalo mi je sedam mjeseci da je nagovorim da me poljubi. Kada sam došao iz vojske, rekao sam: "Ako želiš sa mnom, ja ću te ženiti". Tako je i bilo. Rodila nam se Sanja i počeo je porodični život. Nismo nikada imali trzavice u braku uprkos svim turbulencijama koje su se izdešavale u bivšoj Jugoslaviji, ratu, izbjegličkom životu i tadašnjoj nemaštini, uprkos mojoj popularnosti... Popularnost je veliko breme za porodicu, nije lako biti javna ličnost.

Publika

(Maja i Željko Samardžić)

Na sreću, imam dobru komunikaciju sa ljudima i ne spadam među konfliktne tipove. Sebe ne smatram zvijezdom, već običnim čovjekom koji radi taj svoj posao i zbog toga je popularan i ljudi ga vole i poštuju. Da, osjećam da sam voljen. Često izlazim, šetam po gradu, ljudi me zaustavljaju, a ja zaista imam strpljenja da popričam sa svakim. Ljudi koji me vole nekako znaju da izaberu najljepši način da mi priđu. U meni osjete i vide običnog čovjeka, što mi baš prija.

Muzika me spasla

Svašta sam radio u životu. Bio hotelski pjevač, carinski manipulant pri špediciji... Kao mlad pretovarao sam lubenice sa vagona u kamion, brao kajsije... Uvijek sam volio, još kao klinac, da imam svoj dinar, da kupim farmerke, patike... Vremenom sam osjetio svoju šansu u muzici.

Čini mi se da mi je muzika i pomogla da krenem pravim putem. Jer u pubertetu, kada si na životnoj prekretnici, svaki muškarac želi da na neki način skrene pažnju na sebe. Iskušenja su ogromna, dešava se da se se povedeš za lošim društvom. Masa mojih prijatelja se uputila ka nekim zapadnim zemljama, ka nekim sumnjivim poslovima. Izabrali su drugi put, put koji ima mnogo manje moralnih kvaliteta. Ali mnogi su, uprkos svemu, ostali šmekeri.

Kriminalci

Ljudi tog profila dolazili su na mjesta na kojima sam pjevao devedesetih godina. Oni su izuzetno galantni. Kad krenu preko na šanu da rade te svoje poslove, pa kad dođu do nekog novca i vrate se, ne odlaze iz kafane dok sve ne potroše. Sjećam se da bih vraćao novac kada vidim da je neko pretjerao sa bakšišom. Nisam s njima imao problema, a vjerujem da su me i zbog toga poštovali. Jer čovjek dok je u alkoholisanom stanju, ima drugačije emocije i ponaša se komotnije sa novcem. Malo je njih koji će skroz trezveni da budu do te mjere galantni. Poznavao sam njihov kodeks i nisam se plašio tih pravih mangupa jer znam da nikada prvi neće povrijediti niti ugroziti nekoga. Samo ne diraj njegovu teritoriju! Ali u svakom smislu riječi.

Ranjen u ratu

Ja sam jedan od ljudi koji su bili prethodnica onome što su uradili predsjednik Tadić i predsjednik Josipović jer sam još prije dvije godine odlazio da pjevam u Hrvatskoj i Bosni. Sada kada gledam kako se uspostavljaju ti lijepi kontakti i normalne situacije, pitam se: Bože, zar je morao iko da pogine zbog gluposti?! A smatram da su sve to bile velike gluposti, da smo na trenutak svi izgubili kontrolu i dozvolili onima koji nikakvu vlast nisu zasluživali da nas povedu u zlo.

Kad me je mitraljez pogodio, sjedio sam u stanu svojih kumova Marinke i Dragana Knezovića u Šantićevoj ulici. Bio je 6. maj 1992. i već se krvarilo i ginulo na sve strane. Samo su dolazile crne vijesti: poginuo ovaj, poginuo onaj. Djecu i ženu sam sklonio kod oca i majke u Nikšić, a ja sam ostao u Mostaru i čekao da prođe ludilo. Rana je bila velika, prostrijelna. Osjetio sam da odlazim... Smrt sam prepoznao kao ogromnu pospanost i veliki umor od kog padate u težak san. Još sam samo čuo doktoricu Selmu kako viče: "Krvi, brzo krvi".

