Izvor: eKapija | Utorak, 04.02.2014.| 15:45
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Dragan Močević, direktor agencije "Prime Communications" - Za umjetnost komuniciranja potrebna je "žica"

Dragan Močević
Trnovski korijeni, odrastanje uz djeda Maksima, igranje fudbala u Sarajevu s "rajom" iz ulice i ručno napravljene skije koje današnja djeca ne poznaju, neki su od najljepših momenata u životu Dragana Močevića, direktora agencije "Prime Communications". Za razliku od onih koji se olako odriču porijekla i stide predaka seljaka, naš sagovornik rado govori o tome.

Upravo je pričom o djetinjstvu počeo razgovor za portal "eKapija.com".

Djed Maksim i otac Milan su došli iz sela Ilovice koje je smješteno ispod padina Jahorine (opština Trnovo), u Sarajevo, gdje se Močević rodio 7. aprila 1971. Tu je odrastao u odličnog đaka, ali i fudbalera. U osnovnoj školi "Aleksa Šantić" u Neđarićima posebno je bio dobar u istoriji i geografiji, pa je u tim predmetima osvojio sva školska i mnoga opštinska takmičenja, a od "polufudbala", stiže se i do FK Novi Grad.

- Naše naselje je bilo radničko, činile su ga porodice koje su u Sarajevo stigle krajem pedestih godina i kasnije. Poštovale su se komšije. Nikad nismo imali novac da kupimo pravi fudbal nego smo igrali tzv. polufudbalom. Skupljali smo stari papir da zaradimo za nabavku sportskih rekvizita. Stoni tenis smo igrali na iskrivljenim šperpločama s reketima koje smo pravili od iverice i daske. Ali svi smo bili veseli, srećni i zadovoljni.

Njegov djed Maksim je bio ugledan i čestit domaćin i u životu je, kako kaže, najviše ponosan na vrijednosti koje je spoznao i stekao odrastanjem uz njega.

- Djed mi je ručno napravio prve skije, a djeca danas ne znaju da se i na takvim skijama može skijati.

Rođen u Sarajevu, zauvijek Saralija

Sarajliji u Banjoj Luci je pomalo teško govoriti o Sarajevu u kome više nema većine njegovih prijatelja i komšija, ali kaže da onaj ko se tamo rodi, zauvijek to i ostaje.

- Čudan je to osjećaj. Volim uspomenu na predratno Sarajevo i trudim se da je sačuvam. Iako mi ponekad odgovara veličina i mir Banja Luke, u kojoj sam skoro 20 godina, pomalo sam nesrećan, jer mu se čini kao da ovaj grad stalno propušta priliku da postane ono što može i što bi trebalo da bude – sadržajan i prepoznatljiv grad i pravi centar regije. A ko se rodi u Sarajevu, zauvijek je Sarajlija.

Do Banja Luke i profesionlanog opredjeljenja došao je bez konkretnog cilja i pomalo lutajući. Bio je siguran samo u to da voli istoriju, geografiju i putovanja.

- Pohađao sam turističku školu, pa sam prije rata na raspustima radio kao turistički vodič na Baščaršiji. Posao turističkog vodiča je posao snova, ali je rat, među mnogim drugim stvarima, prekinuo i moje studije turizma u Sarajevu. Nakon toga sam prešao na studije u Banja Luku, gdje tada nije bilo turizma. Nakon rada u medijima i iskustva u "Loreal"-u, dodatno pohađanje specijalizovanih škola za odnose s javnošću u Beogradu me je opredijelilo da se oprobam u preduzetničkim vodama. I nisam tada ni slutio da će se sve ovo desiti - firme, zaposleni, rezultati, projekti, uvijek novi izazovi, uvijek nove ideje.

"Proactive 2014" biće posljednji
A kuda vode "nezacrtani" ciljevi?

"Prime Communications", na čijem se čelu Močević nalazi, najveća je agencija za odnose s javnoću u Bosni i Hercegovini i jedna od brojnih "full service" agencija, što znači da klijentima, osim usluge odnosa s javnošću, nudi i usluge dizajna, digital PR-a, istraživanja, te organizacije događaja. Agencija postoji već 12 godina tokom kojih su imali više od 300 klijenta.

