Završena priča oko uzgoja smilja u Hercegovini, ljudi se okreću maslinama i vinovoj lozi

Od euforije do depresije kod hercegovačkih proizvođača smilja kratak je put. Prije dvije godine najveći svjetski proizvođač smilja danas je tužna priča za većinu učesnika koji su u ovoj kulturi vidjeli poslovnu priliku. Ostalo je nekoliko velikih proizvođača s osiguranim plasmanima.

U vrijeme kad smo Hercegovinu predstavljali kao giganta u proizvodnji ove vrijedne kulture Senad Đonko s Bivolja Brda na Dubravskoj visoravni imao je zasađenih 13.000 stabljika. Danas ima stotinu puta manje, a nekolicinu je ostavio samo za svoje potrebe.

- Priča oko smilja je završena za male proizvođače bar 90%. Bilo je nešto kantonalnih poticaja pa nije sve zaorano. Prošla godina je nula, čisti gubitak. Ja sam iscijedio nešto ulja za svoje potrebe, prodaja nije dolazila u obzir. Možda je neko od velikih uspio nešto prodati po svijetu, ali to slabo ide - kaže Đonko.

Ono što nije zaorano ne obrađuje se

Danas svoju investiciju u smilje tretira kao čisti gubitak. Kaže da je procentualno od malih proizvođača samo 1% i dalje aktivan. Mnogi su preorali svoje nasade, a neki su ih zapustili i ne obrađuju ih.

- Konkretno na Bivolju Brdu 90% je preorano, a i ono što je ostalo ljudi ne kultivišu. Ostali su veliki, a i oni imaju probleme. U Dabrici je naš predsjednik smiljara Dujmović imao zasađeno veliko Hepokovo imanje i on je to napustio - izjavio je Senad Đonko, naglašavajući da postoji i nekolicina pozitivnih primjera onih koji su i prije sadenje imali dugoročno osigurane plasmane.

Oni koji su zaorali smilje okreću se drugim kulturama, onima koji tradicionalno uspjevaju u Hecregovini ili nekima koji tek postaju aktualne.

- Ljudi se okreću maslini, ima talijnskih sorti koji ovdje mogu uspjevati. Ja sam zasadio baš masline, a znam i dosta drugih. Ima i onih koji sade vinovu lozu, to je tradicionalno ovdje uvijek uspjevalo - kazao nam je na kraju Senad Đonko.

Država je trebala pomoći

Vlado Marušić još uvijek je potpredsjednik Grupacije proizvođača i prerađivača smilja koja je nekad okupljala mnoge one koji su i dizali kredite, zaduživali se, da kroz smilje probaju zaraditi i od toga živjeti.

- Već duže vrijeme je neko mrtvilo i bit će tako ako se nešto značajno ne promijeni. Malo je onih koji su ostali u poslu nadajući se nečemu. Mnogi su se već prebacili na druge poslove. Po brdima vidim velike zasade koji su još uvijek živi, ali su mali proizvođači bačeni na koljena - smatra Marušić.

Dodaje kako se uvijek govorilo da su jedine šanse za smiljare u tome da privredne komore i slične javne institucije pomognu na pronalasku kupaca i plasmanu proizvoda.

- Svi nešto pričaju, a niko iz komora ili državnih institucija nije se potrudio da se pronađu kupci za ulje. Da se to uradilo, da su se otvorila nova tržišta, ljudi bi radili i dalje, nastavili saditi nove zasade i ostajali ovdje. Mnogi su otišli u inostranstvo baš kad su vidjeli da im investicija u smilje, posljednja nada koju su imali, propada - zaključio je Vlado Marušić.