Izvor: Mozzart sport | Nedjelja, 17.11.2013.| 12:26
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Marijan Beneš, nekadašnji bokserski as - Od točka do rakete

Marijan Beneš (Foto: Mozzart sport)

Boksovao je u eri kada je na prostoru od Vardara do Triglava plemenita veština u medijima imala tretman kao danas tenis, a on, Marijan Beneš, uživao popularnost kao Novak Đoković. Spušteni gard i fanatična borbenost bili su njegov zaštitni znak tokom čitave karijere, pa je zato svaki njegov meč bio spektakl.

Marijan Beneš je kao amater 355 puta ulazio među konopce i 272 puta pobjedio, dok je kao profesionalac rukavice navlačio 56 puta i 50 puta slavio. Ubrzo posle osvojene titule prvaka Evrope 1973. godine, u poluvelter kategoriji, dobio je hepatitis i lekarsku zabranu da se bavi boksom.

Oglušio se o mišljenje doktora. Na svoju odgovornost se vratio u ring i to kao profesionalac, zbog kojeg su Jugosloveni ustajali u pola noći i uključivali televizore. Žutica ga nije zaustavila, ali koju godinu kasnije jeste teška povreda oka, pa je veliki šampion teška srca okačio rukavice o klin. Raspad Juge nokauter dječjeg srca teško je podnio, a po drugi put je rođen onog dana kad se vratio u voljenu Banjaluku iz Zagreba, gde je bio prinuđen da privremeno ode pred početak ratnih sukoba.

Sa Marijanom Benešom smo se sastali ispred "MOZZART Space"-a na Obilićevom vencu. U srpsku prestonicu je došao zbog "Sajma knjiga" i promocije njegove nove zbirke dječjih pesama. Šampion zbog udarca koji je svojevremeno dobio u vrat otežano govori, pa smo se pozdravili onako bokserski, čukanjem pesnica...

– Nakon dosta vremena došao sam u Beograd na poziv gospodina Miodraga Jakšića, a u vezi sa promocijom moje zbirke dječje poezije koju je izdala Izdavačka kuća "ARTE". Prijatno sam iznenađen prijemom i spoznajom da me moji drugovi iz svijeta boksa nisu zaboravili. Naime, kao i mnogo godina ranije, Beograđani su me dočekali toplo kako samo oni znaju. Koristim ovu priliku da se zahvalim prijateljima iz Bokserskog saveza Srbije i Bokserskog saveza Beograda koji su samo za mene upriličili lijep doček i omogućili mi da se stvarno prijatno osjećam. Hvala, Beograde – kaže Marijan Beneš na početku razgovora za "MOZZART Sport".

Da li vam je nešto u našoj prestonici zasmetalo? Možda saobraćajne gužve?

– Jednostavno rečeno, ja Beogradu ne mogu ništa da zamjerim!

Jeste li zadovoljni promocijom svoje knjige za decu pod naslovom "Od točka do rakete"?

– Impresioniran sam kako samim "Sajmom knjiga", tako i prijemom od strane organizatora, sve do posjetilaca ove kulturme manifestacije.

Šta vas je inspirisalo da počnete da pišete za djecu?

– Još kao dete sam zavolio poeziju, a nekako istovremeno sam počeo da treniram i boks. Uz to moram da napomenem kako sam pisao najbolje sastave u školi. Uprkos talentu koji sam posjedovao, nisam ni sanjao da ću jednog dana izdati knjigu. U tom periodu, to je za mene bilo nedostižno. Za mene su pisci bili nedokučivi, vanredni ljudi, tako da se nisam mogao pronaći u mjeri pisca. Najviše sam pisanju pjesama bio posvećen za vrijeme rata, da bih odagnao crne misli i usredsredio se na nešto ljepše. Inspirisalo me sve što mi se učinilo interesantnim, a između ostalog djeca su mi bila ključna tema. A kako i ne bi kad su mališani u ratu izuzetno patili i bili uskraćeni za normalan život. Generalno, pišem poeziju o svemu što moje oči vide i što mi je u tom času pobudilo pažnju.

Kada ste napisali prvu pjesmu i o čemu se radilo u njoj?

– Da budem iskren ne sjećam se prve napisane pesme, iz prostog razloga što ih je bilo zaista mnogo. Druga stvar, nisam uspio da sačuvam svoje rane radove. Moram još da dodam kako pišem i ljubavnu poeziju, pošto smo svi mi kao klinci bili zaljubljeni i pokušavali da napišemo pjesmu o svojoj simpatiji.

Vodite li evidenciju koliko ste pjesama napisali?

– Preciznu evidenciju ne vodim, ali ako već moram da licitiram, po mojoj slobodnoj procjeni napisao sam nekoliko stotina pjesama, na najrazličitije teme.

Koji su vam omiljeni pisci pjesnici?

– Cijenim one koji pišu poeziju koja ne mora da se objašnjava. To je ona poezija koju srce čita. Neću praviti razliku među dobrim pjesnicima, da ne bih nikog povrijedio.

