NavMenu

Nenad Jezdić, glumac - stvari koje me privatno i poslovno raduju, ali i muče

Izvor: EVROPA Petak, 22.06.2007. 14:16
Komentari
Podeli

Mislite li da će, nakon Crnog Gruje, publika da vam poveruje u ulozi negativca u filmu Čitulja za Eskobara?

Da nisam verovao da hoće, ne bih prihvatio taj posao. Igram oca Vojinu Ćetkoviću, i to u najkritičnijem periodu u odrastanju mladog čoveka –dečaštvu, kad svi primamo onu pouku koja nas definiše u potonjem životu.

Igram oca koji ga je definisao kao siledžiju, nasilnika, beskrupuloznog, netolerantnog i nespremnog na oprost – čoveka koji na sebe ne prima nijednu vrlinu moderne civilizacije i nijednu tekovinu humanog, plemenitog društva.

On je odrastao u devedesetim, kad mu je otac bio živ i odašiljao mu tu poruku. S takvim nasleđem u svom dečaštvu, stasava u vremenu u kojem ispoveda očevo učenje. Mislim da je Debeli (reditelj Milorad Milinković, prim. aut.) tu ulogu vrlo precizno odredio meni.

Reč je o vrlo bitnoj epizodi u filmu, u kojoj će se prepoznati neki simboli onog vremena kad smo stradali, patili i bili žrtve sopstvene gordosti i uvreženog osećanja da se stvari postižu silom i bez griže savesti.

Kako ste se ophodili prema tom vremenu i režimu devedesetih? Mnoge vaše kolege su se javno izjašnjavale protiv toga.

Ne mogu da pričam o režimima. Bez obzira na sve naše žalopojke da je režim reč jednog vremena, mislim da uvek postoje režimi – ako ne oni realni i definisani, onda oni iz senke, oni globalni i, možda, ne sasvim sa ovih prostora, jer postoje pravila na osnovu kojih se ljudi trude da igraju.

I u tom, i u ovom, i u svakom vremenu koje mi je namenjeno, trudiću se da prepoznam dobre i loše ljude i da populaciju delim na taj način.

To je jedino realno i objektivno merilo i jedini mogući aršin u mom životu. Ne bih da ispredam priču o režimu koji je, fakat, postojao i o, možda, režimu koji postoji.

Da li ste se nekad politički javno izjašnjavali?

Nisam. Na momente sam izražavao nekakav revolt i nisam se slagao s neistinom i nepravdom, ali to je pravilo življenja koje je duboko urezano u mojoj svesti. Ne trpim nepravdu i lažna prijateljstva.

Kako sankcionišete ljude u kojima prepoznate lažna prijateljstva?

Imam luzersko tumačenje – zaista verujem da loši ljudi nisu loši zato što hoće da budu takvi, već zato što je to možda jače od njih i s čim bi trebalo da se bore.

I onda kad sam u prilici da isterujem pravdu s nekim, trudim se da u njemu prepoznam zrno dobra. Ako ne možemo tako, klonim ga se. Niko nije bezgrešan, i sam sam se ogrešio o neke ljude koji mi možda žele dobro.

Pošto uživate popularnost velikog dela javnosti, da li su vas političari vrbovali da se i na tom polju angažujete?

Jesu, ali nisam ih doživljavao ozbiljno. Nikad sebe nisam ozbiljno video u tome. Nisam sposoban za to. To zahteva visoku moralnu i emocionalnu zrelost.

Ali, ne kažem da nema neozbiljnih ljudi u političkom establišmentu i da nema onih koji na mene na ostavljaju utisak čestitih i poštenih ljudi.

Izdvojite nekoga.

Ne želim nikog da izdvajam. Gledam da na svoj način to tumačim i želim u svakome i od svakog dobro prema sebi i od sebe dobro prema njima.

Da li podržavate ideju da glumac bude na čelu Ministarstva kulture?

