Izvor: Novosti | Utorak, 18.02.2014.| 09:19
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Ranko Božić, pisac i scenarista - Do "Montevidea" preko pruge Brčko-Banovići

Ranko Božić
Ranko Božić (Foto: b)
I ovog vikenda je u bioskopskim salama širom Srbije nesmanjenom žestinom nastavio da duva "uragan Montevideo", koji je za mjesec dana donio 400.000 gledalaca u fotelje ispred velikog ekrana. Mnoga se imena u medijima vide, a povodom uspjeha filma "Montevideo, vidimo se". Mnoga, sem jednog: Ranko Božić.

"Ovo malo duše", "Život je čudo", "Montevideo, Bog te video" i "Montevideo, vidimo se", najpoznatiji su veliki naslovi u kojima su slavni reditelji (Bjelogrlić, Kusturica, Kenović) imali sreće da rade sa čovjekom koji umije, i te kako, da piše - a ne voli, i te kako ne voli, generalno površne javne nastupe i istu takvu medijsku slavu.

Izbjeglica iz svega gdje je pokolj i nervoza. Pisac koji smatra da je Branko Ćopić svima nama više rođak nego pisac. Majstor dijaloga koji sa ljubavlju zavidi pjesnicima. Dečak rođen prije pola vijeka, koji je zbog oca željezničara, "osnovnu školu završavao na pruzi Brčko-Banovići" i za koga je rodbina govorila "sva su djeca normalna, samo Ranko čita". Pristao je, jedva, na ovaj intervju i pristao je rado da budemo na ti, jer bi se drugačije, reče, "osjećao kao na informativnom razgovoru".

Raduješ li se fantastičnom uspehu još jednog "Montevidea", čiji si koscenarista, i zašto misliš da se to desilo?

- Koliko se radujem toliko sam i zbunjen. Radeći ovaj drugi "Montevideo" nebrojeno puta sam čuo tvrdnju da nastavak nekog uspješnog filma, po pravilu, ne može biti uspješan. Nema šanse, to ne biva... A mi smo, izgleda, uspjeli. Zašto? Najiskreniji odgovor bi bio: ne znam. U ovoj zemlji ako radiš predano, od srca, jedina stvar na koju ne smiješ unapred da računaš je uspjeh.

Kako je izgledala saradnja Dragana Bjelogrlića i tebe, da li je legitimno pitanje šta je tu ko napisao? U čemu i kako je pomogao Dimitrije Vojnov?

- Dragan je često imao običaj da rad na ovom projektu naziva "življenjem sna". Naravno da nije uvijek sve bilo kao u snu. Kad imaš posla sa snovima ne možeš izbjeći ni noćne more... Ali, vjerovatno više nikad u životu neću biti u prilici da na tako dug rok sve svoje fizičke i kreativne snage stavim u službu jedne tako plemenite ideje. Dimitrije Vojnov nam je bio dragocjena, sveža krv...

Da li je pomagalo što je Bjelogrlić glumac?

- Kako nije. Sjećam se scene "ručak kod Dolores". Vraćao mi je dvaput. Govorio je da su dijalozi dobri, ali da mora još življe. Kad sam tražio da mi to bolje objasni odglumio je cijelu scenu premještajući se iz stolice u stolicu i glumeći sve bitne likove u sceni. Kike drži zdravicu pa Đura prevodi, pa baka Hulija halapljivo jede i neće da umre, pa Tirke koji se svemu čudi i Dolores koja ga zaljubljeno pipka... Pa opet Kike drži zdravicu. Ja sam zapisivao redosled. Tako smo radili.

Pokušavajući da se pripremim za ovaj intervju, slabo mi je pomogla dokumentacija. O Ranku Božiću ima vrlo malo napisanog i objavljenog. Skoro pa nigdje ni jednog intervjua, prikaza, ništa. O čemu se radi, ko tu ima problem sa kime? Ti sa javnošću ili ona s tobom?

- Ne bih baš od svega da pravimo problem. Rekao bih da je ono što radim u dovoljnoj mjeri prisutno u javnosti. Sve drugo je nevažno.

Ranko Božić
Ranko Božić (Foto: b)
Tvoj život i ovi najnoviji ratovi na Balkanu su se isprepletali na prilično zanimljiv način. Selio si se, a i tvoja familija. Kako se to dešavalo i kako je to uticalo na ono što pišeš?

- Sjećam se, jednom kao klinac, isprepadan teškim prizorima nekog ratnog, partizanskog filma riješio sam da se pomolim Bogu. "Bože, ako si mislio opet da pustiš ratnu strahotu na nas. Nemoj samo dok sam ja još mali, nek bude kasnije..." Učinilo mi se da sam odmah čuo odgovor: ""A kad kasnije?". Grozničavo sam smišljao šta da kažem, vrdao: kad budem peti osnovne... Ne, ne, rano je... Kad krenem u gimnaziju. Ne valja, i to mi je rano. Evo, fakultet kad završim, ako baš mora, neka se zarati.

To se i desilo. I ničeg bogzna zanimljivog u svemu tome nije bilo. Nekim srećnim sticajem okolnosti izlazio sam iz Sarajeva, pa iz rodne Tuzle dan uoči izbijanja sukoba. Trebalo je da naučim ono što pametni ljudi znaju od početka: za rat nema dobro vrijeme. A budalama je džaba i pričati.

