NavMenu

Sanja Marinković, TV voditelj - ružičasti život, opasan tuđom nekulturom

Izvor: Mozzart sport Petak, 09.07.2010. 15:47
Komentari
Podeli

(Foto: mozzart sport)

Kada smo pitali Sanju Marinković da li postoji fenomen s kojim ne može ni da se pomiri, a ni da izađe na kraj s njim, odgovorila nam je da smo mogli ceo intervju samo tome da posvetimo. Ona, poput mnogih, smatra da smo postali grozan narod, aljkav, nekulturan i psovački nastrojen… Nema smeha, ni "dobar dan", ni "do viđenja"

Rođena je u Zemunu, gde je provela prvu godinu života, da bi potom imala bezbrižno detinjstvo u naselju Medaković 2. I kao klinka, Sanja Marinković, popularna voditeljka RTV Pink, bila je pričljiva, energična i hiperaktivna. Obožavala je balet i bila na pragu profesionalne karijere, ali je ljubav prema novinarstvu, tačnije putovanjima, odnela ubedljivu pobedu.

Naučila je veoma rano da čita, i to tako što je zajedno s mamom i bakom listala u to vreme izuzetno čitane magazine Ženu, Bazar i Nadu. A kada je jednog dana na ulici videla komšinicu koja je pisala kolumne iz celog sveta, njena odluka da krene njenim stopama bila je čvrsta kao granit...

- Mama i baka su svake nedelje kupovale Ženu, Bazar i Nadu. U našem komšiluku je živela žena koja je pisala one dopisničke kolumne iz čitavog sveta, a ja sam time bila fascinirana. Sećam se, kad sam je jednom prilikom videla u kraju, a prepoznala sam je po fotografiji koja je izlazila u novinama, reagovala sam kao da ispred mene stoji Kim Vajld. E tad sam rekla sebi da ću sigurno biti novinarka, pošto sam uvidela da oni mnogo putuju – priča Sanja Marinković na početku razgovora za MOZZART Sport.

Koji ti je predmet u školi bio omiljen?

- Uvek su mi jezici bili na prvom mestu. Zanosila sam se da ću odmah po završetku srednje škole otići iz ove zemlje, čak po mogućstvu već u četvrtom razredu. U to vreme to je bilo veoma popularno. Nisam to učinila, ali sam po završetku gimnazije pokušala da nastavim školovanje u Londonu, pa sam se zaljubila… Zbog dečka sam se vratila i završila tu istu školu u Beogradu. Ispostavilo se da je to dobro, jer se u protivnom nikada ne bih bavila poslom u kojem danas uživam.

Da li je s vremenom utihnula ta strast za bavljenjem novinarstvom?

- Naprotiv. U srednjoj školi je ta želja bivala sve veća i veća. Na kraju mi se ostvarila.

Po čemu pamtiš novinarske početke? Da li je išlo sve glatko ili je bilo muke?

- Ovim poslom počela sam da se bavim iz hobija. Još dok sam studirala menadžement počela sam da radim na televiziji, pošto sam oduvek volela da imam više aktivnosti. Istovremeno sam se bavila, onako rekreativno, aerobikom i raznim čudima, i to na vrlo ozbiljan način. Nije mi predstavljalo problem da istovremeno idem na predavanja i u redakciju.

U kojoj redakciji si započela karijeru?

- Počela sam u Jutarnjem programu RTS-a kod Baneta Vukašinovića. Zajedno sa mnom počelo je da radi još nekoliko mladih devojaka, pošto je ideja bila da se osveži program. Deset godina pre toga nisu primili nikog, a posle je ponovo zatvoren konkurs za nova lica. Uglavnom, iskoristila sam dobar trenutak. Učila sam od Baneta, ali najviše od Vesne Dedić, koja je i danas moja izuzetna prijateljica i najveći savetnik kad je reč o poslu. Beskrajno joj verujem u svakom smislu. Naravno, naučila sam ponešto i od svakog kolege novinara.

Sticajem okolnosti nisi se predugo zadržala na državnoj televiziji. Pod kojim okolnostima si donela odluku o dizanju sidra?

- Dogodio se čuveni 5. oktobar, pa sam ubrzo dobila ponudu od, nažalost, sada pokojnog Zorana Predića, da pređem na Ju info kanal. Kako nisam pet godina primila ni dinar honorara, nije mi trebalo mnogo da prelomim, mada mi nije bilo žao što sam bila volonter, pošto sam dobila veliku novinarsku školu.

(Foto: mozzart sport)

Je l’ to jedini razlog što si spakovala pinkle i napustila zdanje u Takovskoj?

- U to vreme je na RTS-u bilo nepodnošljivo raditi, zato što su se ljudi između sebe toliko mrzeli i takmičili. Uopšte nisu postojali uslovi za napredak, jedino si mogao da postaneš žrtva nečijih svađa. Iz tog razloga prihvatila sam ponudu Ju info kanala da subotom u 16 sati vodim emisiju kakvu god želim. Vesna Dedić je tad bila na porodiljskom bolovanju i zajedno smo osmislile koncept. Taj koncept ima transformacije od televizije do televizije, prvo je bio Ju info, pa TV Politika, pa TV Pink, gde sam već sedam godina.

