Izvor: Novosti | Ponedjeljak, 21.10.2013.| 13:33
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Miroslav Šiljegović, vlasnik elitnih pariskih restorana - Dubičanin koji je upoznao cijeli svijet

Miroslav Šiljegović (Foto: Novosti.rs)

Kad Alfredu Žariju na njegovo dugo insistiranje da započne razgovor za šankom u pariskoj "Bašti jorgovana" (Closerie des lilas), mlada susjetka s šeširom širokog oboda nije namjeravala da odgovori ničim drugim do potpunim ignorisanjem, čuveni pisac, pjesnik i dramaturg, poznat kao autor "Kralja Ibija", izvukao je revolver, zapucao u ogledalo i mirno, na zaprepašćenje svih prisutnih, izgovorio u pravcu dame koja ga je najzad primjetila: "Gospođo, razbili smo staklo između nas!" Posle je ovaj revolver kupio Pikaso. Dok se peo na drugi sprat kafane "Flora" (Cafe de Flore), filozof Žan Pol Sartr bi umeo da se sagne i podigne opušak sa stepenica. Od izvađenog duvana bi zatim savijao cigarete. Posle je, pušeći, uz jednu kafu za čitav dan, tu postavljao nove temelje čovjekovih misli.

Prvi događaj se desio početkom prošlog vijeka, drugi se zbivao tokom onog rata, ali se oba još prepričavaju među zidovima ova dva čuvena restorana. Zanimljivih storija ima sijaset, a nove se dešavaju gotovo svakodnevno u ovim dvijema legendarnim kafanama. Vlasnik ovih pravih pariskih institucija, "Flore" (otvorene 1887. godine) i "Bašte jorgovana" (iz 1847) danas je Srbin Miroslav Šiljegović.

- Život mi se s ova dva restorana u potpunosti promjenio. Sve ovo me je mnogo obogatilo. Naravno, i finansijski, nema tu šta da se krije, ali, prije svega, u odnosima s ljudima. Koga sve tu nisam sreo, s kim se nisam upoznao, stekao prijateljstva, od poznatih američkih glumaca, do francuskih predsednika, ministara i intelektualaca - otvara Šiljegović dušu u razgovoru za "Novosti" na čistom, nepromijenjenom srpskom jeziku.

Rođen je u Dubici na Kozari. Oduvek je htio dalje, više i bolje. Kao mladić, sedamdesetih, otišao je najprije u Švajcarsku. U Lucernu i Cirihu je ostao četiri godine, a onda, privučen svijetlima velegrada, stigao u Pariz. Zaposlio se u poznatom ruskom kabareu "Raspućin", posle nekoliko godina kupio kafe na Severnoj železničkoj stanici, a potom i gostionicu "Dženi" na Trgu Republike. Sve je to sada iza njega: umijeće je usredsredio na "Floru", koja je u njegovom vlasništvu od 1983. i na "Baštu jorgovana" koju ima od 1996.

Kako su ova kultna mjesta, koja su redovno posećivali Apoliner, Sartr, Hemingvej, u koja danas dolaze Robert de Niro i Belmondo, došla u posjed jednog Srbina?

- Slučaj je htio tako. Čuveni gazda, harizmatični Pol Bubal, koji je "Floru" kupio još 1939. godine, kada se povlačio, prvo je prepustio restoran jednom svom zemljaku iz Overnje, ali on se nije najbolje snašao. Već posle tri mesjeca, posao smo preuzeli supruga i ja. Dolazili smo redovno i, jednostavno, stekao je povjerenje u nas. Prodao nam je najprije pedeset odsto vlasništva, a za pet godina i cijela "Flora" je postala naša - kaže Šiljegović.

