Alen Islamović: Vječiti mladić eks-jugoslovenske rock'n'roll scene

(Foto: mozzart sport)

U vrijeme kada je Alen Islamović počinjao da "praši" gitaru u rodnom Bihaću, narodnjaci su bili posljednja rupa čak i na svirali napravljenoj u sevdalinka-krajevima. O počecima svoje karijere, najdražim pjesmama i o tome kako se nosio sa slavom govori u intervjuu Mozzart sportu.

Islamović je karijeru započeo kao bas gitarista u lokalnom bendu Bag, da bi poslije povratka iz ondašnje JNA postao član poznate grupe "Divlje jagode", gdje je eksplodirao kao tekstopisac i vokalni solista. Dane i godine mega slave proživio je kao pjevač Bijelog dugmeta, u periodu kad je Gorana Bregovića krasila vrhunska autorska forma.

Poslije odlaska "Dugmića" u legendu, dugo se krio od očiju javnosti, da bi iznenada ponovo dohvatio mikrofon i pustio mnogim generacijama dobro znani napukli glas. O budućim planovima kaže da što se tiče dueta ima jednu interesantnu pjesmu koju Sanja Doležal iz Novih Fosila želi da snimi sa njim.

O tome čime je još, osim muzikom, preokupiran u životu kaže: „Ono što javnost ne zna, to je da sam prije tri godine osnovao Teniski klub "Una gem" u rodnom Bihaću. Brzo se ispostavilo da je to jako dobra ideja i pravo osvježenje za grad. Veoma sam zadovoljan dosadašnjim rezultatima. Imamo 100 registrovanih članova koji treniraju na četiri terena s vještačkom travom. Angažovao sam trenera iz Zagreba, Branislava Langa, koji je završio akademiju Nikole Pilića. Preko ljeta imamo i školu tenisa koju pohađaju deca od šest do 18 godina".

Inače, kao omladinac je bio član reprezentacije BiH u stonom tenisu. Ljevoruk, imao je veliku prednost nad protivnicima.

"Ta ljubav prema ovom sportu je ostala u meni, tako da sam prije nekih 12 godina riješio da se oprobam u velikom tenisu. Išlo mi je od ruke i evo, zagazio sam u vode bijelog sporta", kaže Islamović u intervjuu Mozzart sportu.

Rano ušao u svijet muzike

Za ovaj list opisuje i svoj ulazak u muzički svijet. Kaže da je sve krenulo kada se najstariji brat jednog dana pojavio s gitarom u rukama. Imao je tada osam godina. Njegova starija braća su pokušala da je sviraju, ali kako su ih boljele jagodice od žica, brzo su odustali i zaključali je u ormar. "Čim bih ostao sam u kući, provaljivao sam vrata i čačkao oko te gitare. Umjesto trzavice koristio sam ekser, pa sam je izgrebao i onda dobio čvrge od brata. Par godina kasnije, kad je uvidio da me sviranje baš zanima, počeo je da me uči prvim akordima. Već sa 13 godina imao sam lijep repertoar i bio glavni zabavljač na ekskurzijama", priča on.

Već negdje poslije puberteta, tačnije u trećem razredu srednje škole vidio je da ga dobro služi i glas. Postao je vokalni solista lokalnog benda po imenu "Bag", u kom je prvo svirao bas gitaru. U to vrijeme nije ni znao šta su narodnjaci. Slušao je Rolling Stonse, Bed company, Zeppelline, Rod Stuarta, grupu The Who... Veliko je bogastvo rock`n`rolla bilo tada i zaista se imalo od koga šta čuti i naučiti.

Komšije kaže nisu ispaštale zbog njihove ljubavi prema muzici. Naime, vježbali su u podrumu njihovog gitariste. "Pored nas su se kiselili paprike i paradajz, a bila je i neka marmelada. Izolacija je bila dobra, tako da nismo nikome smetali. Čim bismo ogladnjeli od svirke, otvarali smo tegle, jeli i kiselo i slatko. Šta je slijedilo posle toga, lako je pretpostaviti", kaže kroz smijeh.

