NavMenu

Ljubivoje Tadić, glumac - Najjači smo, najjači!

Izvor: Mozzart sport Petak, 07.10.2011. 15:37
Komentari
Podeli

(Foto: mozzart sport)

Od oca i strica, glumaca Rastka i Ljube Tadića, nasledio je talenat za glumu i ljubav prema Crvenoj zvezdi, mada priznaje da je manje fanatičan navijač od svoja dva slavna pretka. Kada bi njih, primera radi, pitali za koga bi navijali kad bi se sastali FK Hitler i FK Partizan, odgovor se podrazumevao - za Hitlera. Obojici je zahvalan što su ga kao devetogodišnjaka upoznali sa Džajom i što je imao priliku da na stadionu učestvuje u njihovom ritualu sečenja jabuke, uz koji je otac Rastko bajao: "Kako ja sečem ovu jabuku, tako mi dajemo golove".

Mada su svi očekivali da će završiti Filološki fakultet, krišom je, kaže, položio prijemni na Akademiji. Zbog ljubavi prema glumi odrekao se i stipendiranja baba-tetke Milje, koja mu je, želeći da on izuči za profesora, svakog meseca slala novac da kupi novo odelo i odvede devojku u pozorište i bioskop

Iako je bio iz umetničke porodice, malo je falilo da glumac Ljubivoje Tadić postane sportski novinar. To mu je bila gimnazijska želja zbog koje je i upisao Filološki fakultet, kako bi na trećoj godini izabrao smer žurnalistike. Malo je falilo i da je ostvari. Baš kada je završio drugu godinu fakulteta i kad je trebalo da bira smer, pozvali su ga očevi i stričevi prijatelji, čuveni sportski novinari Srđan Popović i Nikola Stipić, da se zaposli kod njih u Večernjim novostima. Plan je bio – stalno zaposlenje i vanredno studiranje.

Istog leta, srećan što mu je bratanac uspešno položio sve ispite sa druge godine, stric Ljuba pozvao ga je da mu se, za nagradu, pridruži u Dubrovniku, budući da se tamo spremao za ulogu kralja Lira u istoimenoj predstavi, u režiji Paola Mađelija, čiji se uspeh i danas, toliko decenija kasnije, prepričava. Vrdao je mladi student Ljubivoje, krišom se pripremao za prijemni na Akademiji I, mada mu je stričeva ponuda bila više nego primamljiva, nije mu bilo baš zgodno da avgust provede izvan Beograda. Prijemni na je bio 5. septembra, a u Novostima je trebalo da počne da radi već prvog dana tog meseca. Stricu Ljubi nekako je podmetnuo da u Dubrovnik ne može jer njegovu tadašnju devojku roditelji ne puštaju da ide s njim, i jedva ga uverio da odustane od želje da on lično zove njene roditelje i moli za dopuštenje. Sa uredništvom Novosti bilo je malo lakše: dogovorio se da počne da radi od 15. septembra. U međuvremenu ga prime na Akademiju, pa Dubrovnika tog leta ne vide, a od sportske redakcije odustane.

Postao je glumac, a osim talenta za glumu, od oca Rastka i strica Ljube nasledio je i ljubav prema Crvenoj zvezdi.

O čemu se u tim kućnim, muškim razgovorima žučnije raspravljalo, o pozorištu ili o Zvezdi?

- O Zvezdi, naravno, zato što su otac i stric bili fanatizovani navijači. Ta njihova, prva generacija navijača Zvezde bila je toliko opsednuta klubom da su išli na sve utakmice. Za njih je ta nedelja, kada su igrane prvenstvene utakmice, i ta sreda kada je Zvezda često igrala u evropskim takmičenjima, bili dani koji su potpuno posvećeni Zvezdi.

Ko im je pravio društvo u tome?

- Stričevi drugari iz Madere, jednog od omiljenih sastajališta zvezdaša i raznih sportskih novinara bližih Zvezdi nego Partizanu. Bilo je tu i društvo iz Narodnog pozorišta: Branislav Ciga Jeremić, tada mlad glumac Marko Nikolić, prvaci Baleta Radomir Vučić i Aleksandar Veljković, kao i ja, koji sam kao dečak bio najmlađi član te ekipe.