Da, to nije neprirodna pojava. Najveće breme je na tom čoveku koji je ministar kulture. Normalno je da je na takvoj funkciji čovek koji veruje u čestite i plemenite namere.

Ako sebe smatra dovoljno emocionalno stabilnim i zrelim da tako tretira situaciju u kojoj se nalazi, verujem da je normalno što mu je pružena šansa da nešto napravi s tim ministarstvom.

Pričate o Voji Brajoviću?

Pričam o Voji Brajoviću.

Da li to mislite i o Branislavu Lečiću, koji je ranije bio na čelu tog ministarstva?

O svakom glumcu koji je to bio i o onima koji će to biti. Njemu, i samo njemu je najteže, on treba da se nosi s tim. Ljudsko delanje i plemenite namere i sve što čovek emituje sastoji se iz tri faze: iz pomisli, iz reči i, konačno, iz dela.

Ne bih da budem u onom korpusu ljudi koji samo pričaju! Da vidimo šta hoće, šta može i kako će da uradi.

Prosto, kad završi tu životnu fazu i odiseju, želim da mu se ne dogodi da iko za njega kaže nešto loše, kako je on to možda umeo da izgovori o svojim prethodnicima. Zato smatram da je on u delikatnoj situaciji.

Vidite li sebe u toj delikatnoj situaciji?

U ovom trenutku, apsolutno ne. To je deo nekog odrastanja. Voja Brajović je odrastao čovek! Ja ga poznajem! Neka mu je Bog na pomoći!

Da li smatrate da postoji kič u kulturi?

Apsolutno postoji, kič je svuda oko nas. Svaka laž koja teži da se dopadne je kič. Od nas zavisi kakvim receptorima tumačimo kulturne sadržaje. Kič je sve ono što je dopadljivo, što laže da je originalno i novo.

U kojim projektima ste prepoznali tu laž?

U mnogim, čak i u nekim kojima sam bio vinovnik, bez ikakvog ustezanja to smem da kažem. I sam sam bio na momente deo neke neistine koja nije bila moguća, koja je prosto bila laž, koja nije bila realna. Da li me razumete?

Ne mogu to konkretno da povežem s nekim vašim projektom.

To ja znam, prepustite to meni. To je intimno osećanje koje ti se u savesti pojavi baš onda kad je to potrebno – kad god hoćeš nešto da menjaš, kad ti nešto smeta – kreni od sebe. Ako hoćeš da pozorište i film budu bolji, kreni od sebe.

Ako hoćeš da kultura jedne zemlje i naroda bude celovitija, kreni od sebe i – prosto će biti lakše – tako je i jedino moguće.

Šta je Gruju navelo da s malog ekrana pređe na filmsko platno?

Kad smo radili film, imali smo ideju da trasiramo nov filmski žanr. Zaista je to doslovce satira mentaliteta. Iako možda nešto deluje lažno, nije tako.

Sve bi se to lako moglo preneti i na nekakvim konkretnim, realnim uzorcima. Ne tiče se to velikana kakav je bio Karađorđe ili ostalih ljudi koji su utirali put novoj srpskoj državi.

Mislim da se ti karakteri ponajviše tiču ovog savremenog doba. Ko zna da čita – pročitaće. A oni koji traže samo nešto komično, pa i to će prepoznati. Tu za svakog ima ponešto, to je deo kompromisa.

Kakve projekte biste radili bez honorara?

Još nisam naišao na takve. Svoje projekte ću raditi bez honorara.

Da li vam se dopada trend glumaca u TV voditeljstvu i reklamama?

Veoma mi se dopada ono što radi Nikola Đuričko. Marko Živić ima spontanost koju kod njega nikad nisam zapazio, mada smo bili u neposrednom kontaktu.

Ali, ja nemam tu krvnu grupu, ne rezoniram na te stvari. Nemam tu širinu, spontanost i šarm. Nikad ne bih mogao to da radim. Divim im se što to mogu i umeju da rade.