Hajde da se podsjetimo samog početka vaše bokserske karijere. Pod kojim okolnostima ste zanemarili violinu i klavir i navukli rukavice? Ko ili šta vas je privuklo ringu?

– Htio sam da budem muškarac, a najveća inspiracija su mi bile ženske osobe. Takođe, idoli su mi bili moja dva brata, Josip i Anton koji su već ranije počeli da treniraju boks i bili su prvaci Bosne i Hercegovine u svojim kategorijama. Na isti način, gledajući mene, boks je zavolio i počeo da trenira i moj mlađi brat Ivica. Tako da smo sva četvorica bili bokseri. Tri brata su mi umrla. Ostali smo sami sestra i ja.

Da li je tačno da ste kao desetogodišnjak oduvali iz ringa momka od 18 godina?

– To je tačno i dogodilo se na mom prvom meču.

Kada ste i zbog čega počeli da primjenjujete spušteni gard, taj "klejovski" stil borbe? S kakvim bokserima ste imali najviše problema?

– Od mog prvog ulaska u ring izabrao sam upravo taj stil borbe i nisam ga napuštao do kraja karijere. Što se tiče nezgodnih rivala, svaki bokser je novi problem i nova priča.

(Foto: Mozzart sport)

Jesu li treneri pokušavali da vas ubijede da boksujete školski?

– U samom ringu nikada nisam previše slušao trenere. Boksovao sam po sopstvenom instinktu i osjećaju. Bio sam najčešće u pravu.

Sad kad u glavi vratite film u te dane, šta mislite – da li biste imali bolju ili, s druge strane, možda manje zvučnu karijeru da niste forsirali taj atraktivni stil borbe?

– Jedno je sigurno –ništa nisam namerno forsirao. Sve se odvijalo samo po sebi, instinktivno.

Da li ste ikada preboljeli nepriznatu titulu profesionalnog prvaka svijeta?

– Ja sam prije svega sportista i sportski sam podneo poraz.

Boks vam je mnogo dao, ali mnogo i uzeo. Lomili ste ruke skoro 30 puta, izgubili jedno oko, oštetili glasne žice… Kad biste mogli ispočetka, da li biste sve uradili isto?

– Sto odsto bih sve isto uradio!

U kojoj mjeri vas je spušten gard koštao u svakodnevnom životu? Šta i ko vas je razočarao?

– Moj gard je moja lična karta. Moj gard je pasoš koji se vadi jednom u životu i jednom zasvagda. Razočarali su me mnogi u koje sam vjerovao.

Kako sa ove vremenske distance, kao nepopravljivi jugonostalgičar, gledate na raspad Jugoslavije?

– Raspala se Jugoslavija, raspalo se moje srce!

Jeste li stvarno prilikom upoznavanja drugu Titu odbrusili kako on nije mnogo viši od vas i kako je on odreagovao?

– Prije svega, nisam mu odbrusio, to je malo ružno rečeno. Ovako je to tačno bilo. Prilikom mog predstavljanja Titu, on je sa smješkom na licu rekao: "A to je onaj mali što onak opasno bije!" Gledajući Tita koji je bio moje visine, ja sam, onako u šali, rekao: "Druže Tito, pa niste ni vi viši od mene". Na to se on glasno nasmijao, a smjeh su prihvatili svi prisutni u prostoriji.

Opišite ukratko, kako izgleda jedan vaš dan u Banjaluci?

– Sad to ne bih mogao tačno da preciziram. Uglavnom, živim jedan normalan život koji počinje ujutro s crnom kafom. Izlazim potom u grad i družim se s meni dragim ljudima, posle čega dolazim kući na ručak koji se priprema po mom ličnom jelovniku.

Šta podrazumjevate pod ličnim jelovnikom?

– Već dugo se bavim zdravom hranom i mnogo čitam tekstove koji su u vezi s pravilnom ishranom. Meso ne jedem, osim u izuzetnim slučajevima piletinu ili ćuretinu. Hranu baziram na voću i povrću.

A kada se odmorite posle ručka, šta obično radite?

– Vodim bokserski klub koji se zove "Feniks" i koji se nalazi u naselju koje se zove Veseli brijeg, gdje imamo solidne uslove za trening. Moram da se pohvalim i kažem da imamo nekoliko izvanrednih, talentovanih momaka. A uveče, kad dođem kući, vrijeme provodim u pisanju i čitanju.

Da se niste bavili boksom koji biste sport izabrali?

– Uvijek i samo boks!

Samo šampioni prave šampione

Zbog čega je plemenita vještina na prostoru bivše Jugoslavije odavno prestala da regrutuje šampione?

– Samo šampioni mogu da naprave šampione i tek po neki "običnjak". Nažalost, važna je i tu nacionalnost, kao što je važna i u politici. To se, na moje razočaranje, odnosi na sve republike bivše Jugoslavije. Ali Jugoslavija je moja!

Pratite li politička dešavanja u Republici Srpskoj i regionu?

– Koliko mi je to potrebno.

Piše: Milorad Plazinić

Izvor:

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.