Izvor: Nezavisne novine | Nedjelja, 15.09.2013.| 09:43
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Drago Vejnović, fotograf - Fotografija mi je i profesija i opsesija

Drago Vejnović (Foto: b)

Prvi susret s fotografijom imao sam negdje u šestom razredu osnovne škole, kada sam dobio prvi, nekakav istočnonjemački fotoaparat. Tada sam razvio svoj prvi fotokemiken film, kaže Drago Vejnović, koji sa fotografijom "druguje" već tri decenije u svim njenim pojavnim oblicima i u svakom mogućem smislu.

- Ono čega se veoma dobro sjećam su mirisi hemikalija, koje su tada, u mom neznanju, bile malo više pregrijane nego što je trebalo da budu. Ali, svejedno, mislim da su te prve fotografije ostavile trajnu posljedicu na čitav moj život - prisjeća se Vejnović.

Ovaj banjalučki fotograf, rodom iz Novog Grada, danas je predavač na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, a autor je i koautor nekoliko knjiga i publikacija. Trenutno je aktuelan sa izložbom portreta, koji su rađeni tehnikom starom više od 160 godina.

Pored ove, iza njega se nalaze mnogobrojne izložbe, a njegove fotografije objavljivane su u mnogim vodećim novinama i časopisima, od kojih su najpoznatiji "Herald Tribune", "Time", "The Economist", "The Guardian", "Le Monde", "Frankfurter Allgemeine" i drugi.

U intervjuu za "Nezavisne" kaže da ga magija, koja se pojavila dok se pojavljivala i slika na papiru, i danas prati.

- Nikada se nisam odvajao od fotoaparata. Bilo je perioda kada sam govorio da se neću time baviti, ali na neki način fotografija je uvijek bila tu negdje, kao dio mene - priča on.

Na koji način ste se uputili u tajne ovog zanata?

- U osnovnoj školi je bila neka sekcija, gdje sam naučio ono najosnovnije o fotografiji, ali najvažniji dio u izgradnji moje karijere odigrali su časopisi i knjige, ali prije svega jedna divna kolumna Krešimira Mikića u "Sam svoj majstor". Krešimir je, inače, jedan sjajan pedagog, koji je odškolovao bezbroj snimatelja i fotografa u Zagrebu. Tu kolumnu s užitkom iščitam i nakon 20 godina. Višegodišnji rad za njemačku fotografsku agenciju "Epa" i školovanje na Akademiji umjetnosti su, svakako, ostavili trag na izgradnji moje fotografske ličnosti. To je odlučilo da mi fotografija postane, ne samo profesija već i opsesija.

Da li je tada bilo teško naći stručnu literaturu?

- Mnogo teže nego sada, u vrijeme interneta. Prije je to bilo i teško i skupo. Bilo je tih nekih knjiga koje su licencno objavljivane kod nas. Mislim da ih imam sve koje su objavljene na prostoru bivše Jugoslavije. Nije bilo jednostavno, ali nije bilo ni nedostupno. Knjige jesu bile skupe, ali za ljubav nije ništa skupo.

Koliko su važni talenat, rad i iskustvo?

- Kada sam bio mlad, mislio sam da je talenat mnogo toga. Iskustvo omogućava da se neke stvari mnogo brže završe, finiširaju. Za dobru fotografiju, kao za bilo koji drugi posao, treba mnogo truda i rada. Ne mislim da je fotografija stvar slučajnosti, nego da mora biti stvar promišljanja i namjere, stvar koncepta.

Imate li neki omiljeni tip fotografije?

- Volim sve vrste fotografije i sve ih preferiram, ali možda mi je dokumentarna fotografija još bliska, jer sam se dugi niz godina bavio takvom vrstom fotografije. To je isto kao pitanje da li više volim crno-bijelu ili kolor, da li digitalno ili klasično... Svejedno je, jer je to sve jednako. To je kao pitanje koje dijete ti je najdraže.

Da li tehnika igra bitnu ulogu u procesu stvaranja?

