Izvor: magazin Gracija | Petak, 20.01.2012.| 17:09
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Amna Kunovac-Zekić, modna kreatorica i kostimografkinja: Lošije smo obučeni nego prije rata

Kao i kod svake djevojčice, njeni prvi modeli bile su lutke. Koje su bile itekako dobro odjevene, za šta je, kao i za njen kasniji odabir zanimanja, odgovorno zanimanje njenog oca. Bio je uvoznik tkanina i svojoj je kćerki prenio ljubav, ali i znanje. Amna Kunovac-Zekić ubrzo je nakon lutaka počela oblačiti i sebe. S dvanaest godina naučila je šiti i odlučila postati modni kreator. Danas je jedno od poznatih i cijenjenih imena kada je u pitanju domaća modna scena. Osim originalnih kreacija, Amna je radila i kao kostimograf, što je, kako kaže, posebna ljubav. No svakako najveću ljubav gaji prema svojim muškarcima – mužu Kenanu Zekiću, dizajneru, i sinovima Anuru (10) i Orhanu (5).

Čini li odjeća čovjeka?
– Ne čini ga, ali je njegov izraz. Čovjek se pokazuje odjećom. Nije ni blizu najvažnija, ali se njome dosta toga kaže.

Šta Vama govori to kako je neko odjeven?
– Kad imate s nekim sastanak, način na koji je osoba tada obučena govori vam dosta o njenom odnosu prema tematici, vama i mnogim drugim stvarima koje čine taj momenat. Odabir boja i krojeva otkriva da li je neko konzervativan ili ne, kakvu muziku sluša, šta čita… Ko hoće, može mnogo toga zaključiti o čovjeku po odjeći koju nosi.

Formirate li mišljenje o nekome u zavisnosti od garderobe koju nosi?
– Često, ali to dolazi automatski. Tek kasnije shvatim da sam već stekla stav o osobi posmatrajući je. Ne mogu tome da se oduprem jer volim da gledam kako su ljudi obučeni. Mene to inspirira. Kombinacije koje neko napravi često su mi odlično polazište za nešto moje.

Kako reagiraju ljudi kada kažete da ste po zanimanju modni kreator?
– Mi smo takva, reći ću zaostala, sredina, u kojoj su zanimanja koja su sasvim normalna na Zapadu, neshvaćena. Mnogi nemaju pojma. Svakoga dana srećem se s ljudima kojima nije baš jasno šta ja to radim. Recimo, nisam sigurna da li žena koja mi čuva djecu zna čime se zapravo bavim.

Tretiraju li Vas kao šnajdericu?
– Desi se i to, ali sad već rijetko. Meni uglavnom dolaze ljudi po preporuci, pa se već davno desilo kad mi je došao zadnji koji me tretirao kao šnajdericu.

Kako smo obučeni kao narod?
– Mnogo lošije nego prije rata: konzervativnije, dosadnije, neindividualno. Ranije su se mogli sresti ljudi koji su se oblačili drugačije i slobodnije, sretali smo pankere, šminkere, metalce, hašišare, ljude koji su se klasificirali i identificirali garderobom. Danas rijetko srećem nekoga za kim se mogu okrenuti, pritom ne govorim o dizajnerskim ili skupim krpicama. Rijetko vidim nekog drugačijeg.

Je li opravdanje što se većina odijeva na pijacama ili u second handovima? Može li se tu dobro obući?
– Može, apsolutno. Ono što mi za oko zapadne kada nekog primijetim kao drugačijeg nikada nisu skupe stvari, nego stvar kombiniranja. Kako neko zna sklopiti, uskladiti, napraviti od odjeće posebni izraz.

Kako biste nazvali naš stil?
– Dosadno, klasično i, mada je to ružan izraz, papanski. Postali smo, govorim generalno, uniformirani. Zimus su to bile uske farmerke, čizmice na petu u koje su utrpane farmerke, kratka jakna i dekolte obavezan. Taj stereotip ne bih nazvala ni “pinkovskim” oblačenjem, nego nečim poprilično jadnim.

Šta je s medijskim ličnostima? Jesu li one bolje odjevene?
– I tu je primijetan nedostatak individualnosti. I poznati su, generalno govoreći, utopljeni u masu i ne pada mi na pamet niko koga bih mogla nazvati trendseterom, što je neshvatljivo za jednu zemlju – da nema trendsetera. Ima ljudi koji su dobro obučeni, ali bi oni koji se pojavljuju u medijima morali biti drugačiji.

Kao Lady Gaga?
– To je osoba koja je modna ikona i nameće svoj stil, koji je, opet, potpuno neprimjenjiv u svakodnevnom životu. Volim kada su ljudi drugačiji i imaju svoj izraz, i šokantan i nov. Ali treba znati šta se može uzeti i primijeniti, a šta ne može. Od Lady Gage se malo šta ili ništa ne može uzeti.

