Izvor: Blic | Ponedjeljak, 12.05.2014.| 14:41
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Ivan Ivačković, novinar i publicista - I danas ljudi stoje uz "Hej, Sloveni"

Ivan Ivačković (Foto: Facebook.com/ivan.ivackovic)
Život, to je bila najveća vrijednost bivše Jugoslavije, kaže novinar i publicista Ivan Ivačković.

Knjiga Ivana Ivačkovića "Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika" za samo stotinak dana doživjela je tri izdanja i osvojila nagradu "Desimir Tošić" za publicističku knjigu godine. Ivačković je ovih dana neprestano na putu, jer mu pozivi za promocije stižu ne samo iz gradova u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji nego i iz inostranstva.

Da li je publika na promocijama knjige "Kako smo propevali" nostalgična za bivšom Jugoslavijom?


- Da, te promocije su okupljanja nas koji smo rođeni, prohodali, odrasli i koliko-toliko sazreli u Jugoslaviji, mada dolaze i mlađi, oni radoznali, otvorenog duha koji su stigli na svijet onda kada na tom svijetu Jugoslavija više nije postojala. I na kraju uvijek nekako svi zajedno žalimo. Ponekad i bukvalno ima suza. A ima i ponosa i prkošenja ovim današnjim poganim vremenima. U Zrenjaninu je cijela sala ustala na himnu "Hej, Sloveni", koju je otpjevao Dječji hor "Čuperak", obučen u pionirske uniforme...

Koje su bile najveće vrijednosti života u SFRJ?

- Najveća vrijednosti života u SFRJ bio je, kao što i treba da bude, sam život. Kad ovo kažem, ne govorim samo o golom životu, koji je i sam izgubio cijenu tokom devedesetih, kada se nije ubijalo samo zbog teritorija, lažnog patriotizma i milionskih svota novca, već i iz čiste objesti. Govorim o tome da se u SFRJ živjelo normalno, čak relativno udobno i, sve u svemu, slobodno, uprkos glupostima koje su poticale iz nižih i srednjih slojeva vlasti. Veoma rijetko s vrha.

Šta su bile izrazite gluposti tog vremena?

- Tito je od sebe pravio totem oko kojeg su svi, kao Indijanci, morali da igraju i da mu se klanjaju. Ali taj totem je držao jugoslovenske narode na okupu i obezbijeđivao im ugled u svijetu. Jugoslavija je bila zemlja koju su drugi veoma poštovali. Nažalost, ona samu sebe nije umjela da poštuje. A gluposti? Recimo, "Riblja čorba" je osamdesetih objavila album "Osmi nervni slom" na kojem se nalazila i balada "Prokleto sam", lijepa ljubavna pjesma. I sad zamislite situaciju u kojoj ljubavna pjesma biva zabranjena na nekim radio stanicama zato što je neki cenzor zaključio kako "u samoupravnom socijalizmu nema otuđenja i niko nije usamljen". Ali te gluposti bile su malog kalibra. Mnogo je više razloga da žalimo za Jugoslavijom.

Ima li nešto za čim Vi lično žalite?

- Malo je reći da žalim. Raspad SFRJ donio je, ne samo spolja, nego i u svima nama iznutra, takve promjene da mi se čini kako sam umro, reinkarnirao se i postao neka druga osoba. Ponekad brišem prašinu sa starih ploča i gledam stare fotografije, pitajući se da li je to stvarno bio moj život. Da li sam stvarno živio u zemlji koja je bila treća svjetska sila u rokenrolu i osma u fudbalu? Da li je Džajić stvarno onako ponižavao Kamača, da li sam istinski držao palčeve Bojanu Križaju i Bogdanu Norčiču, da li su Šaper i Krstić stvarno nekad bili avangardni umjetnici, jesam li se uistinu po Beogradu sudarao sa Danilom Kišom? Ili sam sve to samo sanjao?





Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.