Iako sada imaju predstavništva i u Sarajevu i Banjoj Luci, direktor agencije kaže da je bilo teško poslovati samo sa kancelarijom u glavnom gradu RS. Ali, uspjeh je tu.

- Teško je bilo taj uspjeh postići iz Banja Luke, jer su sva sjedišta velikih kompanija, međunarodnih organizacija i, na kraju, svi budžeti, u Sarajevu, a mi smo tamo otvorili kancelariju tek 2008. godine. Međutim, zahvaljujući nekim našim projektima, kao što je "Proactive", okupili smo struku, postali regionalno prepoznatljiva agencija i na naše veliko zadovoljstvo, mijenjali profesiju nabolje. Tokom godina smo se mijenjali i mijenjaćemo se i dalje, ali će profesionalizam, etičnost i najviši standardi usluge i kvaliteta ostati nepromijenjeni – priča Močević i dodaje da se polako povlači iz operativnog vođenja agencije s obzirom na to da "Prime" sada ima kvalitetne kadrove koji samostalno rukovode agencijom i projektima.

Kampanje na koje je posebno ponosan tokom rada u agenciji su "Zid dječijih želja!" za UNICEF BIH, 40 dana dijaloga o socijalnim reformama u BiH, kampanja o privatizaciji u RS iz 2004. i brojne druge.

PR amateri i "prodavači magle"

I nakon 12 godina u ovom poslu kaže da u BiH ne postoji razvijena svijest o važnosti odnosa s javnošću. Međutim, nada se da se stvari mijenjaju.

- U upravama preduzeća, institucija i kompanija sjedi sve više mladih, obrazovanih ljudi koji su svjesni da su odnosi s javnošću sastavni dio uspješne upravljačke politike preduzeća. Većina institucija i ljudi koji su na vlasti, međutim, ne shvata koliko su odnosi s javnošću važni za imidž i promociju ne samo tih institucija, već i cijele zemlje.

Ozbiljnoj naučnoj disciplini kao što je komunikologija, pristupa se lakonski, smatra Močević, a ne strateški, i u tome je razlika između amatera i profesionalaca.

- Svjedoci smo koliko naši predstavnici vlasti "vole" amatere u mnogim oblastima, pa i u komunikacijama. Zato su nam rezultati takvi kakvi su. Nažalost, u ovom poslu je mnogo amatera i "prodavača magle", i uz veoma nelojalnu i nelegalnu konkurenciju nekih agencija iz regije, struka ne napreduje dovoljno.

Sa Draganom Đermanović i prijateljima iz Crne Gore
Za umjetnost komuniciranja potrebna "žica"

Iako smatra da ne postoje univerzalne vrline koje treba da posjeduje dobar PR menadžer, Močević je osim uopštenih, kao što su znanje, izražene komunikacijske sposobnosti, poznavanje tehnologije rada medija i društvenih mreža, esktrovertnost i natprosječna informisanost, naveo i to da je najbitnija želja da se radi i uči od najboljih.

- I, naravno, kao i za svaku "umjetnost", a to komunikacija svakako jeste jednim dijelom, mora postojati talenat, ona neka "žica" koja pravi razliku.

Priznaje i to da žene mnogo bolje obavljaju posao menadžera, premda ih ima više, mada su uglavnom muškarci direktori i taj odnos nije u skladu sa stanjem u struci.

Ispravljač "krive Drine" u potrazi za pravdom

Krož život i karijeru vodi ga stav da ljudima oko njega bude bolje, i u životu i u poslu, da su najveće životne vrijednosti čast i poštenje, kao i odlučnost da se ne miri s onim što nije dobro, ma koliko skupo to koštalo. Pravi ljudi nemaju cijenu u životu, smatra Močević, iako to on ne pokazuje uvijek na pravi način. Kod svojih kolega cijeni odgovornost, profesionalizam, proaktivnost i lojalnost, a na dobrotu, uvredu, poniženje reaguje u skladu sa naravi - temperamentno. A da li u stavovima više naginje realisti ili idealisti, Močević kaže:

- Realista kad nema ko drugi da bude. I nepopravljivi idealista kad svi uslovi diriguju da je potrebno biti realan i konformista. Uvijek tragam za pravdom i "ispravljam krive Drine" i to me skupo košta, jer što mislim govorim javno.