Jeste li imali neke rituale, gde se nalazite, šta oblačite...

- Moj otac je imao običaj da na utakmicu ponese jabuku, jednu ili više...

Zašto? Da gađa sudiju?

- Ma ne, imao je plemenite motive. Pre utakmice, ili u poluvremenu, on bi nožićem seckao jabuku, davao nam po deo i bajao: "Kako ja sečem ovu jabuku, tako mi dajemo golove". Bilo nam je to zabavno, društvo je bilo glasno i uvek se znalo ko gde sedi.

A gde ste sedeli?

- Na zapadnoj tribini. Pošto se moj otac Rastko družio s Miljanom Miljanićem, koji je u to vreme bio trener Zvezde, ostala je čuvena šala. Jednom, u gostima kod nas, Miljan je zamolio moju majku Miru da utiče na mog oca...

Kako da utiče?

- Pošto je moj otac imao neverovatno jak glas, kao retko koji naš glumac, on je imao običaj da se u jednom trenutku na stadionu prodere: "Uaaa, Miljane". I ceo stadion nastavi da to viče. Tako je Miljan molio mamu da utiče na oca da ga ne pominje više na stadionu. Jednom je otac istu šalu napravio i za sudiju. Počinje neka utakmica manjeg značaja, na stadionu pet-šest hiljada gledalaca, a on se iz čistog mira, šale radi, prodere: "Uaaa, sudija". Ceo stadion počne da zviždi i nastavi to da viče.

Nekom određenom sudiji, s razlogom?

- Ma ne. Sudija nema nikakve veze sa tim. Čovek se totalno zbunio. U trenutku je hteo da dune u pištaljku i objavi početak utakmice, kad ceo stadion poče da mu zviždi. Nije znao o čemu se radi, za šta je kriv. Pogledao je na sat, ponovo pokušao da objavi početak i odustao. Uspeo je iz trećeg puta, ma celu utakmicu nije umeo da se snađe zašto mu zvižde. Pitao sam oca da li nam je taj sudija pre toga dosudio nešto loše, a on će meni: "Nije, taman posla. Samo samo sam se šalio - bilo mi zabavno".

Setite li se danas tih odlazaka na stadion?

- Skoro sam s novinarom Markom Markovićem nešto razgovarao, prisetili smo se utakmice Zvezda – Teteks, odigrane krajem 70-ih godina prošlog veka. Igralo se na minus 20 i bilo 4:1. Bio je sneg, ni na jednom delu stadiona još nije bilo krova, samo su malo očistili istočnu tribinu. Tada sam prvi put video linije igrališta iscrtane crvenom bojom, a Marko je u prenosu rekao da smo, osim službenih lica, samo mi, naše društvo, bili na utakmici.

Niko više nije došao?

- Niko. Mama, koja je čula to na radiju od Marka, dočekala nas je kući ljuta i rekla: "Za vas nema ručka. Jedite u kafani. Vi jedini nemate kuću u Beogradu". I nastavila da viče: "Toliko me bilo sramota kada je Marko rekao da ste osim službenih lica jedino vi na stadionu". Pa oni, stric Ljuba, moj otac i njihovo društvo, više su mrzeli Partizan nego što su voleli Zvezdu. Moja generacija, treća-četvrta generacija navijača, više nije imala takav odnos. Nikad nisam mogao da navijam za Hajduk ili Dinamo, ali kada god je Partizan igrao s nekim stranim timom, uvek sam navijao za Partizan. Zbog toga sam se često sukobljavao sa ocem.

Kako to da su oni bili baš tako fanatični, ipak je to bilo neko drugo vreme?

- Moj otac je imao čuvenu uzrečicu: "Da igraju FK Partizan i FK Hitler, ja bih navijao za Hitlera".

Jesu li se i tukli?

- Ne, bilo je to ipak mirno vreme, kasnije su počele tuče navijača. Ali zanimljivo je da moj otac i stric nisu išli da gledaju derbije Zvezde i Partizana negde od Džajićeve generacije.

(Foto: mozzart sport)

Zašto? Nije valjda zato što nisu hteli da gledaju Partizan?