Kako objašnjavate uniformiranost?
– Problem je u glavi. Ne znam to precizno objasniti, jer nisam ni psiholog ni sociolog, ali mislim da su ljudi postali skučeni, neopušteni. Okolina i društvo sputavaju, pa i oni koji bi kroz oblačenje željeli izraziti svoju individualnost zaziru od toga šta će reći okolina.

Obično su prve dame te koje značajno utiču na stil i o čijem se stilu mnogo govori. Kakve su naše prve dame?
– Ja njih ne znam. Ne znam čak ni kako izgledaju, tako da ne mogu komentirati to kako su odjevene.

A političarke?
– Rekla bih da su iste kao i masa. Ništa posebno, čak tu ima dosta trasha, kiča i nečega što ne bi smjelo da bude.

Zašto se uvijek više priča o odijevanju žena u Parlamentu nego njihovih muških kolega?
– Valjda zbog stereotipnog načina na koji se oblače. Istina je kako se malo može uraditi u poslovnom oblačenju, ali prostora ima. Moje mišljenje je da političari ne treba da privlače pažnju ekscentričnostima, trebaju biti odmjereni, elegantni i umjereni, što nikako ne znači da mogu isto odijelo nositi iz godine u godinu. I odijela se mijenjaju: širina revera, nivo strukiranosti, širina hlača… Ali se kod nas misli kako se isto poslovno odijelo može nositi petnaest godina.

Kako se nosite s oblačenjem Vaših muškaraca? Imate li uticaj na njih?
– Imam, ali imaju i oni svoje zahtjeve. Anur ne voli ništa s dugmadima, tako da ne dolazi u obzir ono što se meni sviđa, nego sve mora da ima rajsferšluz. Kada je Orhan u pitanju, znam da će se tako isprljati u pet minuta da ću ga morati presvući barem pet puta. Tako da nemam nekog uticaja na njihovo oblačenje.

Pita li Vas muž za savjet?
– Pita, ali mu nekad idem i na živce. Obično ga mahinalno pogledam kako je obučen i po pogledu zna šta mislim, pa me pita šta je pogrešno. Onda se malo natežemo oko toga ima li se vremena ili nema za presvlačenje, on se bori desetak minuta, pa se na kraju presvuče. Kenan se oblači dosta ležerno, ali mislim da je u velikoj prednosti u odnosu na druge muškarce. Kada kaže kako mu treba odijelo, onda dobije tačno ono što želi, jer mu sašijemo. Kad ide na put, maksimalno mu praktično napravim sve kombinacije, tako da mu svi zavide kako je njegov kofer uvijek najmanji, a ima najviše odjevnih kombinacija.

Mislite li da su žene žrtve mode?
– Ne mislim. Mi jesmo malo zaslijepljene i bombardirane trendovima koje nam nameću modni centri, ali su to i normalne stvari. Normalna pojava u razvijenoj civilizaciji jeste da mode mora biti. Ne doživljavam se kao žrtvu mode. Meni je moda divna i mislim da bi ljudi morali iz nje izvući ono najbolje.

Koliko imate slobodnog vremena i na šta ga trošite?
– Nikoliko. Uz dvoje djece, kuću, muža i privatni biznis, koji znači da nemam radno vrijeme, kad imam slobodno vrijeme trudim se da ga provedem s mužem i djecom, a svoje vrijeme nemam gotovo nikako. Volim da čitam, a to je moguće samo kad oni zaspu. Prošle godine sam prvi put nakon dugo vremena mogla opet da čitam na odmoru, i to je nevjerovatan užitak! Volim da sadim i održavam cvijeće, imam svoju bašticu, volim izlaziti s društvom, viđati se s prijateljicama…

Može li neko ko kreira modele imati loš dan kada je odijevanje u pitanju?
– Imam loše dane, naravno, mada se trudim da sebi to ne dozvolim. Sto puta sam rekla da bih voljela da nosim uniformu. Poželim da ne moram da mislim šta ću obući. Posebno kada ujutro imam pet minuta za oblačenje, dok je sve drugo vrijeme rezervirano za druge stvari. To kako se tada obučem zna ponekad biti potpuno pogrešno, ali kako nemam vremena da se presvučem, popravljam to s nekim detaljima, kao i svaka žena.

Dešava li se Vama da “nemate šta obući”?
– Ne mislim da sam po tom pitanju u povlaštenom položaju u odnosu na druge žene. Dešava se, naravno, pa ako se radi o nekoj posebnoj prilici, sašijem nešto, obično pet do dvanaest.