Izbjeglica

Kad sam se oporavio i sačuvao živu glavu, onda mi je jedina želja bila da se bilo kako domognem nekog mjesta gde pejvaju ptice i čuje se dječija graja. Prešao sam preko Dalmacije u Istru, pa produžio u Ljubljanu. Bio sam bez para. Stajao sam pred nekim restoranom nesvjestan da jednom čovjeku buljim u tanjir. Prenuo sam se tek kad me taj Slovenac upitao zašto tako gledam. Rekao sam: "Gladan sam" Pitao je: "Iz Bosne?". Rekao sam: "Iz Hercegovine". Nahranio me je i kupio mi kartu do Srbije. U Beogradu sam pjevao po kafanama. Okusio sam svu gorčinu ovog posla.

Preokret

Imao sam sreću da u kafani "Tores" u kojoj sam pjevao upoznam braću Marija i Đorđa Subana, predstavnike "Adidasa". Kad su čuli moju životnu priču, dali su mi 30.000 maraka nepovratno da snimim ploču. Došao sam do Marine i Fute i tako se okrenulo kolo sreće u moju korist. Vjerujem da Bog postoji i da se svakome sve vrati. Kao što su meni ljudi pomogli, tako se i ja sada trudim da pomognem svakom ko je u nevolji.

Zdravko Čolić

U vrijeme dok je bilo neizvjesno hoću li uopšte uspjeti da prehranim porodicu, nisam mogao ni da sanjam da ću ovoliko uspjeti u poslu. Ali divio sam se Zdravku Čoliću i volio ga. Razmišljao sam: Bože, kako je on dobar čovjek i koliko mi je drago što toliko dugo traje. Kada se meni desio uspjeh, onda sam počeo još više da ga cijenim jer sam shvatio koliki je teret sačuvati karijeru. Mnogo je teže sačuvati nego stvoriti je. Morate biti staloženi, imati živce za sve situacije..., ali džaba sve ukoliko u vama ne prepoznaju čovjeka koji voli ljude.

Unuci

Unuke sam dobio u 48. godini i trebalo mi je vremena da se naviknem na tu riječ: deda. Onda stanem pred ogledalo, pogledam se i kažem: Pa, dobro, Željko, ti si stvarno bijel! (smijeh) Luka i Aleksa su moj univerzum. Oni su osnovni razlog što se bavim ovim poslom, što živim... Ne postoji veća radost od mojih unuka.

Majka

Majci, koja je preminula prošle godine, posvećujem koncert u "Areni" 8. marta. Dar za muziku naslijedio sam od nje. Mnogo mi nedostaje, nema dana da pet, šest puta ne pomislim na majku. Moja majka je imala moždani udar i svakog dana je bivala sve dementnija. Odem da je obiđem, a ona mi kaže: "Gospodine, hoćete li mi samo malo pomjeriti ćebe". Ja joj uzvratim: "Majko, ja sam tvoj Željko". A ona kaže: "Nisi ti moj Željko". "Hoćeš da ti nešto zapjevam?", pitam. “Hajde”, kaže ona. I ja počnem da pjevam pjesmu koju je moja majka stalno pjevušila dok je prala veš: "Negdje u daljini, pogled mi se gubi, nekog u daljini moje srce ljubi...", a ona nastavi: "Prolazi mi mladost i u čežnji vene, daleko si draga, daleko od mene". To je bilo tako snažno. Tog dana sam se kroz pjesmu i kroz suze oprostio od nje. Šta ćeš, to je život. Odlaze najdraži, dolaze na svijet neki novi. Život je čudo.

Lična karta:

• rođen 3. oktobra 1955. godine u Mostaru
• otac mu je bio vojni oficir, pa je tako Željko u mladosti često mijenjao prebivalište
• živio je u Nikšiću, Igalu, Zadru da bi se kao tinejdžer ponovo vratio u Mostar
• tokom srednje škole vrlo brzo je postao poznat kao dobar imitator Kemala Montena
• prva pjesmu koju mu je donijela pažnju medija bila je "Moja Marija je drugačija" s kojom je nastupao na festivalu "Prvi aplauz" koji se održavao u Banjaluci
• sa 40 godina nastupajući u elitnom klubu "Ambasador" upoznao je i biznismena koji je finansirao njegov prvi album na kojem su radili Marina Tucaković i Aleksandar - Futa Radulović
• objavio je ukupno 11 albuma, posljednji "Kojim dobrom mila moja" 2009. godine

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"