- Ne, nego im ostalo u sećanju vreme kada je Partizan pobeđivao Zvezdu sa 6:0, 7:1... Moja generacija počela je da gleda potpuno drugu Zvezdu: Džaju, Aćimovića, Krivokuću, Antonijevića, Ostojića, Lazarevića... Ta ekipa je redovno tukla Partizan, a umeo sam i s partizanovcima da odem na utakmice. Bili su tu Predrag Perović, inspicijent u Narodnom pozorištu, glumci Petar Banićević, Bogić Bošković...

A kako su Rastko i Ljuba pratili te derbije?

- Slušali su prenos u emisiji "Vreme sporta i razonode".Zvezda je u vreme moje mladosti pobeđivala u svim spotovima, od fudbala, preko košarke, do rukometa i odbojke. Jedino nije imala vaterpolo klub. Tada je postojala šala, koja nije bila daleko od istine, da Cigani ne znaju da plivaju. Kad smo već kod toga, baš sam voleo taj naziv, a ne volim ime Delije. Voleo sam kad vičemo: Mi smo Cigani, najjači smo, najjači! Odemo u Niš, Kragujevac, Čačak, Zagreb, Split, Osijek, i svi nam viču - Cigani. I mi smo bili ponosni na to.

Jeste li uopšte igrali fudbal?

- Hteo sam jedno vreme, ali sam od toga odustao jer sam morao da izaberem: lopta ili škola.

Čudo što vas vaša dva fudbalska fanatika, otac i stric, nisu nagovorili da postanete igrač…

- Imali smo jedan porodični samit, na kome su me pitali šta bih voleo da radim u životu. Znali su da me zanima sportsko novinarstvo, čak sam posle utakmica i osmišljavao kako bih sastavio izveštaj. Voleo sam i da igram fudbal, i da čitam o fudbalu, a stric je imao ideju da odem u radio grupu kod Bate Miladinovića, jer je osećao da ću možda biti glumac. Moja baka, mamina mama Mara, mislila je pak da bi bilo dobro da budem ili radio-amater ili da igram folklor. Govorila je: "Ti radio-amateri i folkloristi se jako lepo druže i često putuju".

Kako je došlo do toga da se s Filološkog fakulteta prebacite na Akademiju i tako izgubite stipendiju tetka Milje iz Užica?

- Tetka Milja je bila sestra moga dede Svete, Raskovog i Ljubinog oca koji je pre Drugog svetskog rata bio profesor. Ona je meni davala novac da svakog meseca kupim novo delo i da izađem s devojkom u pozorište i bioskop. Bilo je to poprilično novca, više nego što je moj otac imao platu u Narodnom pozorištu. Bilo mi je neprijatno da mi toliko plaća, ali ona je imala stav: "Nećeš ti da budeš džemperaš, kao što su ovi što se pojavljuju na televiziji". Njeni saveti su bili: "Svaki dan moraš moraš da obučeš drugu kombinaciju", "Kada staviš kravatu, može i da se kasnije opusti atmosfera, ali nemoj kao ovi rukovodioci na televiziji da se razdrljiš iotkopčaš gornje dugme".

Stipendirala vas je zato što ste se odlučili da upišete književnost?

- Svi smo je zvali tetka, pošto se nikad udavala. Bila je apotekar po struci, doktorirala je farmaciju u Zagrebu 1923. godine i cenila je samo nekoliko zanimanja: profesor, lekar i inženjer. Novac mi je davala jer je mislila da ću da budem profesor. Objasnio sam joj: Na trećoj godini ima pedagoški i žurnalistički smer. Ja neću na pedagoški". "Nema veze", govorila je ona, "bićeš ti profesor jednog dana". Kada sam napustio filološki i upisao Akademiju, ukinula mi je stipendiju i nije mogla da me vidi do kraja života. Strašno me prezirala jer sam je izneverio. Od ljubimca broj jedan postao sam omražena ličnost.

Ali ipak ste dospeli u profesuru?

- Kasnije se poklopilo da sam se i bavio pedagogogijom kao profesor retorike u Beogradskoj otvorenoj školi. Tu predajem već 17 godina, a pozivali su me i s drugih naših fakulteta da predajem retoriku. Jedne godine, kada sam dobio pohvalu da sam odličan professor, pomislio sam na nju… Već je umrla, ali sam joj vratio dug za odela.

