Izvor: Pobjeda | Utorak, 25.09.2012.| 14:28
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Mile Stojić, pjesnik - Ljude ne zanima ideologija, već mala ljudska sreća

Pjesniku Mili Stojiću u Bijelom Polju u Crnoj Gori uručena je nagrada "Risto Ratković". Većina pjesama u nagrađenoj knjizi "Dunia" nastala je u posljednjih četiri-pet godina.

Knjiga je to odlučno suprotstavljena svemu što je veće od čovjeka. Ima u njoj i nekoliko starijih tekstova, preuzetih iz pjesnikovih bečkih bilježnica i iskrzanih predratnih rokovnika. Stojićevi stihovi u znaku su postmodernističkoga propitivanja književne tradicije i sjećanja, dok mu je, s druge strane, poetski izraz intencionalno odrješitiji nego u prethodnim zbirkama i otvoreno angažiran.

Čuveni američki pjesnik Charles Simić zapisao je da se radi o pjesniku koji svjedoči recentnu povijesnu tragediju Bosne, povezanim sa stradanjem i sudbinom brojnih ljudskih bića čiji su najbliskiji pobijeni i čiji su životi razoreni. I žiri 42. Ratkovićevih večeri nije štedio riječi hvale na račun tog djela.

Laureat nagrade "Risto Ratković" sa zadovoljstvom je prihvatio razgovor za Pobjedu na čijim se stranicama minulih godina često oglašavao. Govori o umjetnosti koja je način darivanja viška ljepote drugima; melankoliji koja je temeljno osjećanje svake velike umjetnosti; zavičaju koji je domovina njegovog jezika.

Nije ovo Vama prva nagrada, niti najznačajnija. Ipak, ima li nečega što je čini posebnom u Vašem životu?

To vam dođe nekako ovako – do pedesete za vas se zanimaju žene, a poslije pedesete akademije, žiriji, nagrade – ha, ha, ha! Ratkovićeva nagrada za mene je, ipak, posebna po tome što su njen žiri sačinjavali neki od meni najdražih pisaca iz cijele regije, Mijo Popović, Andrej Nikolaidis, Ahmed Burić, Ivica Prtenjača, Teofil Pančić… Meni je vrlo bitno i to da su to sve mahom mlađi ljudi, jer još je Andrić upozoravao da ne marimo puno za ono što o nama govore i pišu akademici i profesori, već što o našem djelu kažu mladi pisci. Svaka nagrada podjednako govori i o onome tko je dodjeljuje i o onome tko je prima. Ja sam više puta odgovarao na ovakva ili slična pitanja, jer sam nekako imao sreću da dobijem više tih nagrada i priznanja. Nakon jedne nagrade, davno prije rata, dobio sam telegram od drage prijateljice koji je glasio: "Hvala ti za ljepotu". Umjetnost jest neko darivanje viška ljepote drugima. Međutim, danas je drugačije i naše pjesme su pretežno tek potraga za tom izgubljenom ljepotom.

Opus pjesnika čije ime nosi nagrada koju su Vam uručili u Bijelom Polju u znaku je rezignacijskog naboja. Da li Ratkovića i Stojića sličnim čini činjenica da je rezignacija najviši nivo njihovog uspenja, da je rezignacija kao trenutak potpune autentičnosti, individualnosti i izopćenosti obojici nužna da bi se otkrila pjesma?

Ja nisam puno čitao Rista Ratkovića, ali po onome što sam od njega pročitao stekao sam utisak da je on pretežno pjesnik melankolije. A melankolija nije rezignacija, jer rezignacija je tek "oružje" onih koji su položili svako oružje. Melankolija, po mom mišljenju, temeljno je osjećanje svake velike umjetnosti, pa tako i Ratkovićeve. Melankolija je jedino stanje u kome osjećamo puninu sebe, to jest kob naše prolaznosti i uzaludnosti. Melankolija nas posipa prahom u koji ćemo se, kako kaže Biblija, svi jednom vratiti.

Uočavam još jednu Vašu sličnost sa pjesnikom Ristom Ratkovićem. On je dušom bio vezan za zavičaj, mada je za života rijetko živio u svom Bijelom Polju. Vi ste, kao pjesnik, duboko angažirani u obrani onoga duha i bića stare Hercegovine. Čest ste gost tamo. Što je ostalo od njenog duha? Što je ostalo od Hercegovine, od Dragićine kakvu poznajemo iz Stojićevih pjesama?

Možda je smisao pisanja i u nekom prkosu, nekom nemirenju sa svijetom kakav jeste. Citirat ću jednu misao Mirka Kovača, koji veli: "Neću da budem ono što mi je rečeno da moram biti". Ali, moj zavičaj je domovina mog jezika, "jedna ruka što maše u sjećanju", pisao sam još kao mladić. Moji su roditelji umrli i ja ne idem često onamo, ali, kako veli Borhes, zavičaj su "nježnosti koje nikakva smrt ne umanjuje, zapretane, nedokučive vijesti koje nam priča muzika, zavičaj što se priklanja smokvama i čatrnji, privlačnost ljubavi koja nas opravdava".

Često ljudi ističu podudarnost Vaše poezije i života. Imate li među pjesmama u knjizi "Dunia" neku koja je vama najbitnija, najdraža…?

