Fikret Čaušević, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu - Mogu nas spasiti samo evro-balkanske obveznice

Fikret Čaušević (Foto: Magazin Biznis)

Još početkom prošle godine u autorskom tekstu "Male otvorene ekonomije na Zapadnom Balkanu: kontrolisana fiskalna ekspanzija za novi dogovor na Zapadnom Balkanu" objavljenom za Studije jugoistočne Evrope na Oksfordu (SEESOX), dr Fikret Čaušević, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, izložio je prijedlog po kojem bi Evropska unija trebalo da podrži regionalne infrastrukturne projekte na Zapadnom Balkanu. Zapravo, predložio je Evropskoj uniji izdavanje evro-balkanskih obveznica kao jedino rješenje za privredni rast ovog regiona. U ekskluzivnom intervjuu za "Magazin Biznis", prof. Čaušević objašnjava o čemu je riječ, kako je došlo do tog prijedloga i koliko je realno da se on sprovede.

– Prvi put ideju o emisiji euro-balkanskih obveznica, za koje bi garancije dala Evropska unija, osnivajući Euro-balkanski garancijski fond, predložio sam na konferenciji o Zapadnom Balkanu koja je održana u Dižonu (Dijon), u Francuskoj 10. maja 2010. godine. Konferenciju je organizovala grupa mladih ljudi, postdiplomaca koji su osnovali Bourgogne Balkans Express, nevladinu organizaciju, uz podršku Science Po univerziteta iz Pariza, kao i uz podršku Evropske komisije. Na toj konferenciji sam pripremio rad na temu odgovornosti fiskalnih politika zemalja Zapadnog Balkana i kakvu bi to fiskalnu politiku trebalo da vode zemlje ovog regiona u cilju prevladavanja recesije, odnosno krize. Moj prijedlog je zasnovan na potrebi da se zemlje regiona Zapadnog Balkana infrastrukturno i poslovno povežu u cilju većeg stepena saradnje, snižavanja transportnih troškova, snižavanja transakcionih troškova, zadržavanja radno sposobnog stanovništva u zemljama ovog regiona. Gdje je god to moguće, treba razvijati poslovne klastere na međudržavnom nivou u cilju proizvodnje za treća tržišta. Tako bi bilo moguće ostvarivati devizne prilive, bez kojih nije moguće imati održive ekonomije u srednjem i dugom roku.

Zašto smatrate da bi to podržala EU?

– Evropska unija ima i politički i ekonomski interes da podrži ovaj projekat u cilju smanjivanja stalnih pritisaka da se zbog visoke nezaposlenosti ljudi iz Zapadnog Balkana "sele" u Zapadnu Evropu, sa željom da nađu posao. U zemljama Evropske unije već postoje jake tenzije protiv dozvoljavanja da doseljenici prave pritisak na tržište rada u Evropi, zbog recesije i zbog pada životnog standarda. Osnovni smisao mog prijedloga je da se u cilju produbljavanja (povećanja kvaliteta) finansijskih tržišta u zemljama Zapadnog Balkana emituju državne obveznice rokova dospijeća deset do petnaest godina denominirane u nacionalnim valutama, od kojih bi prihodi bili korišteni za realizaciju infrastrukturnih projekata koji povezuju zemlje Zapadnog Balkana, kao i finansiranje "soft" infrastrukture koja omogućava povezivanje proizvodnih preduzeća iz zemalja regiona u poslovne cjeline (klastere), koje bi potom omogućile razvoj proizvodnje za treća tržišta.

Kolika bi bila kamata i ko bi kupovao te obveznice?

– Uz garancije Euro-balkanskog garancijskog fonda kamatne stope na ove obveznice bi bile niže, čime bi troškovi javnog zaduživanja bili niži. Bankarske grupacije koje su najznačajniji finansijski operateri u regionu bile bi u mogućnosti da ulažu u ove sigurnije (najmanje rizične) finansijske instrumente. Time bi viškovi rezervi likvidnosti koje ove banke drže na njihovim računima rezervi, kod centralnih banaka u regionu, a iz kojih proističu značajni oportunitetni troškovi, bili dijelom apsorbovani kupovinom ovih instrumenata. Ovo podrazumijeva da bi regulatorne agencije, odnosno centralne banke u zemljama regiona, u kojima regulaciju bankarskog sektora vrše centralne banke, trebalo da regulatornim standardima omoguće da ove vrste finansijskih imovina budu tretirane na način koji omogućava ročnu transformaciju.

Šta to praktično znači?

