Od stare vodenice napravio unosan biznis

Okreće točak vodenice sila Backe reke, koja izvire podno Kopaonika. Tu u Tularima, selu u blizini Prokuplja kao da dobije najveću snagu da samelje žito. Vodenicu od pečene cigle još su u 19. vijeku sagradili Turci, a nakon oslobođenja Toplice od Turaka 1878. godine oživjele porodice Tatić i Jaćović. Danas Jaćovići gazduju i predano rade. Zoran, njegov sin Milan i bratanac Luka nastavljaju ono što su davno preci započeli i neće da dozvole da vodenički točak stane.

Ušuškana među bagrenjem, hrastom, topolama, jablanima i starom vrbom, vodenica se nalazi na međi između sela Tulare i Bace, katastarski sada pripada Bacu, između Prokuplja i Kuršumlije. Svi vlasnici vodenice bili su iz Tulara i iz tog razloga brend brašna koji se ovde melje nosi naziv "Vodenica potočara Tulare". Da bi se došlo do vodenice prolazi se kroz selo Tulare, a tu se nalazi put. Backa reka izvire po dno Kopaonika, kako rijeka prođe kroz koje selo oni joj tako daju naziv Čungulska, Tmavska, Backa… Planinska rijeka koju mrena, krkuša i klen vole. U krošnjama drveća ptice, čuje se veseli cvkut sojke i slavuja, vrabca i goluba, i odomaćenih lasta, koje su svile gnijezda, tu su da ostanu… Priču o vodenici počinjemo vraćanjem u davnu prošlost, prenosi Kurir.

– Vlasnici vodenice bili su članovi porodice Tatić i porodice Jaćović. Samo Tatići su od 1878. do 1927. bili vlasnici. Moj pradeda Milan Jaćović je 12. novembra 1927. godine otkupio polovinu vodenice od Tatića, još čuvamo taj ugovor. Ja sam naslijedio 2/6 vodenice i sada sam većinski vlasnik, vodenica ukupno ima pet vlasnika, ostali posjeduju po 1/6 (njih četvoro). Trenutno se bavim poljoprivredom, ratarstvom, ovčarstvom, uzgajam voće i ono najbitnije bavim se proizvodnjom integralnog brašna – priča Zoran Jaćović.

Kao dijete dosta vremena je provodio u vodenici. Danas ima lijepe uspomene, a one su uticale da ispuni želju i "merak" da se vodenički točak pokrene:

– I moj otac Živojin Jaćović imao je snažnu volju i njega su vukle uspomene da u svojoj osmoj deceniji se pokrene i da vodenica ponovo radi, nadao se da vodenički točak neće nikada prestati da se okreće. Od njega sam naučio zanat, kako se klepa kamen i ostale vodeničke poslove. To prenosim na mlađu generaciju, jer vodeničarski zanat prenosio se i prenosi sa koljena na koljeno.

Vodenica je radila sve do 1990. kada je naišla velika voda i odnijela jaz. Zoran je imao veliku želju da je obnovi, pitao je i ostale nasljednike, ali oni nisu bili zainteresovani.

- Tako da sam 2015. započeo obnovu uz pomoć oca Živojina, brata Duška, sina Milana i bratanca Luke i 2017. godine je vodenica ponovo promljela i nadamo se da više nikada neće da stane. Za rad u vodenici angažovani smo sin Milan, bratanac Luka i ja – priča Zoran.

Selo Tulare trenutno ima oko 150 stanovnika, starija populacija koja provodi penzionerske dane.

Mlađi ljudi u selu bave se uglavnom poljoprivredom. Dok je nekada radila fabrika Milan Toplica selo je bilo živo,a kako se ugasila fabrika tako se i ugasilo selo. Na žalost gasi se i dalje.

Jedan od razloga osim da sačuva ono što su generacije Jaćovića stvarala bila je i Zoranova želja da počne da proizvodi kvalitetno brašno prije svega za porodicu. Kasnije je to preraslo u posao. Obnova je zahtijevala i vrijeme i novac.