Čovjek uglavnom piše ono što živi, što mašta, što sanja. Ben je govorio da je uzrok pisanja važniji nego njegov sadržaj i forma. Dakle, nije važno o čemu mi pišemo, već zašto mi to radimo. Kao što sam naslov kaže, "Dunia" je imaginarno putovanje kroz daleke gradove i zemlje, kroz zbilju i maštu. Ako bih morao nešto izdvojiti, onda je to, svakako, taj ciklus o imaginarnoj kraljici vjetra.

Godinama ste oficijelno živjeli u emigraciji. Kad se danas osvrnete, da li je, metafizički, za čovjeka koji nema način da duh odbrani pjevanjem i mišljenjem – egzil gori od smrti?

Ja nisam bio klasični emigrant, dakle čovjek koji je svojom voljom napustio zemlju i otišao u tuđinu. Ja sam katapultiran u egzil, gdje sam pokušao preživjeti, spasiti svoje najdraže, spasiti svoju dušu. Egzil je trajno stanje književnosti, od Ovidija pa sve do Crnjanskog, koji je u svom genijalnom londonskom romanu govorio upravo to, da je jedini izlaz iz egzila – samoubojstvo. Brojni su egzilanti pjesnici digli ruku na sebe, sjetimo se samo Selana, ili vašeg zemljaka Viktora Vide… Ja sam mogao ostati u Beču, gdje sam imao namještenje lektora na univerzitetu, ali sam odlučio da se vratim. Zašto? Wittgenstein je to najbolje definirao – granice moga jezika su granice moga svijeta.

Od Sokrata do danas ljudi nastoje "zabraniti" čovjekovu mračnu stranu. Od prosvjetitelja do Staljina i Hitlera izgledalo je da su uništene. Onda su se te sile pobunile još žešće i perverznije. I danas svijet škripi i prijeti da se sruši. Mogu li nam se ponoviti Vukovar, Srebrenica, Račak?

Na Balkanu je i dalje velika zbrka u glavama, koju čovjek teško može razumjeti. Sve postjugoslavenske države žele u europske integracije, a nisu se pomirile međusobno. Kako ćeš živjeti sa sedamdeset nacija, a u neprijateljstvu si sa svojim susjedima, koji, uz to, govore i tvojim jezikom? Rat još nije završen u glavama, ali ne vjerujem u reprizu Vukovara, ili Sarajeva. Nema za rat više topovskoga mesa, a ni novca. Političari trguju našim strahovima samo u svrhu vlastitog bogaćenja.

Velike ideologije propovijedaju dobro, ali stječem utisak da ni jedna od njih ne zapovijeda da se čini dobro. Da li je to dokaz trajnog prisustva zla?

Velike ideologije propovijedaju dobro, ali su za sobom ostavile najveća zla. Isto je i s religijama, čiji nam pojedini svećenici poručuju: slušajte što govorimo, ali ne gledajte što radimo. Mržnja je u njihovim dušama. Ja sam nekako uvjeren da čovjek može biti sretan i u nedemokratskim društvima, jer devedeset posto ljudi ne zanima ideologija, već mala ljudska sreća.

Život na prvi pogled

Mile Stojić je rođen 1955. u Dragićini, u BiH. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je studije južnoslovenskih književnosti i jezika. Bio je urednik više književnih publikacija i listova, a sada radi na Radiju Bosne i Hercegovine. Deset godina bio je lektor za jugoslavenske književnosti na Bečkom univerzitetu. Objavio je trinaest knjiga poezije, tri izbora, šest knjiga eseja i jednu mikroeseja, jednu knjigu pripovijedaka i jednu knjigu putopisa. Knjige su mu prevođene na njemački, poljski, talijanski, engleski, slovenački i makedonski jezik. Malo je tko dublje opjevao tegobnu sudbinu Bosne. Dobitnik je brojnih književnih nagrada. Između ostalog, dobio je i Goranov vijenac poezije. Antologiju suvremene bosanskohercegovačke poezije "Da je barem devedest treća" Marko Vešović je svojevremeno otvorio njegovom pjesmom. Nedavno je u Berlinu, pod naslovom "Heruvinski mač" (Cherubs Schwert) objavljen do sada najopsežniji izbor Stojićevih pjesama i eseja na njemačkom jeziku. Na više od 260 stranica izvanredna pjesnikinja i slavistica Cornelia Marks prezentovala je izbor Stojićevih poslijeratnih tekstova. Prve kritike više su nego pozitivne.

Na zlo se ne smije odgovarati zlom

"Dunia" i sva Vaša poezija obiluje primjerima vrhunske ljudske dobrote. Ipak, sumirajući sve što ste o čovjeku kazali, stječem utisak da ga ne smatrate anđeoskim bićem. Zašto?
- Još je Bukovski pisao da, tek kad vidiš kolika su ljudska zvjerstva, počinješ vjerovati u čovjekovu dobrotu. Kad sam vidio što su ljudi učinili u Sarajevu ili u Srebrenici postalo me je na trenutak sram što sam čovjek. Ali, na zlo se ne smije odgovarati zlom, poruka je Kristova, jer tako nikada naš svijet nećemo spasiti od pakla. Čovjek je i anđeo i đavo istodobno, ali ako ne bismo vjerovali u dobrotu i blagost ne bismo imali nikakvog razloga da živimo. Poezija upravo akcentira tu miloštu, ono što nas čini sličnim bogovima.

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.