Kažu da jedna reklama vredi koliko i nekoliko pozorišnih plata.

Ne stidim se svojih reklama. Nemam nikakvih nedoumica da li je to trebalo da radim. Ušao sam s rizikom da to bude jedna u masi neuspešnih reklama, ali sam siguran da na kraju nije ispalo tako.

Imam hrabrosti da sebi intimno priznam dokle su moje granice, što mi se nedavno, na jednom projektu, potvrdilo, ali neću reći o čemu je reč. U meni ima spremnosti da zanemarim novac u svom poslu.

Odrekao sam se velikog novca jer se nisam lepo osećao – nešto mi je govorilo da nisam za to i da to ne umem.

Znam velike glumce koji su igrali velike gluposti, ali su svojim darom uspeli da potru uskličnik gluposti.

Da li to znači da više ne pristajete na kompromise?

I danas pristajem na kompromise, oni su deo normalnog ophođenja prema životu. Ne može se uvek biti isključiv, ne može svet da postoji samo zbog tebe.

Radim ono za šta verujem da sam sposoban i validan, ali ništa mi nije strano. Ne postoji nešto što me može toliko iznenaditi da mi život degradira i da me unizi toliko da ne mogu da se izborim s elementarnim životnim problemom – živeti život.

Veoma ste malo prisutni u TV emisijama i štampi. Zašto izbegavate kontakte s medijima?

Veoma je intimno kad čovek mora da priča o sebi, pa čak i kad mora da odgovara na zadata pitanja koja se tiču svega drugog, a ne njegovog privatnog života, a da to ne radi u sprezi sa svojim osećanjima, životnim nahođenjima i običajima.

Uvek postoje oni koji me neće shvatiti, a to mi teško pada. To me boli. Voleo bih da mogu da pomirim sve ukuse, da objedinim svačije kriterijume, a to je nemoguće.

Zato mi je mrsko da odgovaram na pitanja novinara. Svakodnevno sebi odgovaram na milion pitanja, a na možda samo dva nađem stvarne i trajne odgovore.

Vreme, princip i ljudska savest su promenljivi. Život je tako promenljiv i nepredvidiv. Da ti pričam o nekim delikatnim stvarima, a sutra se može desiti da pogazim svoja trenutna osećanja.

Ali, onda je već dockan. Već sutra sebe mogu demantovati, to je generalna ljudska slabost koju niko ne može da kontroliše.

Da li ste se nekad opekli, ili oduvek imate takve stavove?

Ujutru smislim nešto, a uveče shvatim da sam pogrešio, i narednih godinu dana mi treba da to sebi priznam.

Kome se divite?


Mnogima. Divim se pametnim ljudima koji umeju i znaju da napišu, kažu ili postave svoje ideje na film ili u pozorištu.

Divim se i onima koji ponekad i nisu za divljenje, jer verujem da svi u sebi imamo deo nedostižnog lica Božjeg i deo te vrline, te da smo sazdani i od nečeg što nisu samo telesina, nagoni i animalni instinkti.

Divim se tim trenucima, prošlim i sadašnjim, kad je čovek bio iskren, pa je, na primer, napisao lepu pesmu.

Svi ti trenuci ljudske duhovne dimenzije su za divljenje. Divim se svakome ko uspeva da dobaci do istine.

A u filmskom svetu?

U filmskom svetu posebno cenim rad reditelja Nikite Mihalkova. Volim Varljivo sunce i Mehanički pijanino. Dragoceno je i iskustvo kad sam ispunjen tuđim darom, kad pogledam sebe i kažem – ima nade i smisla da radiš posao koji ti je namenjen.

To sam osetio u njegovim filmovima – tu neposrednost i sposobnost da se u procesu snimanja radi plemenito i da se dođe do onih najdelikatnijih pitanja duše i savesti.

Kojim filmovima se često vraćate?