Da li ti je trebalo vremena da bi se prilagodila sistemu rada Pink televizije?

- Trebalo mi je mnogo vremena da se uklopim, ali samo u tehničkom smislu. Navikla sam na RTS, gde su uslovi za rad bili 10 puta drugačiji, u smislu bolje organizovanosti i s većim brojem ljudi. Ovde sam se našla kao svoja na svome, sad vidim da je to bila ogromna prednost Pinka. Pet ljudi ti završi ceo posao i ne moraš da tražiš dozvolu od pedeset i jednog urednika kao na RTS-u.

Šta ti je bila misao vodilja kada si koncipirala prvu "ružičastu" emisiju?

- Znala sam da sam došla na veoma gledanu televiziju, a u tom trenutku još uvek nisam shvatala kakav je ukus srpske publike. Trebalo mi je nekih šest meseci da bih ukapirala kako da prilagodim sadržaj.

Na koji način biraš goste i kako uspevaš da svaki put emisiju učiniš drugačijom?

- U Srbiji jeste problem kada konstantno tražiš ekskluzivnog sagovornika, međutim, taj problem rešavam tako što pred početak svake sezone gledaocima poručim da će u studiju možda videti neka ista lica, s tim što će govoriti o nekim novim temama. Trudim se da od svakog od njih izvučem novu priču i postavim prava pitanja… Nadam se da mi zasad to uspeva.

U kojem obimu je veoma gledana emisija Sve za ljubav doprinela tvom profesionalnom razvoju?

- Mom razvoju nije doprinela ništa, uticala je samo da moja popularnost postane veća. Naime, u to vreme bila je najgledanija, pa me je lansirala u prvi plan, odnosno na naslovne strane brojnih magazina. Iz tog razloga tvrdim da oni koji me nisu gledali u Magazinu in, počeli su da me gledaju zbog emisije Sve za ljubav Zanimljivo je da iako sam prestala da radim tu emisiju još 2007. godine, ljudi mi i danas postavljaju pitanja kao da sam i dalje voditelj tog programa.

Da li je emisija Sve za ljubav na određen način ubrzala tvoju odluku o zasnivanju porodice?

- U tom smislu ona nije uopšte uticala na mene, jer sve što sam tamo radila – radila sam isključivo profesionalno. Tako je moralo da bude, jer kad bih emotivno prolazila kroz sve te ljudske priče, a ima tu i tragedija, psihički mi ne bi bilo dobro. To bi isto bilo kao kad bi psihijatar, pošto čuje mnogo priča, došao kući i psihički oboleo. Jedino je uticala okolnost da sam tokom snimanja te emisije upoznala supruga, koji je bio deo ekipe. Eto, presudan trenutak bio je kad sam ga upoznala i shvatila da ću s njim provesti ceo život.

Postoji li bilo kakva doza improvizacije prilikom vođenja Magazina in?

- Uopšte ne volim improvizaciju. Opet ću se vratiti na emisiju Sve za ljubav. Mnogi su mislili da su Milanove i moje pošalice bile spontane, ali to nije tačno. Sve smo se dogovarali, to je bio veoma ozbiljan scenario, s tim što je Milan uspevao na fenomenalan način da ga oplemeni. U suštini, svaka improvizacija na srpskim televizijama je loša, a to se odmah vidi. Da se takve stvari ne bi događale u mojim emisijama, gostima tri dana pred snimanje na mejl pošaljem sva pitanja koja ću im postaviti.

Dobijaš li inspiraciju prateći konkurentske televizijske sadržaje?

- Apsolutno gledam sve, uključujući i sport. Tom prilikom ne "pokupim" ništa za sebe, pošto ostali uglavnom mene kopiraju. Samo obratim pažnju gde su se gosti te nedelje pojavljivali, da ih ne bih i ja pozvala… Sve drugo me relaksira.

Pređimo na sportsku tematiku, koju si uzgred već pomenula. Jesi li se aktivno bavila nekim sportom?

- Moj sport je bio balet, bila sam nesuđeni talenat od pete godine života, pa sve do završetka srednje škole. Sve ostalo bilo je na nivou pokušaja. Kao tenis, na primer. Ipak, osoba sam koja se kulturom tela bavi oduvek. Već deset godina imam ličnog trenera u liku Marije Savić-Srećković, s kojom vežbam skoro svaki dan.

Kako ti to polazi za rukom, uprkos gomili posla i malom detetu?

- Tu je "baka servis", odnedavno i "školica servis", a najvažnije od svega je što vežbanje doživljavam kao provod, bolji nego dočekano jutro u kafani.

Za koji klub se u kući Marinkovića navijalo?