"Flora" je, u najkraćem, magično i nezaobilazno mjesto na Bulevaru Sen Žermen. Tu se još 1913. godine praktično uselio Apoliner. Za stolovima kafane je napravio redakciju svoje revije. Smatra se da je ovde začet nadrealizam. Tu su se, naime, upoznali Andre Breton i Luj Aragon. U "Floru" je sa svojim sljedbenicima na sastanke redovno dolazio i Tristan Cara, utemeljivač dadaizma. Prije Drugog svjetskog rata, stalni gosti su bili Alber Kami, Pikaso, Marsel Karne, Žak Prever, jedno vrijeme i Trocki, Andre Malro. Tokom rata, među glavnim posjetiocima bili su Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar. Sartr je pisao kako je tu radio od devet ujutro do podneva, zatim odlazio da nešto pojede, pa se vraćao u dva sata i ostajao do osam uveče. Posle večere, opet bi svraćao u "Floru" na susrete s prijateljima. Tu se se skupljali i komunisti. Njemci, priča se, nisu zalazili.

- Zahvaljujući svojim poznanstvima u Overnji, stari gazda je tokom rata nabavljao ugalj. Peć bubnjara na sredini restorana je uvijek bila topla. To je bilo rijetko zagrejano mjesto u Parizu tih godina. Svi su, zato, iz svojih hladnih stanova dolazili ovde - prenosi dnevnik uspomena sagovornik.

Pošto je Sartr po cio dan pio jednu kafu, gazda je odlučio da počne da služi samo duplu dozu, naravno s dvostrukom cijenom!

- Ta tradicija je ostala. Svugdje se sipa šest grama kafe, a kod nas 12, na 10 centilitara vode. Zato nas često bije glas da je kafa kod nas najskuplja, ali i najbolja - otkriva Šiljegović, u čijem restoranu, s crvenim kožnim klupama, šolja kafe košta četiri evra i 40 centi.

Neposredno poslije rata, ovdje su, u atmosferi pod "art deko" lusterima, redovni gosti bili i Žilijet Greko, Ernest Hemingvej, Žak Tati, Saša Gitri. Nastavili su da dolaze i Breton i Kami. Tada su se ovde prilikom intelektulanih razmimoilaženja vodile i čuvene "bitke" tvrdo kuvanim jajima.

Šezdesetih su "Floru" zaposeli Roman Polanski, Brižit Bardo, Alen Delon, Simon Sinjore, Iv Montan, Iv Sen Loren, Iber de Živanši, Pako Raban, Gi Laroš. I dalje su se viđali Tristan Cara i Marsel Karne, ali i Salvador Dali i Alberto Đakometi. Kad bi bila u Parizu, ovde bi obavezno svraćala i Džejn Fonda.

(Foto: b)

Redovni gosti nezaobilaznog stjecišta intelektualaca, umjetnika, izdavača, političara, novinara, glumaca, filmadžija i filozofa, ali i običnog svijeta, na lijevoj obali, bili su kasnije Ketrin Denev i njena kćerka Kjara Mastrojani, a pariska popodneva tu su provodili i Džoni Dep, Džek Nikolson, Al Paćino. U "Flori" su za stolom radili Paolo Koeljo, Patrik Beson, Fransis Ford Kopola. Sonja Rikel i njena kćerka Natali jedno vrijeme su imali svoj stalno rezervisani sto u pola dva po podne. Serž Genzbur je ovde pio dupli rikar "51", koji je zbog toga dobio ime "102".

Slično je i u "Bašti jorgovana" na Trgu Port Roajal. U ovu kafanu Emil Zola je dovodio Pola Sezana, tu je Lenjin igrao šah, dolazili su Modiljani, Oskar Vajld, Samjuel Beket. "Dio inventara" bili su i Apoliner, Cara, Breton, Sartr, Hemingvej, Pikaso. Ništa se ne menja - poznati i danas dolaze.

- Upoznao sam, zaista, cio svet. Lijepo je kad lično poznajete Šeron Stoun ili Roberta de Nira. Od francuskih predsjednika, dolazio je Širak. Oland je bio gost dok nije postao šef države. Pjer Moskovisi, sadašnji francuski ministar ekonomije i finansija, redovni je gost već 30 godina. Pisac Frederik Begbede je ovde ustanovio književnu nagradu "Flora" - nabraja Šiljegović samo neka imena koja sačinjavaju njegovu svakodnevicu.