– To bi otvorilo prostor da dio novca koji se praktično odlijeva iz regiona kroz držanje deviznih rezervi ili stranu aktivu komercijalnih banaka, bude zadržan na tržištima zemalja regiona i da ima prorazvojnu ulogu. Euro-balkanski garancijski fond bi, zauzvrat, imao pravo nadzora nad javnim finansijama svih zemalja koje bi emitovale ove instrumente svakih šest mjeseci. Taj fond bi imao i pravo na zlatnu dionicu u preduzećima iz oblasti telekomunikacija i proizvodnje i distribucije električne energije koja su u državnom vlasništvu, kao i opciju zamjene prava iz garancija za dionice ovih preduzeća.

Time bi državna, javna preduzeća regiona bila pod značajnom, direktnom kontrolom Evropske unije?

– Na ovaj način bi Evropska unija imala izravan uticaj u donošenju odluka na nivou ovih korporacija, ali bi bio izbjegnut pritisak na vlade da moraju u kratkom roku prodati kontrolne pakete u ovim javnim preduzećima. Potencijalna prijetnja od značajnijeg priliva kapitala iz inostranstva ulaganjem u ove vrste obveznica i po tom osnovu pritisci na aprecijaciju valuta u zemljama regiona, koje primjenjuju fluktuirajući devizni kurs (slobodno ili usmjeravano fluktuiranje) podrazumijevalo bi prelazak na uže granice dozvoljenih odstupanja deviznih kurseva. Pošto su većina izvozno orijentisanih proizvodnih preduzeća iz regiona istovremeno i značajni uvoznici, njima ne odgovara suočavanje sa neizvjesnošću koju sobom nose relativno visoki devizno-kursni rizici.

Da li je Vaš prijedlog jedini mogući način izlaska regiona iz krize?

– Ni u kom slučaju ne smatram, niti sam svoj prijedlog bilo kada prezentirao kao jedini mogući način izlaska iz krize. Naravno da ovaj prijedlog ima dosta slabosti, ali smatram da njegove pozitivne strane (uključujući i elektronsko povezivanje svih berzi u regionu) prevladavaju one negativne. Dakle, da još jednom naglasim: nikako ne smatram ovaj prijedlog jedinim načinom izlaska iz vrlo ozbiljnih ekonomskih problema zemalja regiona, ali ovaj prijedlog jeste pokušaj mog skromnog doprinosa analizi mogućnosti izlaska iz krize zemalja regiona. Pod ekspanzivnom fiskalnom politikom ovdje isključivo smatram jasno specificirane razvojne projekte povezane sa razvojem funkcionalnih poslovnih veza u eksportno orijentisanim poslovima koji mogu donijeti devizne prilive i u kraćim rokovima. Dakle, ciljana i vrlo strogo kontrolisana fiskalna ekspanzija.

Zašto smatrate da prioritet u finansiranju treba da imaju međudržavni projekti na bazi privatno-javnog partnerstva? Poznata su i loša iskustva u privatno-javnom partnerstvu u pojedinim zemljama (Grčka, na primjer). Šta bi garantovalo da neće biti korupcije u ovom obliku partnerstva, pošto je poznato da je korupcija prilično karakteristična upravo za Zapadni Balkan?

– U odgovoru na to pitanje poći ću od posljednje rečenice. Korupcija je, nažalost, prilično raširena na području Zapadnog Balkana. Međutim, korupcija nikako nije "izum" Zapadnog Balkana. Prije pet godina njemački "Siemens" je morao platiti američkoj vladi 805 mil USD za, na sudu dokazano, podmićivanje poslovnih partnera u SAD. Također, prije nekoliko godina Union Bank of Switzerland (UBS) je bila uključena u podsticanje izbjegavanja plaćanja poreza poreskih obveznika SAD, pa je morala platiti američkoj vladi odštetu od nekoliko stotina miliona američkih dolara. Najsvježiji primjeri korupcije i skandala povezani su za veliku aferu manipuliranja osnovnom referentnom kamatnom stopom na Londonskom međubankarskom tržištu novca (LIBOR scandal). Dakle, korupcija nije poseban izum poslovnih ljudi i političara sa Zapadnog Balkana, ali jeste raširena pojava koja je posljedica veoma nekonzistentnog i često mijenjajućeg zakonodavnog okvira u zemljama Zapadnog Balkana. Dobro kontrolisano javno-privatno partnerstvo je i poželjno i, ustvari, nužno u realizaciji projekata koje sam spominjao, koji bi bili realizirani emisijom euro-balkanskih obveznica.