Nešto imam utisak da dolaziš u Beograd relativno rijetko, iz Bijeljine u kojoj živiš. Samo privatni razlozi ili ima nešto više od toga?

- Valjda su privatni razlozi u pitanju. Kad god hoću da umirim svoju "žal za Beogradom" uvjeravam sebe da konačno imam onaj neophodni mir i da mi ove nove tehnologije omogućavaju da radim svoj posao bez obzira na mjesto u kojem živim. Iskreno, postalo mi je neprijatno da i u ovim godinama pišem po beogradskim parkovima pošto u stanu, u zatvorenom prostoru, ne mogu. Ovdje imam veliko dvorište i baštu sa zelenilom. Ubilo se za pisanje.

Diplomirao si svjetsku književnost na Filološkom fakultetu, a odbijen si dva puta na FDU, prvi put sa obrazloženjem da si netalentovan. Da li osjećaš neku vrstu trijumfa kad znaš da si pisao ili učestvovao u pisanju toliko toga dobrog, između ostalog dva kultna filma i minimum jedne kultne TV drame?

- Da te ispravim, niko mi nije rekao da sam netalentovan. Naprosto me nisu primili. Prvi put sam čak bio u užem izboru i za dlaku nisam prošao. Zato sam se i prijavio drugi put. Ali, tad sam odmah otpao. Rekli su da drama s kojom sam konkurisao ništa ne valja. Radilo se o drami "Ovo malo duše" koja će za nepunu godinu nakon toga biti snimljena i prikazana s priličnim uspjehom.

Pisalo je negdje da si ti jedan od rijetkih pisaca koji skoro do fakultetskih dana nije čitao ni pisao. Zašto je to bilo tako i da li je i sada čitanja manje, pošto je očigledno da pišeš mnogo?

- Ama čitao sam, nije da nisam... Ne bih upisivao svjetsku književnost da nije bilo tako. Samo sam više čitao stripove i roto romane nego knjige, a dok su drugi imali na policama "Ilijade" i "Odiseje" u mojoj kući je glavna knjiga, skoro pa i najčitanija, bila "Narodni kuvar".

A što se pisanja tiče, to nije bio neki unapred smišljeni plan. Dogodilo se spontano kad mu je bilo vreme. I danas kad mnogo pišem trudim se da sačuvam barem privid te spontanosti i da pobegnem od rutine.

Ranko Božić
Ranko Božić (Foto: b)

Na RTS je upravo repriza serije "Vratiće se rode", tvog i Bjelogrlićevog još jednog izvanrednog projekta. U bioskopu "Montevideo", na nacionalnoj televiziji "Rode" - intenzivan je sadašnji svojevrsni "verbalni dijalog" tebe i Srbije. Šta misliš da smo iz tog dijaloga dobili i naučili? Šta želiš da nam kažeš u svojim tekstovima?

- To sa "Rodama" i "Montevideom" pogodilo se slučajno. Godinama pišeš i nigdje te nema, a onda te odjednom bude i previše. Grubo mi zvuči to "šta želim da kažem u svojim tekstovima". Ništa pametno, u svakom slučaju. Dovijam se na razne načine da zainteresujem čitaoca, da mu zadržim pažnju. Ako mu pri tome izmamim i osmjeh na licu ili osjećanje topline i ljudskosti, isplatio se sav uloženi trud.

Da li ti smeta ili godi ili nešto treće ako napišem svoju ličnu ocjenu da je Bosna dala balkanskom filmu Abdulaha Sidrana i Ranka Božića? Kako vidiš odnos onoga što je pisao Sidran i ovoga što pišeš ti?

- Neprijatna su mi takva poređenja. Sidran je pjesnička i književna veličina i jedan od mojih uzora u pisanju scenarija.

Jeste li se ikad upoznali Sidran i ti?

- Dvaput. Rekao je da se prvog upoznavanja u sarajevskom Domu pisaca uopšte ne sjeća jer je bio pijan pa je tražio da se upoznamo još jednom. A ja sam se s tog prvog susreta svega sjećao sem da je bio pijan. Igrali smo i šah, nekoliko partija. Pušio je sarajevski "marlboro", a ja sarajevsku "drinu". Govorio mi je da ću od te "drine" da dobijem rak. Posle se zaratilo.

Šta novo pišeš i sa kojim rediteljem imaš sledeći film, predstavu?

- Zbog uroka ne bih da otkrivam šta sad pišem. Prije prve klape sve je to u Božjoj ruci.

Da nije nešto s Kusturicom? I ako nije, da li bi želio da se ta saradnja nastavi?

- Ne. Kusturica već snima film i radi stvari koje su mnogo veće od jednog filma.

Da li ćete se ti i Bjelogrlić nakratko "odmarati" jedan od drugoga u novim filmskim projektima ili odmah nastavljate dalje?

- Ne znam hoće li doći do nastavka saradnje s Draganom Bjelogrlićem. Znam da se na proleće okupljamo još jednom da bi za potrebe TV serije "Montevideo 3" dosnimili, eventualno i dopisali, još nekoliko scena u kojima će se videti ono čega nije bilo u filmu, kako se Beograd radovao uspehu naših fudbalera, kako ih je dočekao i šta je bilo s Rosom...

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet sa sajta lista "Večernje novosti" od 17.02.2014.)

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.