Željka Mandarić, pijanistica - Djevojka koju tek čekaju visine

Mlada pijanistica Željka Mandarić rođena je u Mostaru prije dvadeset šest, a već sa devet godina počinje svirati klavir u Čerinu i Čitluku. S trinaest je još igrala nogomet s braćom i susjedima, a sa četrnaest nastavila je učiti klavir u Dubrovniku.

Nakon Umjetničke škole Luke Sorkočevića, odlazi na glazbeno obrazovanje na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi prof. Hinka Haasa, zatim na Folkwang Universität der Künste u Essenu u Njemačkoj kod profesora Tilla Engela, te je 2011. konačno primljena u svjetski renomiranu klasu Meisterklasse Lev Natochenny u Frankfurtu na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst. Dodatna usavršavanja realizira na masterklassima kod profesora Franza Massingera, Arnulfa von Arnima Pavela Gililova, Borisa Blocha i Arbo Valdma, sastavljajući tako vrhunski mozaik obrazovanja za klavir. Ubrzo će dobiti mnoga priznanja za svoju umjetnost, a među novijima su: nastupila je na festivalima Klavier Festival Ruhr, Piano Summit Essen, Makarsko ljeto, Mostarsko proljeće, Internationale Musiktage Hofheim.

Prof. Haas ju je imenovao jednom od najboljih studenata desetljeća na Akademiji u Ljubljani, osvojila je nagrade na hrvatskom klavirskom natjecanju 2001. i 2003. godine, 2007. osvaja najviše priznanje Akademije za glasbo Ljubljana Prešernovu nagradu za izvedbe Šostakovic Klavirskog koncerta No 1 sa orkestrom Akademije u Slovenskoj filharmoniji u Ljubljani te u Novom Mestu, 2010. na Folkwang natjecanju osvojila je nagradu za pijaniste, te iste godine i nagradu Lions Club Essen-Werethina, 2012. osvaja Jubiläumspreis za 30. obljetnicu Internationale Musiktage Hofheim, finalistica je Köhler Osbahr natjecanja 2010, te finalistica natjecanja BSI Concours International de Musique Virtuoses du futur 2010. koji je osnovala Martha Argerich.

Godine 2012. pod pokroviteljstvom ustanove Gallus usavršavala se na Musashino Academia Musicae u Tokiju.

Sa Dubrovačkim simfonijskim orkestrom je nastupala kao solist od 2003. godine. U svibnju 2011. to je bilo u Kneževom dvoru sa klavirskim koncertom No 1 Čajkovskoga, gdje je primila odlične kritike, kao i poziv za daljnje nastupe sa tim orkestrom. Imala je recitale i koncerte u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Njemačkoj i Švicarskoj.

Godine 2007. je bila izabrana da predstavlja Sloveniju na Susretu mladih pijanista jugoistočne Europe" koji je organizirao UNESCO.

Godine 2012. snimala je za Slovenski radio te ustanovila duo sa američkom violinisticom Rachelle Hunt. Među vrhuncima sezone 2011/2012. je koncert sa Orkestrom Slovenske radio-televizije u prosincu 2011. Štićenica je znamenite glazbene ustanove Gallus u Sloveniji, a od prošle godine i stipendistica zaklade "Yehudi Menuhin Live Music Now" u Njemačkoj.

Sjećate li se prvog kontakta s klavirom?