Kako u tome izbjeći zloupotrebe?

- Kombinacija javnih i privatnih investicija je način na koji se postepeno stvara osnova za održivi rast, odnosno za pretvaranje rasta u razvoj. Način na koji bi bila prevenirana zloupotreba sredstava, bilo isključivo u javnim investicijama bilo u javno-privatnom partnerstvu, jesu u ovom prijedlogu velike ovlasti u nadzoru nad fiskalnom disciplinom i nadzorom realizacije razvojnih projekata koju bi imao Euro-balkanski garancijski fond, odnosno Evropska unija/ Evropska komisija preko ovog fonda, kao jednog od instrumenata za realizaciju zajedničkih razvojnih ciljeva Evropske unije i Zapadnog Balkana.

Koliko je politička situacija u regionu stimulativna za projekat evro-balkanskih obveznica?

– Na ovo pitanje odgovor je kratak – sadašnja politička situacija u regionu nije stimulativna za realizaciju ovakvog projekta. Međutim, niti za jednu političku opciju (stranku na vlasti) nije dobitna kombinacija izolacija ili pokušaj da se ekonomskim atomiziranjem ovih prostora ostvare kratkoročne koristi. To ekonomski nije moguće i najveći doprinos svim narodima i zemljama na prostoru Zapadnog Balkana će dati oni političari i one stranke koje shvate da je povezivanje ovih malih ekonomija u cilju ekonomisanja resursima kojima raspolažemo, i korištenja proizvodnih znanja kojih još uvijek imamo, jedina dobitna kombinacija.

(Foto: Magazin Biznis)

Tržište kapitala u regionu Zapadnog Balkana je nepovezano. Osim toga, postoje brojne administrativne barijere za zajednički biznis. CEFTA, kao pokušaj bescarinske trgovine je više puta do sada gubila smisao, zbog necarinskih barijera koje su zemlje međusobno nametale. Zar bi to nestalo, ukoliko bi došlo do realizacije vašeg projekta?

- Tržište kapitala u regionu zapadnog Balkana je nepovezano – i to je sasvim tačno. Jedan od mojih prijedloga prezentiranih u Dižonu 2010. bilo je uspostavljanje jedinstvene elektronske platforme – Elektronske berze zapadnog Balkana. Elektronskim povezivanjem svih berzi na zapadnom Balkanu, ujednačavanjem procedura trgovine i omogućavanjem unakrsne trgovine bilo bi moguće strukturirati efikasnije portfolije finansijskih imovina za sve finansijske/institucionalne investitore u regionu. Pre svega zato što bi polje izbora bilo povećano, a transakcioni troškovi smanjeni usljed većeg obima trgovine. Uvođenjem kvalitetnijih odnosno najmanje rizičnih finansijskih imovina, poput euro-balkanskih obveznica, dodatno bi bilo omogućeno efikasnije strukturiranje portfolija finansijskih investitora. Time bi interes za ulaganje u region mogao biti povećan. Pri svemu tome ne treba zaboraviti da su banke u regionu, banke porijeklom iz zapadne Evrope, čime bi interes Evropske unije za ovakve integracije trebalo da bude veći. Realizacija prijedloga za koji se zalažem, kao što sam već ranije istakao, nije univerzalni lijek za sve ekonomske probleme regiona. Stoga, naravno, ne smatram da bi prestali postojati pritisci između različitih interesnih grupa u okviru svake od zemalja regiona, koje svoj primar ni izvor rasta prihoda vide i održavaju po principu "divide et impera". Međutim, ekonomska logika, otvaranje i zajednička saradnja su civilizacijske tekovine koje sigurno daju bolji rezultat na srednji i duži rok.

Koliko je i zašto realno da regionalni projekti podstaknu privredni rast, da otvore nova radna mjesta i da utiču na smanjenje budžetskih deficita u zemljama Zapadnog Balkana?

– Regionalni projekti, kakve predlažem, stvaraju uslove za značajno poboljšanje poslovne klime po principu zajedničke saradnje na međudržavnoj osnovi i smanjivanja troškova koji su u postojećim institucionalnim strukturama na Zapadnom Balkanu posljedica razdvajanja poslovnih cjelina, umjesto njihovih spajanja. Ne gajim iluzije da sami po sebi infrastrukturni projekti, po automatizmu stvaraju veoma veliki broj radnih mjesta. Realizacija infrastrukturnih projekata, bilo da se radi o "hard" bilo o "soft" infrastrukturi, stvara osnovu za efikasnije poslovno povezivanje i za brže realizovanje zajedničkih projekata koji mogu imati značajne izvozne efekte na treća tržišta. Na taj način i na postepeno povećanje zaposlenosti i smanjivanje vanjskih dugova u regionu.

