NavMenu

Jelena Nikolić, odbojkašica - Život je ono što ja napravim od njega

Izvor: Politika Nedelja, 09.08.2009. 10:33
Komentari
Podeli

Kapiten odbojkaške reprezentacije Srbije priča o vrednosti prvog ugovora i sadašnjim mogućnostima, životu u Italiji i Francuskoj, Japanu i Turskoj, snovima i stvarnosti, fizičkoj i duhovnoj lepoti, muškarcima i ljubavi...

Ona nije obična devojka. Jelena Nikolić, kapiten odbojkaške reprezentacije Srbije, izdvaja se od vršnjakinja i po stasu i po umeću. Visinom od 194 centimetra, lepim izgledom i skladno izvajanim telom privlači pažnju na svakom koraku.

Posebna je i po činjenici da je više igrala u inostranstvu nego u Srbiji. Iz matičnog kluba, iz beogradskog Obilića, otišla je kad je imala samo sedamnaest godina. Bilo je to 1999. A potom je, iz godine u godinu, igrala za osam klubova, u osam gradova, iz četiri države. Bila je u Italiji, Francuskoj i Japanu, a sad je u Turskoj.

Ona predvodi srpsku selekciju koja je, zvanično, druga u Evropi i treća na svetu. Ovi rezultati biće na proveri krajem ove i krajem sledeće godine. Novo Prvenstvo Evrope biće organizovano u Poljskoj, a sledeći Šampionat sveta u Japanu.

Rođena je 13. aprila 1982. godine u Beogradu. Ima majku Ljiljanu, oca Budimira i brata Nemanju (25).

Od kada ste u odbojci?

U taj sport sam ušla jako kasno. Imala sam već dvanaest i po, trinaest godina, kad sam došla u Obilić. Pre toga sam isprobala sve sportove: karate, tenis, plivanje... Stanujemo preko puta Sportskog centra „Vračar” u Beogradu, pa mi je sve bilo blizu. U svemu tome bio je i moj mlađi, i četiri centimetra niži, brat Nemanja koji nije uspeo u sportu, ali ima za to svoje opravdanje. Voli da kaže da sam ja pokupila sav sportski talenat koji je njemu bio namenjen.

A kad ste dobili prvi novac za igru?

U četrnaestoj godini već sam bila u prvom timu Obilića, a sa šesnaest i u reprezentaciji. Tada mi je trener i predsednik kluba Slobodan Milošević ponudio ugovor i stipendiju od sto dinara mesečno! Za prvu stipendiju kupila sam majicu i kutiju žvaka. Obilić nije bogat klub, ali Milošević je veoma vodio računa o deci. Bili smo kao jedna porodica.

Kad ste otišli iz Srbije?

Već u sedamnaestoj godini sam bila profesionalac u Italiji, u Ređo Emiliji. Prvih nekoliko dana uz mene je bio otac, a posle toga sam se predala igri, učenju jezika, čitanju... Odmah sam videla da su naši treneri mnogo stručniji od stranaca. Ipak, nadoknadila sam tu razliku u vrednosti učitelja činjenicom da me u državnom timu, već deset godina, vodi isti stručnjak. To je Zoran Terzić.

Kako ste dočekani u Italiji?

Želela sam još jednu sezonu da ostanem u Obiliću, ali tada su nas počeli da bombarduju... U Italiji je sve bilo lepo sem druženja. A volim druženje. Na taj način učim mnogo toga o ljudima i običajima te zemlje. Ipak, prijateljstva u Italiji nisu bliska kao kod nas. Ali, Italija me naučila samostalnom životu. Uz mene više nisu bile mama, tetka...

Šta vam je nudila Francuska?

Bila sam u Kanu. Tu mi je bilo lepo. Kan je malo uređeno selo na Azurnoj obali. U ekipi je bila samo jedna Francuskinja, pa nisam bila usamljena kao u Italiji. Svaka od nas imala je svoj apartman sa terasom i pogledom na more... Želela sam tu da ostanem, ali dobila sam novi poziv za igru...

Čime su vas opčinili Japanci?

Tu sam dobila dobru finansijsku ponudu, a kopkalo me i kakav je taj deo sveta, ti ljudi... Očekivala sam da ću stanovati u nekom oblakoderu, kao u Njujorku. A došla sam u seoce sa malim kućama, kao jedini stranac u ekipi. Govorim engleski, francuski i italijanski, a tu me niko nije razumeo. Bila sam razočarana dok ih nisam upoznala.

I, kakvi su?

Oni su najbolji narod koji znam. Iskreni su, dobronamerni, uvek nasmejani i, pomalo, simpatično detinjasti, a u poslu preozbiljni. Na primer: kad trening počinje u deset one su u sali već u devet... Drugi klub bio mi je blizu Tokija, pa sam upoznala i sve ono što u onom selu nisam videla.

Sad ste u Turskoj, zašto?

Želim da budem bliža Beogradu. To je jedan od razloga što sam otišla iz Japana. Ranije sam imala loše mišljenje o Turskoj. A sad sam shvatila da je Istanbul jedini grad, pored Beograda, u kome bih mogla da živim. I hrana je slična našoj. Uz sve to, Turci su okupili najbolje odbojkašice Evrope i sad imaju jednu od najjačih liga...