- Tehnika nije važna, osim ako se ne bavimo komercijalnom, reproduktivnom fotografijom, kad treba nešto vjerno prenijeti. Ali, u umjetničkom izrazu, tehnika je samo sredstvo da iskažemo svoju ideju. Da li će to biti neki jeftini fotoaparat od pola marke sa buvljaka ili neki savremen od nekoliko desetina hiljada dolara, sasvim je nevažno. Najbitnije je izraziti svoju ideju i prenijeti je posmatraču. Svako bilježenje svjetlom je fotografija. Sve je ravnopravno i sve je dozvoljeno. Sve je i poželjno. Kombinovanje starih metoda sa današnjim, digitalnim - mislim da je to jedan od puteva savremene fotografije. Nemam ništa protiv nijednog pristupa. Pa ni fotografija napravljena telefonom nije ništa manje vrijedna od one koja zahtijeva višednevnu ili višenedjeljnu pripremu. Ona je ravnopravna. Samo je pitanje načina na koji se ideja prezentuje i u kojem kontekstu.

Šta je potrebno za dobru fotografiju?

- Ljubav. Kao i za sve ostalo, potrebni su ljubav i strast prema samom činu stvaranja.

Odakle Vam ideja za posljednju izložbu, koja je rađena jednom veoma starom tehnikom?

- Moja ideja bila je da se bavim dagerotipijom, pa sam se prilično približio toj tehnici. Riječ je o prvom fotografskom procesu, koji je, nažalost, jako skup, jer se radi na srebrnim pločama i razvija se u živinim parama, a ja sam veoma blizu da taj process "zaokružim". Htio sam da cijeli proces bude što približniji tom vremenu. Kako mi je trebalo vremena i novca da uradim dagerotipiju, da mi kamera ne bi stajala "nezaposlena", počeo sam se baviti mokrim kolodijskim pločama. Zaljubio sam se i u taj proces, koji ima jedno magično dejstvo. Stalno to govorim, jer fotografija za mene nije proces, još uvijek je za mene jedna velika magija. Iako danas suvereno vladam tehnikom, još osjećam isto uzbuđenje dok iščekujem da se fotografija pojavi. Svaki put je kao prvi put.

Kako ocjenjujete stanje na današnjoj foto-sceni kod nas?

- Stvari definitivno idu nabolje. Prvo, mlađi ljudi koje zanima fotografija vrlo lako mogu doći do informacija, prate šta se dešava u svijetu, pa su i uz malo opreme u stanju da prate aktuelne tokove. Ne mislim da nešto bitnije zaostajemo za svijetom. Možda malo, jer ipak živimo u siromašnom društvu i to se odražava na sve. Ono što nije dobro, nažalost, za razliku od nekih bogatijih društava, nedostaju prije svega kolekcionari, koji bi kupovali fotografiju. Još fotografija nije našla svoj put u galerije. Galerije i muzeji umjetnosti kod nas nemaju u svojim kolekcijama fotografiju.

U čemu se krije razlog za takav indiferentan odnos?

- To je stvar predrasuda, jer se fotografija još smatra kao nešto konfekcijski, da je to nešto jeftino, nešto što se može masovno reprodukovati. Međutim, ove godine na Bijenalu u Veneciji najbolji paviljon je imala Angola, tačnije Edson Čagas, upravo sa fotografijom. Dakle, došlo je vrijeme da fotografija i kod nas napokon zauzme mjesto koje zaslužuje i koje joj je potrebno.

Postoji li neka izložba koju pamtite ili biste je izdvojili?

- Definitivno "Portreti" i "Buvlja pijaca". Dugo sam razmišljao odakle strast prema portretima, a odgovor je jednostavan - volim ljude. Neke kulture smatraju da fotoaparat krade dušu. Ako je to tačno, onda su ti komadići duše kod mene i čine me bogatijim i srećnijim.

Sreća u radu sa mladima

Šta je ono što prvo prepoznajete u rad sa studentima?

- Strast, definitivno. Raditi sa mladim ljudima je jedan neprocjenjiv osjećaj, teško je to opisati. Imao sam sreću da su neki iz ovih generacija s kojima sam radio uspjeli da odu i van granica i izlažu u Evropi, jer su u pitanju zaista divni mladi i talentovani ljudi. Recimo, na Bijenalu studentske fotografije od 150 radova, 17 su bili radovi naših studenata. Znači da su veoma talentovani i vrijedni. Nažalost, prati nas konstantna besparica, pa se moramo snalaziti na sve moguće načine.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet sa sajta "Nezavisnih novina" od 15. septembra 2013.)

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.