Sebe smatra tvrdoglavom, principijelnom i isključivom osobom, ali nema u planu da se odrekne tih osobina. Kako kaže, čovjek bi trebalo da živi sa svojim manama dok ne ugrožava druge.

Sa sporta, za koji je uvijek bio talentovan, prebacio se na neke druge hobije kao što su kuhinja, poljoprivreda i putovanja. Svjetske destinacije koje su zauzele sigurno mjesto u njegovoj memoriji su Amsterdam, nedavni boravak u Americi, gradovi regiona.

- U Amsterdamu sam bio tri puta, jer tamo živi moj najbolji prijatelj iz srednje škole i tamo se uvijek dobro provedemo. Nedavni boravak u Americi je takođe nezaboravan, posebno posjeta Vašingtonu i "zemlji Amiša" u Ohaju. SAD su velika zemlja, sa starim i velikim antagonizmima, ali bez obzira na to, okupljena oko ideje nacije i pripadnosti. Oduševila me je i Kikinda, a volim Rovinj i Ljubljanu, Novi Sad i Beograd i posebno Trpanj.

Društvene mreže su prodrle i u njegovu komunikaciju, kako poslovnu, tako i privatnu. Kaže da je najviše o tome naučio od Dragane Đermanović, te da je sloboda govora, zahvaljujući društvenim mrežama, podignuta na jedan sasvim novi nivo.

- Međutim, ono što većina još ne shvata je da sa tolikom slobodom dolazi još veća odgovornost. I sam se često pitam gdje je granica između "privatnog" i "poslovnog" kada su u pitanju iznešeni stavovi i mišljenja na "Twitter"-u i ostalim društvenim mrežama. Moje pravilo je da ono što ne bih rekao pred pet ljudi u kafani ili na ulici, ne govorim ni na društvenim mrežama. S tim da skoro da ne postoji stvar koja se odnosi na društvene prilike o kojoj mislim, a ne bih je rekao pred pet ljudi u kafani.

Kada je riječ o planovima "Prime"-a u ovoj godini, fokusiraće se na rad s manjim brojem klijenata, rad sa onim klijentima koji su svjesni značaja strateške dvosmjerne komunikacije sa svim ciljnim javnostima i koji žele da upravljanje komunikacijama podignu na viši nivo. Regionalna konferencija "Proactive" na Kozari, koju "Prime Communications" organizuje već desetu godinu zaredom, će ove godine biti ujedno i posljednja.

- Priča se zaokružuje. Deset godina smo radili na povezivanju profesionalaca iz regije i sad je vrijeme da damo još jedan osvrt na najvažnije izazove pred kojima je PR struka, posebno kada se uzme u obzir promjene koje su se desile u medijima i na Internetu.

Uzgajivač heljde i čičoke

Na nedavno pokrenutom blogu Dragan Močević je u kratkom opisu sebe, između ostalog, napisao: "uzgajivač heljde i čičoke", "šofer" i "tviteraš". Heljde i čičoke su u tijesnoj vezi sa njegovim korijenima, dok je šofer neizbježna realnost.

- Moj povratak selu je vezan za potrebu povratka korijenima, vraćanje Sarajevu i više druženja s porodicom koja živi u Istočnom Sarajevu. Želio sam probati ono što tamo niko nije sijao, a heljda i čičoka su bile odličan izbor. U novembru smo posadili i šljivik sa 200 šljiva, a boravci u Ilovicama su pravo uživanje i odmor. Ta priča o "šoferu" je krenula kao zezanje, ali je zapravo tačna, jer godišnje autom pređem u prosjeku oko 55.000 kilometara.

Slobodno vrijeme, koje skoro da ne postoji radnim danima, najčešće provodi sa kćerkama Marijom i Katarinom, koje pohađaju peti razred osnovne škole, i tokom poljoprivredne sezone, na selu u okolini Sarajeva.

Ono što nije ostvario do sada i neće se smiriti dok to ne ostvari, je da vodi zdraviji i mirniji život, sa više raspoloživog vremena za porodicu i sebe, trudeći da čudo zvano život bude više bajka, a manje glavobolja.


Vedrana Džudža



Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.