Izvor: Politika | Ponedjeljak, 26.05.2014.| 08:31
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Zoran Rankić, glumac i dramski pisac - Od Nikole Kalabića sam napravio junaka, a ne gubitnika

Zoran Rankić

Glumac, dramski pisac, reditelj, pjesnik i aforističar Zoran Rankić, predstaviće sljedećeg mjeseca novu, desetu knjigu, ovoga puta aforizama i dva odlomka iz drama "Zbogom zauvek, odmah se vraćam".

Rođen je 9. avgusta 1935. u Derventi. Dramsku školu završio je u Sarajevu 1955, od kad je bio član lokalnog Narodnog pozorišta, a od 1961. je u Beogradskom dramskom.

Istakao se kao tumač niza uloga, a posebno u TV drami "Poslednji čin", kao komandant Gorske garde Nikola Kalabić. Ostvario je uloge i na radiju, a poznat je i po interpretacijama poezije. Autor je drama "Kalemegdanci" i "Skretnica" i zbirke pjesama "Aorist". Za svoj književni doprinos satiri dobio je mnogo nagrada, kao i najznačajnije domaće priznanje "Radoje Domanović".

Živi sam u Beogradu.

Čime ste obilježili odrastanje?

- U tome je učestvovao Drugi svjetski rat, jer sam 1941. imao šest godina. Kao izbjeglicu iz Bosne, u Srbiju su me doveli u kuću djede po majci, u Gornji Milanovac, u slobodu. Ali, poslije tri mjeseca spaljen je i taj grad. Time je obilježeno moje djetinjstvo, a i život.

Kako ste ušli u glumu?

- Nisam znao šta ću sa sobom. U školi sam bio loš u svemu, sem u pisanju, pa mi je prijetila opasnost da drugi put padnem u gimnaziji. Na pitanje profesora: "Šta ćeš ti u životu da radiš" čuo sam sebe kako kažem: "Biću glumac", a nisam baš znao šta to znači. Ali, rekao sam i to sam bio i ostao cijeli život.

Ko je sve u Beogradu bio uz Vas?

- Bila je to, prije svega, moja velika ljubav prema Beogradu. Bio sam ponosan kao glumac u gradu koji neizmjerno volim, iako ga ne poznajem. Ali zahvaljujući ljudima iz pozorišta, upravniku Beogradskog dramskog Predragu Dinuloviću, kao i rediteljima Bori Draškoviću i Miroslavu Beloviću, brzo sam postao Beograđanin.

Kako Vas je osvojila umjetnost?

- Vjerujem da sam bio namijenjen umjetnosti. Prvo sam, kao dijete, počeo da crtam i da pišem pjesme, pa sam otišao u glumu koja me je potpuno opčinila, a književnost i aforizmi su mi postali svakodnevna igra riječi i životnih odnosa.

A kako doživljavate pozorište?

- Pozorište sam uvijek doživljavao kao crkvu. Sebe u pozorištu vidim kao svještenika umjetnosti. Zato punog srca igram i pred punom salom i pred desetak gledalaca. Na to me obavezuju moja vjera, moja umjetnost i moja crkva – pozorište.

Ko Vam je sve bio primjer za ugled?

- Kao vrlo mlad glumac, kad sam imao čistu dušu, kao što svaki mlad čovjek ima, cijenio sam svakog glumca. Svaki glumac je za mene bio neko čudo, kao poseban čovjek. Ipak, od naših glumaca posebno sam cijenio Milivoja Živanovića, Ljubu Tadića, Branka Plešu...

Da li ste se nečega odricali u ime glume?

- Novca. U vrijeme kad sam gostovao na radiju tražili su od mene da snimim reklamu za motorno ulje. Pitao sam ih: "Šta će mi reći poezija koju čitam na radiju?" Odgovor je bio: "Šta te briga." Ipak, bilo me je briga. Nisam prihvatio tu ponudu. To je indirektni odgovor i za mnogo krupnije ponude.

