Izvor: eKapija | Ponedjeljak, 15.09.2014.| 16:08
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Ivan Lovrenović, pisac - "Nestali u stoljeću" poseban oblik ljudske tragedije

Ivan Lovrenović
Ivan Lovrenović (Foto: ivanlovrenovic.com )
Bosankohercegovački pisac, esejista i publicist Ivan Lovrenović dobitnik je prestižne književne nagrade "Meša Selimović" koja se, u okviru tuzlanskih susreta "Cum grano salis", dodjeljuje za najbolji roman objavljen prošle godine u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. U užem izboru bili su romani Svetislava Basare, Miljenka Jergovića, Mirka Kovača i Damira Šabotića, piše "Radio Slobodna Evropa".

Kada autor u zreloj dobi kaže kako jednu nagradu smatra prvom, premda je priznanja bilo i ranije, onda za to mora imati više nego dobar razlog?

- Da, rekao sam to. Doduše, u samom trenutku primanja nagrade, ali mislim, u neku ruku, da je tako. Naime, ova nagrada ima s jedne strane vlastitu težinu, jer je to, prije svega, nagrada nazvana po imenu velikoga pisca. Zatim, to je nagrada koja je kod nas jedinstvena. Kad kažem kod nas, mislim na cijelom prostoru nekadašnjeg zajedničkog života, koji obuhvaća BiH, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, i vrlo ozbiljno se pristupa tom izboru. S druge strane, važna mi je nagrada za ovu knjigu, jer je ovaj roman u mom dosadašnjem pisanju nešto doista posebno. Neću to drukčije kvalificirati, to prepuštam čitaocima, ali ja je osjećam kao nešto posebno, kao nešto važno u mom životu i u mom radu. To dvoje se spojilo i doista stvara kod mene osjećaj da je nagrada "Meša Selimović" nešto potpuno premijerno u mom dosadašnjem radu.

Roman je imenovan kao "Nestali u stoljeću". Sam povijesni kontekst na izvjestan način sugeriše šta bi se moglo kriti iza naslova. Obrazloženje žirija upućuje na ispreplitanje istorijskih događaja i ljudskih sudbina?

- To je sad teško eksplicirati u kratkom odgovoru. Sve se to može jedino čitanjem knjige razumjeti. Ali, mogu reći da je naslov doista vrlo promišljeno izabran, u jednom dugom procesu razmišljanja. Bilo je raznih varijanti. U suštini radi se o tome da taj naslov u mom ličnom iskustvu i u mom poimanju stvari, u sebi hoće da sažme, sabere, sintetizira nešto što je objektivno i mjerljivo, a to je, recimo, tragedija, koja je posebno izražena u 20. stoljeću, u stoljeću u kome su ratovi poprimali po prvi put u historiji industrijske oblike, oblik industrije smrti, i kada je nestalih, u bukvalnom smislu riječi, bilo na milione. Mi smo imali tu historijsku tragediju da smo ovdje, u Bosni, i na našem prostoru ponovo to doživjeli i na kraju stoljeća.

I onda se to sve svezalo u jedan vrlo težak doživljaj historije kao prostora u kojemu nestali predstavljaju jedan sasvim poseban oblik ljudske tragedije. Mi imamo mrtve, poginule, o kojima znamo sve, za koje znamo gdje im možemo odnijeti cvijeće na grob, zapaliti svijeću ili neki drugi obred obaviti. Živi su živi, a nestali su nešto između. Oni su fantomi, oni nemaju pravo ni na šta. Oni samo žive u sjećanju onih koji im se još uvijek nadaju, iako nakon izvjesnog vremena, znaju i sami da je ta nada apsurdna, da je neostvariva. Dakle, to je mene zanimalo, u kombinaciji između potpuno ličnog, intimnog, familijarnog iskustva i ovoga velikog, ogromnog iskustva historijskog, koje je objekivno mjerilivo. Naravno, u knjizi ima i koječega drugoga, ali to je najkraći mogući pokušaj objašnjenja tog naslova i njegovog značenja.

Kako to da su "Nestali u stoljeću" ukoričeni tek prošle godine? Da li je to uzrokavala ova borba neprestana u ovom oskudnom vremenu, ili je, pak, bilo nekih drugih razloga?


- Zapravo, tu nema neke posebne priče. Ta tema je prisutna gotovo otkad znam za sebe, ali život jednostavno traži svoje i potrebno je da čovjek u jednom razdoblju života smogne sabranost, da se sam izbori za vrijeme itd., pa da se to sve sredi u uobličenu knjigu. To je naprosto jedan radni proces koji je kod svakog drukčiji, a opet, na kraju-krajeva, kod svakog isti.

Vaše ime se često veže uz našeg nobelovca. Mnogi će reći kako ste jedan od najznačajnijih tumača Ive Andrića. Da li je to iskustvo, i koliko, uticalo na roman?


- Ja to ne mogu reći, to bi valjalo istraživati. Ali ja mogu reći nešto drugo kad se spominje Andrić. Andrić jeste naprosto jedna nezaobilazna tačka u našem kulturnom, književnom, pa ako hoćete i ljudskom formiranju. Zašto? Pa prije svega zato što mi od njega većeg i boljeg nemamo. Postoje u svijetu velike književnosti gdje, da kažem trivijalno - Andrića ima više, ali kod nas je Andrić jedan.

U našoj književnosti, kada kažem "našoj" prije svega mislim na bosanskohercegovačku, ali može se to malo i proširiti na sve književnosti, kojima on pripada - Andrić je jedan. Jedan, jedinstven. Ne zbog Nobela. Nobel je tu najmanje važan, nego po onome što on na jedinstven način donosi u književnosti i kao estetiku i kao filozofiju. I sad ako bih ja nešto govorio o mom ličnom odnosu, mogao bih reći jedino to da je Andrić u mom životu, od vrlo ranih dana mojih, bio pisac koji me je, ispočetka potpuno vjerojatno nesvjesno, kasnije sve svjesnije, upućivao u jedno poimanje života po kojemu je konstanta i u životu i u historiji tegoba, pa i tragedija i određena vrsta pesimizma u odnosu na ljudsku historiju, ali u isti mah je neodvojiv dio svega toga i volja za životom i jedan odnos prema radu.

To je kod Andrića, inače, jedna vrlo zanimljiva kombinacija, o kojoj su ljudi pisali knjige i eseje i tekstove. O tome postoji obimna literatura, ali to je taj spoj koji je mene kod Andrića zauvijek osvojio. Taj spoj poimanja historije kao poprišta muke, tragedije, apsurda ako hoćete, i s druge strane, poprište ljudskog života, koji nije ništa ako nije život posvećen radu, vlastitom ostvarenju. Eto to je neka moja projekcija u vezi sa Andrićem.

Za kraj nevoljko potežem, ali naprosto ne mogu istjerati osobnu mučninu u vezi s ovim skandaloznim pokušajem da se unaprijedno diskvalifikuje ova nagrada. Ostavlja li to tragove na duši čovjeka koji je čitav stvaralački potrošio u stvaranju jednog posve drukčijeg ozračja?


- Ma naravno da ostavlja, samo ja to doživljavam kao nešto neminovno u našim prilikama, koje inače nisu bile bog zna kakve, ali su danas potpuno podivljale. U tom smislu, to je nešto normalno. A to kako se doima čovjeka lično, jednostavno neću da postane javna stvar, jer ona i ne može javno da se isposreduje. Čim je pokušate javno isposredovati, vi griješite, tako da jednostavno to ostavljam za sebe, rekao je Ivan Lovrenović za "Radio Slobodna Evropa".


Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.