Šta je, po Vašoj ocjeni, najviše uticalo na to da zemlje Zapadnog Balkana dožive sadašnju destrukciju ekonomije i devastiranje privrede?

– Najveća destrukcija ekonomija Zapadnog Balkana, sa izuzetkom Albanije, je nesumnjivo ogromni gubitak ljudskog a zatim fizičkog kapitala u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije u periodu 1991-2001. Ovo je vrlo važno imati na umu kada poredimo fiskalnu disciplinu i nedisciplinu ovog regiona i, na primjer, Zapadne Evrope. Naime, region Zapadnog Balkana je u periodu 2003-2008. bio fiskalno disciplinovaniji od zemalja juga euro-zone, uprkos činjenici da je u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije u navedenom periodu, po različitim osnovama, ubijeno preko 150.000 ljudi, da su budžeti zemalja ovog regiona suočeni sa socijalnim izdacima za vojne i civilne žrtve ratova za preko 350.000 osoba (podaci se odnose na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Makedoniju). Izgubljeni BDP na području ovih zemalja se u navedenom periodu može grubo procijeniti na oko 100 mlrd USD u dolarima iz 2000, te da se razaranja fizičkog kapitala (fiksne aktive) opet vrlo grubo mogu procijeniti na sličan iznos kao i izgubljeni BDP.

A kako gledate na finansijsku pomoć koju je dobio ovaj region?

- Istina je da je region dobio značajnu finansijsku pomoć, direktnu ili indirektnu, ali ta pomoć ne predstavlja niti peti dio gubitaka ovog regiona. Ovom treba dodati vrlo važan faktor u postkonfliktnom periodu – način na koji je provedena masovna (certifikatska i/ili vaučerska) privatizacija koja, na način kako je provedena, nije stvorila novčani tok ka preduzećima čije su dionice prodavane za certifikate/vaučere, čime je od samog početka privatizacije stvoren veliki problem održavanja likvidnosti (osiguravanja stabilnih finansijskih izvora za finansiranje dijela fiksne aktive i trajnih obrtnih sredstava). Dakle, region Zapadnog Balkana je započeo tranziciju u daleko najnepovoljnijim uslovima u poređenju sa ostalim regionima Evrope, odnosno ostalim zemljama u tranziciji. Naravno, ovo ne smije biti isprika svima onima koji svojim djelovanjem doprinose daljnjem produbljavanju problema i pokušajima dezintegracije, ali navedeni faktori jesu ključni koji zemljama Zapadnog Balkana znatno otežavaju rješavanje nagomilanih problema.

Kakve su dosadašnje reakcije na Vaš prijedlog i odakle su dolazile?

- Prve reakcije su bile tokom pomenute konferencije u Dižonu. Tada su mi dvojica kolega iz Francuske, od kojih je jedan bio član Evropske komisije, kazali da se sa prijedlogom u potpunosti slažu, odnosno da ga smatraju ekonomski potpuno opravdanim. Sa druge strane, rekli su mi da je političko raspoloženje tada u Evropskoj komisiji, odnosno Evropskoj uniji, takvo da se, prije svega, plaše unutrašnjih problema (to je, dakle, maj 2010. kada su problemi sa Grčkom u cijelosti izbili na vidjelo), i da nisu sigurni da bi Evropska komisija u takvim okolnostima bila spremna podržati prijedlog iz, prvenstveno, političkih razloga. Moj odgovor je bio da se i politički i ekonomski mnogo više isplati i Evropskoj uniji i zemljama Zapadnog Balkana da sarađuju na način kako sam predložio, nego da zemlje Zapadnog Balkana budu prepuštene same sebi u vođenju ekonomskih politika, odnosno tendencijama dezintegracije za razliku od integracije na racionalnim, odnosno ekonomskim osnovama. Kada sam sličan prijedlog, u razrađenijoj formi, prezentirao u Oxfordu, jedan finansijski ekspert, koji je radio u the Bank of England na realizaciji operacija na otvorenom tržištu, rekao mi je da smatra prijedlog potpuno izvodivim, uprkos političkih i ekonomskih problema u okviru Evropske unije vezanih za krizu državnih dugova. Jugoslaviju sam smatrao dovoljno velikim ekonomskim prostorom da bi se realizovali zajednički projekti. To smatram i sada, sa znatno više godina života. Ustvari, većina ljudi koje obično nazivaju "jugonostalgičarima" više su racionalno nego emotivno vezani za tu zajednicu. Naime, u toj zajednici radnička prava su bila Ustavom zagarantovana, socijalna zaštita na znatno većem nivou nego u većini tranzicijskih zemalja sada, a mogućnosti za komuniciranje sa inostranstvom prilično dobro razvijene. Sve su to, u suštini, racionalni a ne iracionalni faktori. Dakle, nemam nikakve pretenzije da zagovamogu ram "Novu Jugoslaviju", jer ona sada nije moguća kao politička tvorevina. Ali ekonomski je puno isplativije sarađivati i zajedno nastupati na brzorastućim tržištima na kojima kupci redovno plaćaju, ali istovremeno traže znatno veće serije proizvodnje u odnosu na one koje sada "razbijeni" nekadašnji poslovni sistemi, odnosno grupacije, mogu ponuditi.

