Izvor: eKapija | Subota, 24.05.2014.| 20:00
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Snježana Koepruner, direktorka "GS-Tvornice mašina Travnik" - Dalmatinka koja voli matematiku

Snježana Koepruner
Njen izbor uvijek je bila matematika, u kombinaciji sa umjetnošću. Onda su joj se s vremenom studije matematike učlinile suvoparne, a strojarstvo joj se učinilo kao prava primjenjena matematike, "ono sto računate možete i vidjeti". Tada, sedamdesetih godina prošlog vijeka i u strojarstvu se javljaju kompjuteri, sve je bilo u začetku, otvarale su se nove mogućnosti. Ona tada sebe pronalazi u postavljanju matematičkih modela za različite procese.

Danas je Snježana Koepruner vlasnica i direktorka kompanije "GS-Tvornica mašina Travnik", jedne od najuspješnijih posleratnih privatizacija u Bosni i Hercegovini. Na nedavno održanim Međunarodnim danima ženskog preduzetništva u Sarajevu izabrana je za preduzetnicu godine u BiH.

Iako je u jednom momentu pomislila da ode u Afriku i bavi se humanitarnim radom, odustala je od te ideje, jer je shvatila da ima i treba kome da pomogne u svojoj blizini. A za takvo nešto, kako kaže, nije trebalo da odlazi daleko.

- Danas mi je prvenstveno motivacija biti korisna zajednici, sticati nova znanja i izgraditi sebe. Posao je za mene veliki izazov, jer uvijek želim nešto da napravim. Istražujem vlastite intelektualne granice kroz rješenja problema koja nas zadese – kaže na početku razgovora za portal "eKapija.com" Snježana Koepruner.

Miris mora i borova

Rođena je 1956. godine u Benkovcu, u petočlanoj radničkoj porodici. Otac je, kaže, bio član komunističke partije, porijeklom hrvatski pravoslavac, a po uvjerenju internacionalist. Majka, Hrvatica, po zanimanju službenik, odgajala ih je prema hrišćanskim vrijednostima. Kaže da bi svakom djetetu poželjela djetinstvo kakvo je ona imala. Porodica i društvo u kojem je odrasla oblikovale su je kao ličnost, njen moral i važnost rada.

- Od svoje treće godine djetinstvo i mladost sam provela u Zadru, nedaleko od obale u parku borova, pinija, lovora i palmi, a moj vrtić često je bila barka, koja i danas prevozi putnike na poluotok ili stari rimski forum. Uz stare barkariole učila sam pomalo talijanski, o ljudima i o vremenu.

Osnovnu i srednju školu završila je u Zadru, a Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu. Sa 24 godine stiče diplomu inženjera, "a da zapravo nije ni znala što to sve znači".

- Od ranih školskih dana interesovale su me prirodne znanonsti, posebno matematika i astronomija. Nekad sam sanjala da ću se baviti nekim od tih zanimanja. Međutim, čudni su putevi gospodnji. Sada se bavim nečim sasvim drugim i volim to što radim.

Posle diplomiranja, 1980. godine počinje da radi u Tvornici šivaćih mašina "Vlado Bagat" u Zadru, gdje je radila na odjelu za razvojne tehnologije. Dvije godine kasnije, prelazi na odjel za konstrukcije specijalnih alatnih strojeva, sve do kraja ’90-ih.

Magistarski rad na temu "Design for Assembly" odbranila je 1986. godine na zagrebačkom FSB-u kod profesora Tugomira Surine. Tri godine kasnije, počela je raditi doktorski rad na temu "Design for Assembly and Reciklyng", koji, kako kaže, nažalost nije zavrsila, jer je 1991. napustila zemlju i otisla da radi u Njemačku, u firmu "Global Sourcing".

- U svemu su me prilično poremetila i ratna zbivanja u Zadru u kojem je živjela moja porodica. Poslovi koje sam obavljala u firmi odnosili su se na savjetovanje njemačkih firmi na području analize tržišta i troškova. Tu sam imala priliku raditi sa velikanima njemačke strojogradnje. U aprilu 2000. postala sam direktor u firmi "Global Sourcing", a krajem 2004. je naša firma zajedno sa dijelom zaposlenika kupila 67% državnog udjela u firmi "BNT Tvornica mašina Travnik", danas "GS-TMT.