- Kako ne! Ali, to nije bilo ovdje, nego u Engleskoj. I nije bio baš neki kontakt, osim vizualni... Tamo smo otišli u ranoj fazi rata u nas i bila sam jako mala. Tamo sam prvi put vidjela bilo kakav glazbeni instrument. Imala sam šest godina, nije bilo interneta, ništa što bi mi moglo pomoći u spoznaji klasike. Gospođa kod koje smo živjeli imala je kćer koja je vježbala flautu i klavir. Nisam bila ljubomorna na nju, ne, ali radoznala pak jesam. Ali, na svaki moj pokušaj prilaska klaviru lady bi reagirala sa zapovijedi: ne diraj to! Pa sam počela svirati flautu, zavoljela sam i nju, mislim da je to bio pokušaj mojih roditelja da ispune moju radoznalost, ali preko flaute stalno sam promatrala taj prekrasni klavir. Puhala sam u malu flautu i mislila si: jednom ću imati svoj klavir i svirat ću bolje od gospođine kćeri! Vježbala sam ubitačno, a stariji brat je vježbao gitaru. Kada smo se vratili, ostala je tek mogućnost od samo dvije godine da ne bude prekasno za glazbenu školu. Mama je osjećala da strašno želim vježbati i došao je dan da se otvori ta glazbena škola u bajkovitom Čerinu i mama je odmah upisala i mene i brata. Prethodne dvije godine uopće nisam kontaktirala instrument! Upisala sam klavir, naravno. Brat i ja bili smo među prvim polaznicima te škole koju je utemeljio operni umjetnik Ferdinand Zovko. A malu flautu iz Londona imam doma, čuvat ću je zauvijek.

I onda se Vaša glazbena sudbina počela vrtjeti?

- Da, tada još nisam bila svjesna suštine klasične glazbe, njezinih dimenzija i vrijednosti, još nikada nisam bila na komornom koncertu, i u toj školi usred krša Hercegovine, počeli smo otkrivati svijet klasike i stjecati izobrazbu koja je neophodna da bi ju se moglo razumjeti. Jer toliko toga se događa u klasičnoj glazbi, harmonija, karaktera, razvoja... Trebalo je puno izobrazbe da bi se razumjela ta glazba, jer u tim godinama, a i uopće je to njezina svojstvenost, teže je bilo razumjeti klasiku od nečega što zovemo popularnom glazbom. Bio je to cijeli jedan neotkriveni svijet za mene, bogat sadržajima toliko da ga i danas otkrivam kao da mu prvi put prilazim.

Vaša iskustva s otkrivanjem klasike vani? Kako vidite tamošnju djecu u srazu sa klasikom?

- Razlika je ogromna. Ne mislim na nadarenost, od Boga smo svi dobili iste mentalne mogućnosti, ali tamo je drukčiji sustav. Tamo dijete kad se rodi, već mu usađuju svijest o potrebi klasične glazbene izobrazbe. Tamo se klasična glazba uči onako kako se ovdje uči matematika ili ne znam što li već... Djeca tamo odmah dobivaju sate za vježbanje klasičnog instrumenta, sve do trenutka dok ne razviju moć vlastite spoznaje o klasici, i onda se njihov razvoj dalje usmjerava prema afinitetu za određeni instrument. Nije nužno da dijete postigne uspjeh na istom instrumentu koji ga je uvodio u svijet klasike. Prva faza svakomu je nastojanje društva, a kroz institucije da dijete dobije priliku razvijati koncentraciju i eventualni sluh za klasiku. To podrazumijeva da devedeset posto djece odlazi s roditeljima na koncerte, slušaju CD s klasikom, i držim da bi i nama to trebao biti primjer. Njemačka je uvela obavezno klasično obrazovanje u sklopu glazbenoga predmeta. U nas bi se moglo pokušati postići da barem ove nove generacije dolaze s roditeljima na komorne koncerte. To je nukleus budućeg ambijenta, i jamstvo da na rijetkim koncertima klasične glazbe u nas dvorane ne budu toliko prazne. U tom smislu sam vrlo ugodno iznenađena festivalom Matice hrvatske u Mostaru, nisam očekivala punu dvoranu niti takvu koncentraciju na repertoar koji sam tu izvela, a najviše me obradovao broj polaznika glazbenih škola koji su tu bili sa svojim profesorima. To je pravi put, samo treba raditi na njegovom omasovljenju.

Kako ste onda Vi uspjeli?