I šta kada ništa ne stoji?
– Crno, kada nemam vremena da mislim šta i kada nisam raspoložena. U svakoj drugoj prilici nosim boje, jer volim boje i ormar mi je pun boja. Crno je najlakše, najsigurnije i lijek je.

Izlažete u galeriji u Sarajevu, uskoro će se Vaši i modeli kreatora iz Udruženja Modiko naći i u posebnom prostoru, ali Vas više nema na revijama. Zašto?
– Ne postoji manifestacija na kojoj bih ja u BiH prikazivala svoje modele. Ne više. Ono što je Fashion Week Sarajevo bio 2001. ili 2002. godine bilo je odlično. Sve ostalo je bio put nadole i sada ne bih učestvovala u takvom nečemu.

Šta Vam je najvažnije kada pravite modele?
– Najviše volim tkaninu i ona je ono od čega polazim. Postoji dosta kreatora koji imaju ideju kako nešto treba da izgleda pa onda za to traže tkaninu. Kod mene je to rijedak slučaj. Volim tkaninu i ona me inspirira kada kreiram kolekciju. Tkanina mi je, može se reći, fetiš. Ne mogu da odolim dobroj tkanini i kupujem ih mnogo. Besmisleno mnogo.

Tkanine, a ne cipele?
– Moram da se susprežem da ne kupujem mnogo cipela. Zaista se cipelama može pokvariti ili podići neka kombinacija. Cipele su i neki prvi pokazatelj da li si modni znalac i korisnik mode koji to zna dobro da radi, ili vučeš ka onoj strani koja nema ukusa. Možda zbog toga žene pate i vole da imaju najnovije modele.

Koji odijevni predmet svaka žena mora imati u ormaru?
– Crne hlače, ako je jedan; ako ih je više, onda i malu crnu haljinu, bijelu košulju i baloner – to je osnova koja dozvoljava mnogo kombinacija. Farmerke su također tu za mladalački izgled. Kada su u pitanju cipele, onda salonke.

Šta je najveći modni gaf?
– Ne mogu reći čak ni pretjerivanje u kombinacijama boja jer i to zna da bude zanimljivo i dobro. Mislim da je nešto modni promašaj u datom trenutku. Recimo, napirlitati se, da se izrazim narodski, pa otići u izbjeglički kamp, kao što je uradila jedna naša ministrica, s mnogo nakita, šminke, natapiranom kosom. To je strašan promašaj, i ne samo modni.

Šta nikada ne biste nosili?
– Sad već šorc po gradu u ovim godinama.

Da li podržavate pravilo da žene iznad trideset pete ne bi trebale nositi kratku suknju?
– Ne slažem se s tim. Ima žena koje fantastično izgledaju u pedesetoj i izvanredno im stoji suknja iznad koljena. To je stvar stila, izgleda, figure. Mislim da se ljudi ne trebaju ograničavati i da ta pravila više ni ne vrijede.

Šta morate imati u tašni?
– Mobitel, maskaru i karmin, novčanik i vlažne maramice – zbog djece.

IZ BIOGRAFIJE:

Diplomirala na odsjeku za produkt dizajn, na Akademiji Likovnih Umjetnosti u Sarajevu.

Prvo iskustvo u modnom dizajnu stekla je radeći kao dizajner u međunarodnom projektu Fashion made in Sarajevo od 1994. do 1996. godine.

Već 1995, bila je jedan od pobjednika međunarodnog takmičenja "Design 21" koje je organizirao UNESCO. Pobjedničke kreacije su prezentirane tokom pariške sedmice mode 1996.

U ljeto 1997. godine Amnina kolekcija je prikazana sajmu mode CPD u Diseldorfu. Iste godine je osnovala modni studio Amna koji i dalje uspješno radi.

Šire tržište BiH je upoznalo Amnine kreacije tokom njenog angažmana kao dizajnerice nekoliko kolekcija za modnu kuću Bellisima iz Sarajeva.

Od 2001 do 2006. godine učestvovala je na Sarajevo fashion week-u. U proljeće 2003. prezentirala je svoj rad na Sedmici mode u Zagrebu.

Njeni modeli su dostupni za kupovinu na dvije lokacije u Sarajevu – Umjetnička Galerija Java i Ljepostvarnica.

Paralelno sa modnim dizajnom Amna se aktivno bavi kostimografijom za pozorište, filmsku i TV produkciju. Neke od njenih najuspješnijih kostimografija za balet i dramu su: Labudovo jezero, Karmen, Kopelija, Pepeljuga, Otelo, Bosanski kralj… Radila je kao kostimograf na nekoliko filmova, bosanskohercegovačke i međunarodne produkcije. Za TV je kreirala kostime za “Mali šlager”, za BiH predstavnike na Eurosong-u, nekoliko TV serijala i Show programa te za reklamne kampanje većih bh. firmi.

eKapija.ba/Gracija

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.