Uspješna privatizacija i porodični biznis

Nakon kupovine travničke kompanije, firmu je do 2010. vodio njen pokojni suprug Kurt Koepruner, kada su, kako kaže, zamjenili mjesta. On je postao predsjednik Nadzornog odobra, a ona direktor.

- Ovo sto je GS – TMT danas je prvenstveno njegovo djelo, koje ja samo nastavljam. Moram isto tako naglasiti da tadašnji vlasnici "Global Sourcing"-a nisu vjerovali da će ovaj projekt uspjeti, te su meni i mom suprugu prodali udjele. Time je firma postala porodična. Osim suprugu i saradnicima, za uspjeh sam najviše zahvalna svojoj djeci, kćeri Ateni i sinu Petru, koji se zajedno sa mnom bore za uspjeh ovog projekta.

A podizanje na noge ove fabrike bio je trnovit put.

- Ratom devastirane hale i oprema u jezivom stanju, zaposlenici, koji su preživjeli sve nesreće rata i bili veće ruine nego hale, trebalo je osposobiti za zahtjevno tržiste zapadne Evrope. Nimalo lagan zadatak. Na tom putu najviše nam je pomoglo iskustvo koje smo stekli dugogodišnjim radom u "Global Sourcing"-u. Svjetska ekonomska kriza 2009. nas je pogodila, prihod nam je pao na trećinu i jedva smo je preživjeli.

Međutim, to nije obeshrabrilo hrabru i posvećenu Dalmatinku, pa su iz te krize izašli jači i bolje opremljeni. Prije privatizacije, fabrika je imala 52 radnika i godišnji prihod oko 800.000 KM. Ulaskom u vlasništvo, "Global Sourcing" ulaže 3 mil KM i zapošljava još 52 osobe, što je kaže bilo duplo više od onog što je ugovorom predviđeno. Baš u mjesecima krize, dobijaju pomoć Austrijske agencije za razvoj i uvode standarde za zavarivanje, što im je omogućilo da sklope ugovor sa Njemačkim željeznicama.

(Foto: Gs-tmt.com)

U poslednje dvije godine uložili su 2,6 mil KM, ali tu neće biti kraj investicijama. Do kraja 2014. godine potrudiće se da u krugu fabrike otvore novu halu.

- Zadovoljna sam rezultatima iz prošle godine. Međutim, pred nama je dug put da bi postali ono čemu težimo. Ništa se ne može preko noći.

I dok traje borba za još većim napretkom, "GS TMT" uveliko osvaja evropska i svjetska tržišta. Naša sagovornica kaže da nove kupce pridobijaju prodajom ramova za bicikle, za brend "The Ruff". Izvoze i u daleki Brazil, ali su im i dalje prioritet Austrija i Njemačka.

- Tamo se nalazi krem svjetske strojogradnje i kada ste u stanju isporučivati takvim firmama onda ste dobri za sav ostali svijet.

Najužem krugu njihovih kupaca spadaju: "GROB Mindelheim", jedan od najvećih proizvođaća alatnih strojeva na svijetu, "Bombardier Transportation Siegen", najveći proizvođač šinskih vozila na svijetu, "KnorrBremse München", jedan od najvećih proizvođača kočionih sistema za šinska vozila, "Messer Cuting Systems", proizvođač rezača za limove, "Siemens Regensburg", proizvođač sigurnosnih elektroničkih sklopova i mnogi drugi.

Važno je da hoćete, a onda da možete

Snježana Koepruner smatra da joj je najveći uspjeh u životu to što je pobjedila sebe, sa svim predrasudama. Za ono što je danas najviše je zahvalna suprugu. Sebe doživljava, kako kaže, prilično prosječno, kao nekog ko voli prirodu, posebno život i ljude. Na dobrotu, uvredu, poniženje reaguje emocionalno.

- Moj dalmatinski temperament dolazi u takvim situacijama prilično do izražaja.

Da opet krene ispočetka na profesionalnom putu, ne bi ništa mijenjala.

- Posao koji obavljam ispunjava veći dio moga života. Tu pronalazim sebe u radu sa mladim ljudima i u otkrivanju novih tehnoloških mogućnosti u proizvodnji.