Napominje da to što se sve ozbiljnije bavio muzikom nije značilo da je zapostavio sport. Naime, uporedo je trenirao fudbal u bihaćkom Jedinstvu. Profesionalni sportista nije postao samo zato što su u to vrijeme kod djevojčica mnogo bolje prolazili muzičari. Uglavnom, otišao je u vojsku i nedugo po skidanju uniforme, zahvaljujući višegodišnjem poznanstvu s vokalnim solistom Divljih jagoda, i njegovim sugrađaninom Tonijem Jankovićem, postao je član tog benda.

Sead Lipovača je takođe bio za njegov dolazak i tako su krenuli s novim Divljim jagodama, samo sa adresom u Sarajevu, gdje su se preselili. O tome kada je prepoznao da ima talenta za tekstopisca, Mozzart sportu je rekao da je to bilo mnogo prije Divljih jagoda, zato je i bilo moguće da od 10 pjesama na albumu "Motori" bude devet njegovih tekstova. Uz "Motore", napisao je "Šejlu", onda prekrasnu baladu "Ne želiš kraj"…

Sa slavom se nije bilo lako nositi

"Postigli smo veliku popularnost i krenula je gužva oko nas. Odjednom te svi znaju, trebalo je nekako izboriti se s tim. Niti sam zvao roditelje i braću, niti sam se javljao devojci. Uobrazio sam se i birao sebi društvo", priča Islamović.

Ali na vrijeme se kaže otrijeznio . "Poslije šest mjeseci, tokom kojih sam bio izgubljen slučaj shvatio sam da takvo ponašanje ne vodi nigdje i da su mi svi oni kojih sam se odricao zapravo moji iskreni prijatelji. Iskristalisao sam stvari i spustio se na zemlju", kaže on.

O tome na koji način se izborio sa bremenom slave u Bijelom dugmetu, gdje je prešao nakon Divljih jagoda, kaže, da je situacija bila slična Divljim jagodama, samo što je sad pjevao u većim prostorima. "Samim tim bila je i mnogo veća gungula, obezbeđenje, koridori policije koji su nas čuvali i kad dolazimo i kad odlazimo. Novinari su burno pratili sve što radimo, a naročito beskonačno duge turneje od po šest-sedam mjeseci. Samo za moj prvi album u Dugmetu, "Pljuni i zapevaj, moja Jugoslavijo", otpevao sam 150 koncerata.

Kao neke od dražih pjesama koje je otpjevao u Bijelom dugmetu izdvaja "Ružica si bila", "A i ti me iznevjeri", "Ako ima boga", "Hajdemo u planine". U suštini, Goran je procvjetao kao autor s mojim dolaskom. Otvorile su mu se neke dizne koje su bile začepljene godinama. Počeo je da radi malo veselije pjesme, kao što je bila "Ćiribilibela". Takve stvari su meni kao veselom i nasmijanom dečku odgovarale, za razliku od drugih pjevača. Mislim da je period od 1986. do 1990. godine najplodniji period Gorana Bregovića kao autora i muzike i tekstova. Stvarno je bio na vrhuncu, što je kasnije dokazao i stvaranjem filmske muzike.

Velika konkurencija

Kako je tada bilo boriti se sa konkurencijom i graditi karijeru pokazuje i činjenica da su u to vrijeme aktuelni bili Bajaga i Bora Čorba, zatim Generacija 5, Parni valjak, Atomsko sklonište, Vatreni poljubac, Valentino, Plavi orkestar, Leb i sol, Smak... Sve je to generacija s kojom je osamdesetih godina prošlog vijeka zakoračio na muzičku scenu.

"Stravična je to konkurencija bila. Danas konkurencije nema, ispada da smo i dalje mi ta konkurencija, ta stara klapa. Ovi poslije nas nisu ništa napravili!", kaže on.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"