- Tata Milutin igrao je hokej u Partizanu, dok je brat Bojan, koji je vrlo rano otišao u London, više bio zainteresovan za borilačke veštine. Moj suprug Aleksandar je zakleti zvezdaš, a ja nisam neki strastveni navijač. Volim da posmatram vrhunski sport kao događaj. Prvi put sam bila na Marakani kad je u emisiji Sve za ljubav dečko zaprosio devojku na Marakani, na video-bimu, i super sam se provela. Ali tako nije bilo kad sam prvi put, pre sedam-osam godina, bila na košarkaškoj utakmici. E sad, kad nam sin saopšti želje po tom pitanju, videću da li ću morati da ga pratim.

Imate li vremena za izlaske i gde vas Beograđani najčešće mogu videti?

- Ja sam prepodnevni i popodnevni tip. Obožavam ručkove u Šeheru na Topčiderskoj zvezdi, a u poslednje vreme upražnjavamo večeru s mojim bratom i njegovom suprugom u jednom argentinskom restoranu na Novom Beogradu, gde služe odličan "rodizio". Bili smo skoro na otvaranju španskog restorana na Vračaru, čiji je vlasnik bivši rukometaš Dragan Škrbić. Sve u svemu, volimo da probamo nešto novo.

To je lepša strana prestonice, a šta te "na jedan" izbacuje iz takta u Beogradu?

- Na žalost, mnogo toga. Mogli smo ceo intervju samo tome da posvetimo. Sve me više nerviraju ljudi koji, čini mi se, ne vole ni druge ni sebe, i koji lažu i druge i sebe. Postali smo grozan narod, iskreno. Nervira me ta aljkavost, nekultura, to psovanje… Ne toliko psovanje u smislu psovke, nego kao obraćanje jedni drugima uz oštre poglede, kroz neke pretnje prstima. Nema smeha, ni "dobar dan", ni "do viđenja". Evo, recimo, moje dete… Kao svaka majka trudim se da ga učim lepim manirima, a kad u prodavnici kaže "do viđenja", svi se smeju. Istovremeno im je i smešno i slatko to što je dete naučilo da kaže "hvala" i "do viđenja". Za mene je to strašno.

Umeš li da se razočaraš u ljude iz svog neposrednog okruženja?

- Shvatila sam dok sam bila trudna ko su mi pravi prijatelji, pa sam rešila da napravim veliki rez u životu. Svela sam komunikaciju na veoma uzak krug dragih ljudi i dobro se osećam.

Što bi rekao Bora Čorba, imaš svoj mali svet i oko njega kineski zid…

- Upravo tako.

MLADI NOVINARSKI LAVOVI

Sanja je veoma ponosna što novinarska radionica "Oficina" koju je otvorila s nekadašnjom urednicom, a danas najboljom prijateljicom Vesnom Dedić, fabrikuje buduće novinarske asove.

- Ima dosta obrazovane i talentovane dece, mada ima i onih koji to na žalost nisu. Iz godine u godinu generacije su sve lošije. Iskreno. Ali ove sezone dečaci i devojčice koji su u srednjoj školi mnogo bolje pristupaju svojim zadacima, lepše postavljaju pitanja, lepše pišu komentare i drugačije shvataju fenomene kojima se bavimo u školi, nego ovi što su završili fakultete. Njihovi intervjui su mnogo lošiji od srednjoškolaca. Onima s fakultetom na prvom je mestu popularnost, da se lepo slikaju i intervjuišu estradne ličnosti… I tu se sve završava. Ovi mlađi se svega toga gnušaju i razmišljaju potpuno drugačije, nadam se da se kao generacija neće promeniti kad budu imali 25 godina. Dosta naših polaznika uveliko kreira TV emisije i pišu čitane tekstove po novinama.

PRIJATELJSTVO ZA SVA VREMENA

Prošao je niz godina po završetku srednje škole, kada se naša sagovornica prisetila reči profesora srpskog jezika i književnosti.

- Imala sam u ranom detinjstvu mnogo dobrih drugarica, da bi se posle, kad sam krenula u školu, neka prijateljstva prekinula. Ali zato sam stekla neke nove drugarice, pa mogu da vam kažem da sam danas samo s jednom u kontaktu. Ona se zove Aleksandra Mladenović, čujemo se svake nedelje, a ima tome bogami 30 godina. Profesor književnosti u srednjoj školi nam je gorovorio da su pravi prijatelji oni koje steknemo u školskoj klupi, to su prava prijateljstva za sva vremena.

STRAHINJA NEMIRAN NA KVADRAT

Popularna voditeljka u sinu Strahinji vidi svoju sliku i priliku. Kaže da su i geni oca Aleksandra učinili svoje.

- Kao dete, bila sam vrlo aktivna. Pored obaveznog baleta, išla sam na kurseve engleskog, francuskog i italijanskog jezika, a izuzetno sam volela da putujem zahvaljujući svojim roditeljima. Rečju, bila sam nemirnog duha, baš kao i moj suprug, tako da se može reći da je naš Strahinja nemiran na kvadrat.

izvor :

Komentari
Vaš komentar
Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.