Izvor: eKapija | Ponedjeljak, 26.03.2012.| 14:41
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Esma Kreso Bešlagić: Stručnjak za zaštitu okoliša u Uredu Svjetske banke za BiH

(Foto: b)

Vaš život – u kratkim crtama?

Odlučujuća godina koja je obilježila ostatak mog života je 1989, moj otac je kao radnik Energoinvesta otišao u Teheran, u Iran, a mi kao obitelj smo mu se pridružili. Očev mandat je trebao trajati četiri godine, međutim zbog rata u BiH, ostali smo u Iranu punih 7 godina. Moj brat Admir je 1991. godine otišao u Ameriku, a ja sam mu se pridružila nakon odlaska iz Irana, dok su se moji roditelji vratili u Sarajevo. Nakon završenog studija zaštite okoliša, sa nepunih 21. godinu vratila sam se u Sarajevo. Počela sam raditi u jednoj privatnoj firmi, a paralelno sam završila i Magistarski studij iz oblasti razvoja turizma i kulturne industrije.

Od 2009. godine sam zaposlena kao stručnjak za zaštitu okoliša u Uredu Svjetske Banke za BiH. Od te iste godine imam čast biti Predsjednica Upravnog odbora udruženja Fondeko i član redakcije časopisa Fondeko Svijet, koji se bavi tematikom održivog razvoja i zaštite okoliša. Udata sam i trenutno živim u Sarajevu, u istoj ulici i na istoj adresi gdje sam i odrasla.

Kako je bilo vratiti se iz Amerike u Sarajevo?

Često mi se znaju javiti ljudi koji žive negdje vani, ali žele da se vrate u Sarajevo ili BiH. Pored puno detalja svakodnevnog života, ponajviše ih interesuje postoji li neki siguran i dobar recept za takav potez u životu. Ako i postoji, meni nije poznat. Bila sam mlada i slobodna, a Sarajevo je tih godina bilo nekako drugačije nego što je danas. A u svemu tome ima najviše sreće i sudbine, koja je nekako nadoknadila činjenicu da me je vodilo srce bez previše razmišljanja i planiranja.

Zašto baš zaštita okoliša?

Studij zaštite okoliša sam odabrala jer nisam mogla da se odlučim za konkretan smjer. Kada sam saznala od profesora da zaštita okoliša podrazumjeva hemiju, fiziku, matematiku i biologiju i to na podlozi opšte inženjerske nauke, smatrala sam da je to nešto zanimljivo. I evo, već četrnaest godina, oblast je i dalje zanimljiva i iskreno mogu reći da volim ono čime se bavim.

Kako je prihvaćeno ovo zvanje u Sarajevu?

Kada sam se tek vratila i pričala poznanicima i prijateljima šta sam završila, često su mi ljudi, posebno stariji, znali govoriti da sam pogriješila, da koncept zaštite okoliša nikada neće zaživjeti kod nas, da tu nema "hljeba" i da prvo treba naučiti ljude kulturi življenja, pa se tek onda baviti okolišem. Ovi mlađi su pretpostavljali da ima neke veze sa hortikulturom, komunalnim poslovima ili slično. U svijetu, inženjeri zaštite okoliša imaju svoje mjesto u svim većim firmama ili organizacijama čije aktivnosti mogu imati uticaja na okoliš.

Da li postoje konkretni pozitivni rezultati u ovoj sferi u BiH?

(Foto: b)

Ja u ovoj oblasti radim u Bosni i Hercegovini već 11 godina i za to vrijeme sam vidjela nevladin sektor kako jača, vidjela sam i učestvovala u izradi legislative koja ovu tematiku približava Evropskoj uniji, radila sam za firme koje prepoznaju svoj uticaj na okoliš i žele da ga umanje, gledala smetljišta koja prerastaju u sanitarne deponije sa postrojenjima za reciklažu i uvijek se trudila podizati svijest o okolinski prihvatljivom načinu života i rada ljudi oko sebe.

Rezultati u ovoj branši u BiH postoje, oni su vidljivi, ali u našem društvu se uvijek nažalost fokusiramo na one ružnije stvari. Kada gledamo gomile smeća koje su ljudi odlagali ovih proteklih snježnih dana, uprkos upozorenjima u medijima, put do jednog organizovanog društva koje svoj otpad odvojeno odlaže i reciklira može izgledati veoma težak. Međutim, moje kolege iz razvijenijih zemalja tvrde da je put do toga veoma kratak i da se sve da riješiti prvenstveno podizanjem svijesti, potom dobrom organizacijom i naravno adekvatnim kaznama.

Kako je bilo studirati u Americi i koliko je to drugačije od studija kod nas?

Studirati u Americi je bilo iskustvo koje me je donekle oblikovalo više od samih formalnih ocjena i diplome. Ono što pamtim je puno praktičnog rada i činjenicu da ništa nije nemoguće. Bilo mi je omogućeno pohađati nastavu u srednjoj školi koja će se priznati na fakultetu, također je bilo moguće da kao brucoš položim ispit iz francuskog jezika i automatski pohađam francusku literaturu na trećoj godini studija. Omogućeno mi je da radim na kampusu, volontiram u organizaciji koja rukovodi zimskim karnevalom, najvećim „eventom“ u tom dijelu države i da uzimam onoliko predmeta koliko mogu da podnesem. Zbog svih tih mogućnosti, umjesto za četiri, ja sam diplomirala za tri godine. Profesori na mom univerzitetu su imali zadatak da nas nauče što više, a ne da samo ispituju naučeno. I naravno, studentima u Americi su širom otvorena vrata za ljetne ili čak cjelogodišnje programe zapošljavanja, a ono što je ključno, studij te oblikuje za budući život kroz razvijanje komunikacije, praktičan rad i kroz vezu sa onim stvarnim svijetom koji sutra treba da te zaposli.

Znači vi ste ekolog – ili ste inženjer zaštite okoliša?

Ljudi oko mene često govore da sam ja "ekolog" i da se bavim "ekologijom". Ova naizgled zanemariva zabuna se dešava jer se u masi okolinske i zelene propagande, riječ "eko" i "ekologija" često koristi u neispravnom smislu. Sam pojam "ekologija" je uveo Ernst Haeckel 1866.godine (grč. oikos: dom, prebivalište + logos: nauka) te predstavlja nauku o životnoj okolini koja proučava odnose između živih bića, sredine u kojoj ta bića žive, te čime se hrane.

Imate li nekih konkretnih savjeta za "zeleniji" život koje svi mi možemo lako primjeniti?

Nastojanje da se uticaj na okoliš svede na minimum nije ništa drugo nego kombinacija malo obzirnosti prema drugima i želje da se opuštenije živi. Dakle, voditi računa gdje se baca otpad, pokušati ponovno iskoristiti sve što se može iskoristiti, razmišljati o posljedicama.

Zatim postoje i aktivnosti koje vam mogu prijati – recimo moj suprug i ja dugi niz godina nismo izlazili iz auta. Kada smo prestali da se svugdje vozimo autom i da radije pješačimo petnaestak minuta do posla svako jutro ili do mjesta gdje trebamo biti, bolje se osjećamo, manje trošimo, ne brinemo se za parking u prenapučenom gradu i bolje smo kondicije. Tek tu i tamo se sjetimo da mnogo manje zagađujemo atmosferu, što je možda nekada i bio prvobitni cilj ove ideje.

Napomena: Intervju možete pročitati u 4. broju FaceToFace Magazina

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.