Što će Kina učiniti u slučaju recesije s dvostrukim dnom

Tijekom financijske krize Kina se istaknula ogromnim poticajima za infrastrukturne projekte pridonijevši s više od 50% globalnom rastu tijekom 2009. Kineski je rast postepeno postajao manje ovisan o trgovini, dok se udio izvoza namijenjen zemljama eurozone i SAD-u smanjivao, piše Financial Times.

Nakon što su Kineske banke početkom 2008. u opticaj pustile velike količine novca kako bi stimulirale ekonomiju, ekspanzija M2 komponente ukupnog novca od 87% potaknula je inflaciju.

Inflacija je kasnije dodatno ojačana poremećajima u ponudi hrane i rastućim cijenama dobara pa nije za očekivati da će nositelji ekonomske politike u slučaju nove recesije u opticaj ponovno pustiti ogromne količine kredita.

To postaje jasno ukoliko se u obzir uzme da su nositelji kineske politike trenutno usmjereni na suzbijanje rizika vezanih uz zaduženost lokalnih vlasti i neuravnoteženo tržište nekretnina. Ta su oba problema potencirana prošlim stimulansom.

Petogodišnji plan

Vladini službenici nagovijestili su kako će umjesto sveobuhvatnog stimulansa pribjeći ciljanom olakšavanju, odnosno odobravanju povoljnijih kredita povezanih sa stanovanjem, ruralnim razvojem i malim poduzetništvom.

Prema 12-om po redu petogodišnjem planu Kina namjerava u izgradnju socijalno važne infrastrukture uložiti oko 7 000 milijardi juana.

Nastavak vladinog zagovaranja socijalno bitnih infrastrukturnih projekata trebao bi poduprijeti potražnju za građevinskim uslugama i materijalima, dok bi povećanje kupovne moći trebalo povećati potrošnju kućanstava.

Jačanje domaće potrošnje

S relativno užim mogućnostima intervencije nego prije izbijanja financijske krize, konstruktivniji način da se Kina suoči sa izazovima je da ubrza reforme koje potiču domaću potrošnju.

Predstavljene su mnoge inicijative koje idu u tom smjeru poput angažmana da se poveća priuštivost stanovanja, reforma zdravstvenog sustava koja bi povećala pristup osnovnim zdravstvenim uslugama i lijekovima kao i povećanje granice neoporezivog dijela osobnog dohotka.

Te bi mjere trebale dovesti do otpuštanja većeg dijela raspoloživog dohotka te samim time i povećati domaću potrošnju.

Agresivniji način povećanja potrošnje bio bi nastavak procesa reforme kamatnih stopa. Stroga kontrola kamatnih stopa gurnula je realni rast štednje u negativni teritorij, tjerajući prosječne građane da traže druge, riskantnije alternative čuvanja osobnog bogatstva. To je u konačnici obeshrabrilo potrošnju čineći osobno bogatstvo volatilnijim.

Bolja alokacija kapitala

Kako bi se podržao rast bez poticanja daljnje inflacije Kina bi mogla pribjeći mehanizmima bolje alokacije kapitala, odnosno potaknuti alokaciju unutar efikasnijeg privatnog sektora.

Na korporativnoj razini alokacija kapital je u prošlosti bila neefikasna sa neravnotežom u pristupu kreditima između velikih poduzeća u državnom vlasništvu i privatnih kompanija.

Državna su poduzeća imala pristup povoljnijim uvjetima kreditiranja u odnosu na privatne kompanije koje generiraju 80% kineske zaposlenosti i 60% BDP-a

Postoje znakovi da mehanizmi efikasnije alokacija kapitala imaju učinaka, pa je tako prema Narodnoj banci Kine u prošloj godini broj odobrenih kredita malim poduzećima porastao za 29,3%, a srednje velikim poduzećima za 17,8%, što je mnogo više od porasta kredita velikim kompanijama.

Vrlo je vjerojatno da u slučaju nove recesije ne možemo očekivati takav stimulans u kineskoj ekonomiji kao početkom financijske krize. Okolnosti su se promijenile te inflacija i zaduženost lokalnih vlasti zahtijevaju da se Kina orijentira na mjere koje neće dalje potencirati navedene probleme.

Rast potrošačke moći i s tim povezane domaće potražnje, ciljano ulaganje u infrastrukturu od socijalnog značaja i poboljšanje alokacije kapitala neki su od načina kojima Kina pokušava zadržati visoke stope rasta, a samim time i amortizirati negativna kretanja u globalnoj ekonomiji.