Gde ste najslađe jeli?

Picu obožavam, a u Italiji mi se nije svidela. „Azuri” imaju dobre sireve i pršute, ali ne sviđa mi se što im je hrana vrlo jednolična: paste, pa opet paste... Hrana mi je najbolja u Srbiji i Turskoj. Ali, nisam ja prava mera za hranu. Ne volim mnogo da probam nepoznate ukuse.

Kako se oblačite?

Za mene je moderno ono što mi dobro stoji. Trenerku nosim samo kad to moram, ali privatno nikad ne oblačim trenerku i bilo koje sportske kombinacije. Najviše volim leto, pa tada nosim haljinice, suknjice i, eventualno, neke pantalonice, pa lepe cipelice. Sve samo ne patike.

Čemu vas uči sport?

Sport me naučio da nema ostvarenja želja bez borbe. To je najvažniji životni stav. Ali, sport mi nije samo ukazao na pravi put već mi je dao i psihičku snagu za ostvarenje svakog realno postavljenog cilja. A uveo me i u istoriju i kulturu svih zemalja u kojima sam boravila. I, što je jako važno, sve prijatelje, zdravog stava, stekla sam kroz sport.

A na kom mestu vam je škola?

Upisala sam se na pravni fakultet, ali brzo sam razumela da nije moguće sve to naučiti bez kontakta sa profesorima. Zatim sam se upisala na jedan privatni fakultet u Beogradu, ali sam videla da je ovo privatno školovanje u Srbiji besmisleno na način kako se to radi. Tu se, praktično, diplome kupuju. A neću to. Završiću školu kad-tad, ali na pravi način.

Kako prihvatate život?

Sigurno ne onako kako „padne”. Za vodilju kroz život imam jedan nepromenjiv stav po kome je – život ono što ja napravim od njega, a ne ono što će on da napravi od mene! Ovo opredeljenje je moj putokaz za sva životna dešavanja.

Za koje pare igraju odbojkašice?

To se, u principu, ne pominje, ali dobro, daću vam dva orijentira. Najlošija zarada je trideset hiljada evra, a najbolja do četiri stotine hiljada evra za sezonu. O svojim ugovorima ne mogu da govorim, ali zadovoljna sam. Kupila sam stan na dva nivoa u Beogradu, u mom kraju, na Krstu, malu vikendicu u Grockoj, vozim mercedes, sa bratom, ekonomistom, ulazim u određeni posao...

O čemu sanjate?

Sportski bih volela da još jedanput, kao sad vaterpolisti i plivači, izađem na terasu Skupštine grada i da, posle osvajanja titule šampiona sveta ili Evrope, pozdravim sve u Srbiji. To sam, dosad, učinila dva puta, ali kao treća na svetu i druga u Evropi. A privatno, van sporta, volela bih da, u najskorije vreme, imam dete. Decu, stvarno, obožavam. Kad sam tužna odem u park da vidim decu koja se igraju... I posle toga mi je sve lepše.

Za čim žalite?

Žao mi je što sam tako rano otišla u Italiju. Propustila sam u Beogradu ona veselja posle završene gimnazije i mnoge žurke kad se slavi osamnaesti rođendan. Nemam u sebi te slike, sa vršnjacima, kad svi krećemo u život sa neke, za nas, „više pozicije”. Dok su svi moji to slavili, dok su se radovali, pevali i igrali, ja sam bila sama u sobi nekog hotela...

Koliko ulažete u prijateljstva?

U mojim uslovima prijateljstva je jako teško održati. Ja sam negde tamo, a svi oni su ovde. Divim se svima koji mogu da održe sve veze na daljinu. Sad mi je to, kad imamo računare, malo lakše, ali nije ni to ono pravo. Dodir ruku i sjaj u očima, živa priča, gestikulacije i zdrav smeh su važniji od svih napisanih poruka...

Imate posao koji volite, a ljubav?

Imam ljubav, ali daljina može da bude problem. Ipak, želim da verujem da nije uvek tako.

Navedite primer za ljubav?

Meni su to, sasvim nepoznati, baka i deka koje vidim na ulici kako se drže za ruke. Tada uvek zastanem i divim se njihovoj dugovečnoj sreći.

Šta vam je važno kod muškarca?

Kad sam bila mlađa fizički izgled mi je bio presudan, a sad više ne mislim tako. Od lepote značajnije je da mi sa tim čovekom bude zanimljivo. Naravno, ne moramo o svemu da mislimo isto, ali trebalo bi, uvek, da se razumemo... Naravno, sve kreće od fizičkog izgleda, ali dešavalo mi se da neko bude fizički zanimljiv, a u suštini dosadan, prazan. Lepota je prolazna. Jednog dana ćemo svi biti ružniji, a sadržaj duha je, praktično, neuništiv.

Šta ne volite?

Mrzim polovičnost. Više volim da živim jedan dan kao lav nego sto godina kao ovca.

napomena : tekst je u potpunosti preuzet iz lista POLITIKA od 09.08.2009

Komentari
Vaš komentar
Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.