Bilo je i nezgodnih trenutaka.

- Jednom su mi predstavili Ričarda Holbruka, koji baš nije ostavio dobar utisak kada je reč o Srbiji. Malo se bio prepao kad je saznao da je došao kod Srbina u restoran. Porazgovarali smo, rekao sam mu iskreno šta mislim. Kasnije je nastavio da dolazi, ali, ipak, nisam siguran da je baš sve čuo šta sam govorio - ističe sagovornik "Novosti".

Prema Šiljegovićevom iskustvu, daleko je više onih koji vole Srbe:

- Mnogo je takvih. Poznati francuski glumac Pjer Arditi me baš "gotovi" što sam Srbin. Belmondo takođe. Baš je prije neki dan bio u "Bašti jorgovana". Dolazi praktično jednom nedjeljno, obično vikendom, s cijelom porodicom na ručak.

Dok razgovaramo, ulazi poznat svijet. Ispred vrata parkiraju se limuzine. Šiljegović dočekuje i ispraća svoje goste. Ljubazan, sa svima je na "ti". Iz zvučnika dopire tiha muzika s klavira.

Miroslav Šiljegović, za Francuze pozanat kao Miro, kaže da se ovde polako, ali sigurno, mijenja slika o nama.

(Foto: Suzana Obradović)

- Ide nabolje. Evo, baš je tu nedavno bio i Dominik Stros Kan, koji je postao savjetnik Vlade u Srbiji - otkriva nam.

I pariski Srbi su redovni gosti.

- Dolaze često slikari. Prije nekoliko dana ovde je ručao Ljuba Popović. Vladimira Veličkovića dugo nisam vidio. Ranije je često dolazio. Nekada su moji gosti bili i Bata i Ljubinka Mihailović. Dolaze ambasadori, ima poslovnih ljudi.

Šiljegović nam otkriva i tajnu zbog čega su ova dva restorana i dalje toliko popularna u gradu na Seni:

- Sačuvao sam tradiciju. Promjene moraju da postoje, ali kad ih uvodim, one su, na prvi pogled, neprimjetne. To je kao lifting: ako se ne primjeti, znači da je uspio! Ljudi ne vole nagle promjene, drže se ustaljenih navika.

Kao veoma uspješan čovek, daje i savjet onima koji tek počinju.

- Tajna je u strpljenju i detaljima. Svako može da otvori kafanu. Ali sve je u sitnicama. Tacna, čaša vode, biskvit. Osmjeh. I, bez zakidanja i štednje. Uvijek kvalitet. Ničeg nema bez kvaliteta.

Ne brine za naslednike

Vlasnik "Flore" i "Bašte jorgovana" ne mora da brine za nasljedstvo.

- Sin Vladimir iz prvog braka s mojom prvom, prerano preminulom suprugom, koji ima 34 godine, radi kao kuvar u hotelu "Kempinski" u Bangkoku. Šest godina mlađi Aleksandar je završio hotelijersku školu u Lozani. Proteklih pet godina je radio u Kini i Argentini, vratio se prije tri mjeseca, i sad će polako početi da radi sa mnom. Moja supruga iz prvog braka ima dvije kćerke, Karol i Anjes, od kojih prva radi s nama, dok druga ima svoj restoran-diskoteku. Svi smo, praktično, u struci - kaže Šiljegović.

Tajna u planinarenju

Miroslav Šiljegović, koji je rođen 1946. godine ima veliki hobi - voli da pješači i planinari.

- Prepješačio sam Butan uzduž i poprijeko. Bio sam na Tibetu, u Kini, Japanu, na Tajlandu, peo se na Himalaje do visine dozvoljene onima koji nisu profesionalci. Kad god mi se pruži prilika, planinarim - otkriva tajnu svoje dobre forme.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet sa sajta "Večernjih novosti" od 16. oktobra 2013.)

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.