Kako doživljavate slavu?

- Ne mogu da kažem da nisam težio slavi. Činio sam to i kroz razna odricanja uprkos nepravdama. Sve sam trpio čekajući trenutak kad ću moći da pokažem nešto što još nisam pokazao. I onda se pojavila drama Siniše Pavića "Poslednji čin", ta uloga Nikole Kalabića, u režiji Save Mrmka, koju sam dobio sticajem okolnosti.

Kojih okolnosti?

- Prije mene ulogu je dobio Bata Živojinović, pa je odustao, a potom Gidra Bojanić koji je čak počeo da snima, pa je i on odustao... Kad su me pozvali nisam htio da prihvatim, jer nisam želio da budem "štrajkbreher", mada nisam ni znao o čemu se radi. Ipak, otišao sam u Ivanjicu na snimanje i sa Savom Mrmkom sam se, poslije mnogo priča, ipak, dogovorio da prihvatim ulogu.

Po scenariju, ko je bio Kalabić?

- Negativac koji je, navodno, izdao svog komandanta Dražu Mihailovića. Meni je to dobro krenulo, a svima u ekipi je to bilo najvažnije poslije silnih odlaganja snimanja. Kad se sve sklopilo ja sam od te uloge napravio junaka, a ne gubitnika. Ta drama je emitovana u dva dijela i cijela jugoslovenska javnost je bila na nogama tražeći od mene da gostujem u raznim emisijama.

Koji susret posebno pamtite?

- S generalom Pekom Dapčevićem u beogradskom hotelu "Mažestik". Ustao je od stola, prišao mi i teatralno čestitao na glumi Kalabića: "Bio si ubjedljiv, maestralan, hudožestven. Ostaćeš zabilježen u analima glume." Posle tih pohvala imao sam potrebu da izgovorim: "Ali..." Peka je istakao: "Ali, napravio si nam politički problem." Rekao sam mu: "Ne ja, on, Kalabić vam je napravio problem." Peka mi je, potom, u mirnijem tonu, rekao: "Trebalo je ti da igraš našeg Krcuna Penezića."

Da li ste nešto naučili od žena?

- O toj temi sam jednom prijatelju rekao: "Šta ti znaš šta su žene? Ti si oženjen čovjek." I to nije šala. To je velika istina. Pitajte udate žene.

Kako doživljavate žene?

- Veoma ih cijenim i volim. I ne samo da mislim da su jači pol nego da su bliža kopča onom nestvarnom nebeskom božanskom, nego mi. One predstavljaju to nešto veliko i nedokučivo. Mi smo, muškarci, samo obični ljudi. Žena je čudo, pa ona rađa čovjeka.

Šta je za vas ljubav?

- Ljubav je za mene ideal. I ako čovjek previše potone ili se previše uznese u tom idealu on odgađa ljubav, bježi od nje, od straha da je ne uprlja. I tako ostaje sam i niko mu ne vjeruje da je bio voljen. Pa čak i on pomisli da nije nikad ni volio.

Imamo mlade ljude za ponos

Kako tumačite stavove mladih prema poplavama?

- Ponosim se mladima koji su u ovoj tragičnoj situaciji tražili da učestvuju u spašavanju ljudi, privatne i državne imovine. Mladi volonteri su nudili svoje usluge i tamo gde im nije mjesto, tamo gdje odlaze posebno obučeni ljudi. To je, priznajem, nešto što baš i nisam očekivao u takvoj mjeri. Tužan sam zbog ovoga što nam se dogodilo, ali i ponosan što imamo mlade ljude za – svaki ponos!

Aforizmi:

• Pošten čovjek mirnom spava, ali se nerado budi.

• Stao nam je mozak, ali mi idemo dalje.

• Čine što brane i brane što čine.

• Samo naprijed! Mnogi su tako otišli.

• Život je pred nama. U paničnom bjekstvu…

(Napomena: tekst je u potpunosti pruzet iz lista "Politika" od 25.05.2014.)



Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.