A šta misli o putu kojim se postaje uspješan menadžer?

- Kako se općenito postaje uspješan u nekom poslu u normalnim uvjetima, kada iza vas ne stoji moćna porodica ili stranka? U svakoj privatnoj firmi u kojoj vladaju ekonomski zakoni najbolji i najodgovorniji idu naprijed. Poslodavcu trebaju sposobni i ambiciozni zaposlenici i tako vam se počinju otvarati šanse, svejedno da li ste muškarac ili žena. Važno je da hoćete, a onda da možete. Tako se selektiraju najbolji, međutim i tu ima iznimaka, ali ne često. U državnim firmama vlada druga filozofija prilikom odabira direktora. Tamo sposobnost ne igra nikakvu ulogu, važno je čijem toru pripadate. Zbog toga su te kompanije toliko "uspješne". Sramota je koliko je kapitala na taj način uništeno.

Više je privržena timskom radu, jer je tim u industriji, po njenom mišljenju, srce svih zbivanja.

- Raditi bez tima, je biti general bez vojske.

Kod svojih saradnika najviše cijeni iskrenost, marljivost i odanost interesima firme i poslovnoj politici koju su zajedno zacrtali.

Sa putovanja u Tursku

Ne ističe posebno neke vrline i mane. Smatra da bi o tome bolje govorili članovi porodice i saradnici. Kaže da postoje ljudi zbog kojih je ponosna što je čovjek, "iako ima puno više onih zbog kojih se sramim".

- Divim se mladim ljudima, koji u ovom svijetu danas moraju naći sebe i prave vrijednosti. Mislim da im je puno teže nago nama nekad. Inače nemam neke osobe kojoj se posebno divim.

Važno je voljeti život

Na pitanje šta je za nju najveća vrijednost života kaže da bi na to nekada odgovorila sa – porodica. Ali, kako kaže, način života se mijenja i postoje druge vrijednosti koje ga mogu ispuniti i učiniti čovjeka vrijednim članom društva.

- Mislim da je važno voljeti život sa svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama.

Voli putovanja, a njene najdraže destinacije su Andaluzija, Maroko, Egipat, Sicilija, Turska...

- Svake godine provedem dva puta po tjedan dana u Toskani, u brdima pored Pize. To me opušta i vraća u povijest. Kada sam u Bosni malo slobodnog vremena kojeg imam provodim u vrtu, kada mi vremenske prilike to dopuštaju. Inače volim kuhati i naravno probati sve to sto skuham. Volim čitati, naročito Hajamove katrene i knjige u vezi sa za poviješću i religijom. Nastojim posjetiti unuke, kada je god to moguće. Imam tri prekrasne unuke, dvije u Regensburgu i jednu u Voralbergu u Austriji.

Smatra da je veći zadatak unijeti harmoniju u posao, jer na poslu provodimo većinu dana. Kada se to uspije, kaže, onda nema stresa.

Nakon što završi obaveze na poslu i dođe kući, voli da popije čašu dobrog crnog vina i ode u vrt. Slijedi kuhanje i gledanje televizijskog programa.

- Najčesće je to "History Channel" ili "National Geographic". Političke emisije me samo uznemire, jer mi se nekad čini da političari žive na Marsu i ne znaju što se ovdje dešava. Ponekad se ugodno iznenadim kako pametnih ljudi ima, samo nisu u mogućnosti bilo što promjeniti.

O uspjehu

- Uspjeh se uvijek javlja kao posljedica uticaja više faktora i više osoba. Ponosna sam na ovo što smo napravili u "GS TMT"-u. Ponosna sam na svoju djecu, ali to je njihova zasluga, ne moja. Prije tri godine preminuo mi je suprug. Od tada mi je misao o našoj konačnosti postala prilično bliska. Tada sam postala svjesna da je kraj tu negdje, ne znam gdje i kada, ali znam da sam mu svakim danom za dan bliža.

Šta bi još željela da uradi?

- Porodične obaveze uglavnom sam obavila. Što se tiče firme, to ide svojim tokom. Možda u matematici da istražujem kompleksno područje ili napravim nekoliko matematičkih modela, sebi za dušu. Cilj čije ispunjenje bi me smirilo nemam.

Teodora Brnjoš

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.