– Bio je to dug dvogodišnji period. Počevši od prepokrivanja krova. Veoma težak i izazovan zadatak je bio raskrčiti vadu (kanal kroz koji protiče voda) dužine 300 metara koja je sva bila urasla u trnje, zatim smo je i produbili. Izgradili smo kompletan jaz i to dva puta. Rezervoar vodenice je morao da se renovira i betonira. I sve dotrajale dijelove koji pokreću kamen morali smo da izmijenimo. Doveli smo sami struju do vodenice od kuće u dužini od 800 metara. Trenutno su u toku radovi malterisanja unutrašnjosti vodenice, od posljedica prošlogodišnjih poplava. Trudili smo se i trudimo se da zadržimo autentičan izgled vodenice.

Za ulaganje su koristili sopstvene izvore. U više navrata su tražili pomoć od opštine za put do vodenice i za njenu obnovu, međutim, uvijek su ih odbijali:

– Takođe prošle godine pretrpjeli smo ogromnu štetu od poplava gdje nam je rijeka ponovo odnijela jaz, ušla u vodenicu i odnijela nam neke etno predmete koje smo skupljali godinama, oštetila zidove, koš. Iz opštine ni dan danas se nisu udostojili ni da nam odgovore na naš zahtijev za naknadu štete od prošle godine…

U vodenici se melje kukuruz – bijeli, žuti, osmak, pšenica, raž, ječam, heljda i spelta. Sve Jaćovići proizvode osim heljde, koja ne uspijeva i spelte, za čiju obradu nemaju ljuštilicu.

Ono čime se ponose jeste da su i sačuvali staru autohtonu sortu kukuruza osmak (osmoredac). Siju na desetak hektara. Za mljevenje džaka od 50 kilograma potrebno je oko sat vremena, mada sve zavisi od kvaliteta žitarica i krupnoće brašna. Da bi se dobio kilogram brašna potrebno je 1,2 kg pšenice. Ostatke koji se ne samelje koriste za ishranu ovaca. Kada imaju vremena melju i uslužno, cijena je 15 dinara po kilogramu žita. Uglavnom mještanima, ali donose i ljudi iz različitih dijelova topličkog okruga.

– Cijena brašna zavisi od vrste i kreće se od 120 – 300 dinara za kilogram. Trudimo se da cijene budu pristupačne, prije svega da ispratimo životni standard naših zemljaka, jer veliki broj broj mušterija su oni, dolaze kući po brašno, a standard u Topličkom kraju je dosta niži u poređenju sa većim gradovima. Brašno prodajemo putem interneta i idemo po bazarima u različitim gradovima (Niš, Beograd, Kragujevac, Novi Sad). Izašli smo našim kupcima u susret zbog skupih poštarina pa smo se odlučili da za sve veće pakete od 15 kilograma mi plaćamo poštarinu. Dosta nam u prodaji pomaže i udruženje "Mali proizvođači hrane u Srbiji". Kupci mogu naše brašno da naruče pozivom na telefon ili preko društvenih mreža.

Kažu da brašno koje se dobije u vodenici ne može porediti sa industrijskim, a Zoran to objašnjava ovako:

– Glavna razlika je u tome zato što je kod vodenice sporo i hladno mljevenje i ne dolazi do paljenja i pregrijevanja brašna kao kod električnih mlinova. Na taj način čuvaju se hranljivi sastojci, uključujući vlakna, minerale, vitamine, a i brašno sadrži manje ugljenih hidrata i šećera.

A koji ih problemi muče, kako ih riješavaju

– Uglavnom smo sve velike probleme riješili sami. Trenutno najveći problem nam je put koji je atarski. Dužine je kilometar i kada padne kiša nije moguće proći njime, takođe i zimi je veliki problem stići do vodenice zbog blata, turisti zbog rupa teško i ljeti mogu stići autom do vodenice. Mi svaki put koliko možemo nasipamo put pijeskom, ali nedovoljno. Potrebna su još ogromna ulaganja u renoviranje objekta, ali mi koliko možemo ulažemo. Takođe, plaše nas i ove klimatske promjene i zbog vodostaja i prinosa i kvaliteta žitarica. Ali, ne gubimo nadu, izborićemo se – poručuje Zoran Jaćović dok sa osmijehom dočekuje goste iz daleka koji su čuli za vodenicu potočaru i punog srca došli da je obiđu. Da vide gdje se melje kukuruzno brašno od kog prave tako ukusnu proju.

Udruženje Mali proizvođači hrane u Srbiji

Tulare

Backa Reka

Zoran Jaćović

vodenica

pšenica

brašno