Da li smatrate da ima realnih šansi da se Vaš prijedlog realizuje? Ima li lobista ili lobi grupa, zahvaljujući kojima bi taj prijedlog mogao da se realizuje?

– Odgovor na ovo Vaše pitanje biće paraboličan. Jedan od najvećih istorijskih paradoksa u istoriji ekonomske prakse, a posebno u istoriji finansija jeste činjenica da su "fiat novac" (dolari bez pokrića u zlatu) predložili američki farmeri i njihov vođa William Jennings Bryan, kao vođa populističkog krila Demokratske stranke, tokom posljednje dvije decenije devetnaestog vijeka. Tadašnji bankarski krugovi su smatrali taj prijedlog potpuno neprihvatljivim i gotovo nesuvislim sa stanovišta finansijske stabilnosti. Ironija istorijske sudbine je da su tokom Velike Depresije, odnosno nakon nje, bankarski krugovi shvatili da bez "fiat novca" neće biti u mogućnosti riješiti temeljne probleme američke ekonomije tog doba. Sličan način rješavanja problema u, naravno, izmijenjenim okolnostima imamo priliku svjedočiti od 2007. do danas. Tvrdokornost ni u čemu nije odlika razboritih ljudi.

Ukoliko ne dođe do realizacije ovog ili nekog sličnog projekta, kakva je budućnost regiona Zapadnog Balkana?

- Mislim da sam u prethodnim odgovorima već implicite odgovorio na ovo pitanje. U svakom slučaju, naš region – region Zapadnog Balkana sa veoma dobrim geografskim položajem, veoma bogatom biološkom raznovrsnošću, brojnim izvorima "plavog zlata", termalnim izvorima, šumskim bogatstvom i veoma dobrim uslovima za razvoj agrobiznisa i turizma, ima dobre razvojne šanse. I prema posljednjem Human Development Report, sve zemlje ovog regiona su svrstane u zemlje za visokim nivoom razvoja ljudskog kapitala – još uvijek. Saradnjom i zajedničkim radom, kao i racionalnim upravljanjem ovim blagom, možemo dosta postići – čak biti uzor drugima. Alternativa je da se region dalje razdvaja, da služi kao poligon stalnih tenzija i da (se) na kraju svi (iz)gubimo – ocenio je prof. Fikret Čaušević u intervjuu za Magazin Biznis.

Skica za portret

Fikret Čaušević (1963) je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Tokom 2002, 2005, 2006, 2007. i 2010. bio je gostujući saradnik na the London School of Economics. U okviru prve faze boravka na ovoj instituciji objavljen mu je rad Financial Liberalisation and Globalisation – Impact and Effects in South-East European Countries (2003). Tokom trogodišnje saradnje sa the Urban Institute Washington objavljene su mu monografije Razvoj tržišta novca u Bosni i Hercegovini (2004) i Konkurentska sposobnost i izvozni potencijali metalnog sektora Bosne i Hercegovine ( 2006). Njegovu knjigu Economic Sovereignty and Global Capital Flows objavio je Međunarodni forum Bosna (2006). Međunarodno izdanje ove knjige publikovao je ICFAI University Press iz Hyderabada, Indija, u oktobru 2008. Akademsku 2011/2012. proveo je kao SEESOX Alpha Bank Visiting Fellow u Centru za studije jugoistočne Evrope (SEESOX) na St Antony"s College, University of Oxford.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz lista "Magazin Biznis")