Da li je pre vas, koji ste sa bili osnivač Pokreta za demokratsku Srbiju, neko iz poodice bio u politici?

- Moj deda Sveta, taj koji je bio profesor, bio je direktor gimnazije i politički aktivan. Kako je uvek bio u opoziciji, stalno su ga premeštali sa službom. Rodom je Čačanin, a zbog dedovog angažovanja u Demokratskoj stranci, vladajući Radikali su ga redom preraspoređivali: otac se rodio u Novoj Varoši, stric Ljuba u Uroševcu, drugi stric Dušan u Vučitrnu, a treći u Podujevu. Otac i stric su bili odbornici u Skupštni grada, a ja sam politički najdalje dogurao - bio sam poslanik u Saveznoj skupštini poslednje Jugoslavije.

Nedavno je, premijerno, u vašoj dramatizaciji i režiji izvedena predstava po knjizi "Političko groblje" Slavoljuba Đukića. Kako ste se odlučili da radite baš taj period naše istorije od 1940. do 1980?

- Zato što je napisano svedočenje velikog novinara s blagom prirodom, u kome o događajima o kojima ne misli dobro - ne piše ružno.

Koji Đukićev deo kazivanja dotiče vaše detinjstvo i odrastanje?

- Najviše onaj koji se tiče Tita, u komadu se pominje i njegova smrt. Tada sam pretpostavio da će doći do nekih promena, a došle su tek mnogo kasnije i na stravičan način.

Kako ste reagovali na Titovu smrt?

- Najviše sam je zapamtio po fudbalskoj utakmici Hajduk – Zvezda. Prenosio ju je već pominjani Marko Marković.

Da niste slučajno bili na tom gostovanju?

- Ne, slušao sam utakmicu na tranzistoru. Igra je prekinuta, a ja sam udarao po tranzistoru misleći da se nešto pokvario. Posle toga sam čuo da neko u zgradi jauče.

Šta ste pomislili, da je Zvezda primila gol?

- A-ha-ha, ma ne… Nisam to pomislio. Hajduk je pre toga izjednačio na 1:1, a posle prekida svi su zapevali "Druže Tito, mi ti se kunemo", što je meni bilo na ivici razuma, da ne kažem neku težu reč.

Da li i u vašoj predstavi u tom trenutku zapevaju istu pesmu?

- Predlozi su bili da li da uvrstimo neku od partizanskih pesama ili neku od onih koje je pevao Zdravko Čolić i još poneko. Gadne su mi i jedne i druge, pa sam koristio prenose Radivoja Markovića i Marka Markovića.

Novogodišnja čestitka

- Odrastao sam u svetu poznatih ljudi i nikada prema njima nisam imao neki odnos. Ali kada sam prvi put, sa osam godina, video Dragana Džajića, mislio sam da ću da umrem. Bio sam sa ocem i stricem na Marakani, Džaja mi pruža ruku, a meni se noge odsekle. Te 1969. godine dobio sam čestitku za Novu godinu od FK Crvena zvezda, naslovljenu na ime Ljubivoje Tadić. Potpisali su je Rajko Mitić, Dragoslav Šekularac i Dragan Džajić, što ju je napravilo toliko dragocenom da sam je pokazao samo nekolicini drugara. Nisam je ni nosio u školu da joj se slučajno nešto ne dogodi.

Kroz oranje u Pionir

- U to vreme, kada sam bio dečak, košarku su igrali Moka Slavnić, Duci Simonović... Gledali smo ih prvo na Malom Kalemegdanu, potom u Hali sportova, a posle u Pioniru. Pamtim kada sam sa ocem početkom 70-ih išao i na otvaranje Pionira. Nismo znali kako da priđemo novoj hali i odakle da uđemo. Naiđoše neki, a mi mislimo da oni sigurno znaju gde je ulaz, pa za njima. Upadnemo tako u blato do kolena, a tek kada smo zaobišli te ljude, vidimo da su potpuno pijani i da uopšte ne idu na utakmicu. Onako blatnjavi, nekako nađemo ulaz i prvi put uđemo u Pionir.

izvor :

Komentari
Vaš komentar
Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.