- Moji roditelji podnijeli su užasnu žrtvu. Sve su podredili mom uspjehu i izobrazbi mojoj i moje braće. Jer oba brata su vrlo nadareni glazbenici. Sada, kada o tome razmišljam, bude mi ih žao. Oni su zapostavili vlastite živote. A to ne možete uvidjeti kada ste mali. Očekujete da vam roditelji pomažu. Kada porastete, tek onda vidite kako je to užasno teško. Oni danas žive sa zadovoljštinom da sam uspjela, ali cijena koju su oni za to platili neizreciva je, i emotivno i materijalno. S nepunih četrnaest sam otišla na školovanje u Dubrovnik. To je bio tek početak puta i trnja po njemu kojega istinski mora proći svatko tko misli uspjeti i proživjeti život s onim što voli, a moj je život klavir. Brat je godinu bio ondje. U školi u Čerinu i Čitluku su nam rekli da moramo tražiti put za napredovanje i da bi Dubrovnik trebao biti naša sljedeća postaja. Svejedno, unatoč strašnoj krizi i nepostojanju potpore, društvene, institucionalne... mojim roditeljima puno je značio taj savjet i mišljenje naših prethodnih pedagoga da trebamo negdje poći i da se iz našega dara i upornosti nešto može razviti. Njima je to zazvučalo kao nagrada i sve što su nam rekli bilo je da ne brinemo. A kako nećemo brinuti kad znamo da nemaju toliko. Dva puta nam je pomogao Fond za nadarene "Fra Slavko Barbarić' iz Međugorja i prezahvalna sam im za to. Danas, kad više nemam financijskih problema znam koliko je to tada bilo važno. Koliko je važno i iskustvo s mojom mostarskom profesoricom Marijom Grabovac, koju više nikada nisam srela i žalim zbog toga. Naći ću način, ona još radi u mostarskoj Glazbenoj školi.


Onda Ljubljana...?

- Nakon dolaska u Ljubljanu nastavila sam vježbati do besvijesti, jer, a to uglavnom znamo, telent se lako uguši u blatu lijenosti. To što je slijedilo klasična je biografija ispunjena napredovanjem, i trenutačno uživam rezultate napora mojih roditelja i stalno vježbam. Sada sam nekoliko dana u Mostaru, zakupila sam cijelu dvoranu da bih mogla svakodnevno i cjelodnevno vježbati. I kada primam cvijeće u New Yorku, Tokiju ili u Frankfurtu, kada se god naklonim publici, naklonim se i žrtvi mojih roditelja. Moja istinska samostalnost dogodila se kada sam došla živjeti u Njemačku, Njemačka je zemlja koja strašno drži do klasične kulture, osobito glazbe, znamo njezinu glazbenu povijest. Nije bila prepreka ni to što dolazim izvan Europske unije, sviraj, Željka, samo sviraj i sve ostalo je dolazilo samo po sebi. Tu sam se prvi put osjetila snažnom, dovoljno da dalje mogu posve sama. U Essenu sam dobila stipendiju od akademije, čak ni školovanje nisam više morala plaćati, u Njemačkoj uopće postoje razne institucije, udruge i agencije koje tragaju za uspješnim glazbenicima.

Imam dojam, a nadam se da ga dijelimo, da se čovječanstvo komercijalizira. I klasična glazba. Pretvara ju se u populističku, pojavljuje se sve više elektronskih obrada legendarnih klasičnih tema. Jeste li kad pomislili upasti u tu isplativu napast?

- To mi je posve jasno, i razumljivo ako hoćete. Ljudi se komercijalizirajući glazbu i prezentirajući je u populističkim formama, nastoje približiti publici i prodati to što rade, na bilo koji način. Traže ono što će ljudi razumjeti i što žele čuti te će zato napuniti dvorane. Ali, ako bi to poprimilo epidemijske razmjere, mislim da će u samo jednom stoljeću nestati sve što su toliko godina stvarali majstori klasične glazbe. To bi bila tragedija za kulturnu povijest čovječanstva. To je realna opasnost. Cijenim ljude koji rade svoj posao kako treba kakav god oni put izabrali, moj put je ovakav kakav jeste i nipošto se neću upuštati ni u kakvu komercijalizaciju. Klasična glazba je moj život, moje jutro i moj dan, o njoj sanjam noću, ona je moja molitva i moj način poimanja stvari, svijeta, ljudi, prirode. Ne, nikada i nipošto to ne bih mijenjala.