Nekoliko puta sam gledao ruske filmove Ostrvo i Povratak. Novi su filmovi, ali su baš po mom senzibilitetu. Sad radim film Hitna pomoć, u koji užasno mnogo verujem. Sve što sam u životu radio, verovao sam da to treba da radim zbog nečeg plemenitog što će nositi u sebi.

Koju ocenu biste sebi dali kao glumcu?

Ne mogu sebe da ocenjujem. Po slabosti, dao bih sebi najvišu ocenu, ali to zaista nije tako – treba biti realan, jer uvek ćeš biti osporavan.

Nikad se ne treba tako postavljati u životu i sebe ocenjivati jer dobre stvari brzo prođu, a one loše se dugo pamte. Kad bi tu postojao neki balans...

Ali, mislim da moram još mnogo da radim i da imam još mnogo toga da kažem o sebi kroz druge uloge i karaktere. Postoji paralelni, unutarnji svet koji svako od nas živi.

Taj svet u meni je veoma razuzdan i neobuzdan, buran i intenzivan. Ja zaista živim u tom paralelnom svetu, spram posla kojim se bavim. U sebi smatram da nisam uradio dobar deo onoga što želim da uradim. Želeo bih da mogu to da uradim, ali pitanje je da li ću moći.

Kako biste reagovali da se, bez vaše krivice, nađete na naslovnici tabloida u negativnom kontekstu?

Već sam se našao. Nedavno me je jedan magazin razveo od supruge, odnosno izbacio me iz kuće, a ja sam ostavio svoje tri ćerke. Nedavno sam u jednom magazinu imao homoseksualne sklonosti. Šta su sve pisali – ne želim da se sećam toga.

Toliko mi je to teško palo, zaista ne želim da se vraćam na to. Nisam ja takav, nemojte ljudi o meni to da pišete. Nisam ja bre, bre, bre takav!

Vaše kolege nisu bile gadljive na novac za koji su se borile u rijaliti-šouu Veliki brat. Da li biste vi učestvovali?

U taj šou mogao bih da idem samo pod uslovom da mesec dana budem sam, da me niko ne dira i daje zadatke, jer dovoljno ih dajem samom sebi. Nemam neko mišljenje o tome.

Taj koncept pobuđuje jednu od najgorih osobina koju ovo društvo poseduje u onom svom malograđanskom frontu. To jest, važniji su im tuđi životi i tuđe slabosti nego sopstveni.

Takođe, sećam se kako su ljudi, u jednom periodu mog odrastanja, tumačili erotski i porno sadržaj, a mediji su bili zatrpani tim sadržajima, koji su takođe deo ljudske prirode – ali one slabe. Sada ljudima to više nije dovoljno, ta stvar je prevaziđena.

Nažalost, konačna dilema prosečnog gledaoca se sastoji jedino iz toga da li je ovaj zaskočio onu i – ništa više.

Postoje projekti samo da bi se proizvelo što više skandala i da bi se ljudi što više raskrinkavali u svojim slabostima. Ljudi su sazdani od slabosti, ali i od snage, a ja verujem u tu iskrenu snagu.


Biografija
*Rođen 12. jula 1972. godine u Valjevu

*Prvu filmsku rolu ostvario u melodrami Kaži zašto me ostavi

*U bogatom glumačkom opusu ostvario je upečatljive uloge u filmovima Crni Gruja i Kamen mudrosti, Sedam i po, Kordon, Mrtav ladan, Tri palme za dve bitange i ribicu, Tamna je noć, Ni na nebu, ni na zemlji, Tri letnja dana, Mali svet, Paket aranžman, Lajanje na zvezde, Nož, San zimske noći...

*Igrao je i u popularnim televizijskim serijama Porodično blago, Neki novi klinci, Crni Gruja i Bela lađa

*Očekuju ga premijere filmova Čarlston za Ognjenku, Čitulja za Eskobara i Sveti Georgije ubiva aždahu

*Oženjen je i ima tri ćerke

Komentari
Vaš komentar
Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.