Izvor: eKapija | Utorak, 18.01.2011.| 08:47
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Senad Tatić, mašinski inžinjer iz Zenice, sanjar i lutalica – Pod suncem tuđeg neba

Kada biste pitali Senada Tatića da odabere muzičku numeru koja u potpunosti oslikava njegov karakter i prirodu, bez razmišljanja bi odabrao pjesmu "Vagabundo", omiljenog pjevača Olivera Dragojevića. Tatić, kojeg su naši čitaoci upoznali kao autora jedne od najboljih fotografija koju biramo svake sedmice, spada u posebnu sortu ljudi nemirnog duha. Po zanimanju je mašinski inžinjer,a po opredjeljenju lutalica i sanjar.

Za eKapiju, Tatić priča o svom životu u Bosni i Hercegovini, putovanjima od zemalja egzotičnog Istoka do Novog kontinenta, gdje su on i njegova porodica za sada priveli kraju svoju avanturu.

Rođen je 12. jula 1959. godine u Zenici. Kada se vrati u djetinjstvo i dane kada su se trebale donositi neke jako važne odluke, prisjeća se da su na njegovo usmjerenje utjecali neki drugi ljudi i neke sasvim neočekivane situacije i nepredviđene okolnosti.

Mjehur od sapunice

Ljubav prema prirodi i životinjama je od malih nogu utjecala da svaki put kada mu neko postavi pitanje šta će biti kad poraste, odgovori da će raditi na ergeli, uzgajati i dresirati konje. Lijepi dječački snovi raspršili su se kao mjehur od sapunice.

Do upisa u srednju školu nikada nije razmišljao o tome čime bi se volio baviti. Kako je njegov otac bio mašinski inžinjer po struci, Tatić upisuje Srednju Tehničku školu (STŠ) u Zenici koja se tada zvala "Đuro Salaj".

"Dan ili dva prije upisa, u školi su dijelili nekakve brojeve, koji su određivali redoslijed po kojem je vršen prijem dokumenata. Kako je na pojedinim smjerovima bio predviđen jako mali broj učenika za upis, moja prvobitna želja da upišem građevinski smjer je pala u vodu jer su sva mjesta već bila popunjena. Već na samom startu svog školovanja morao sam izabrati nešto drugo, nešto što nije bilo na vrhu liste mojih prioriteta. Tako sam upisao mašinski smjer, a ta odluka, koja je u neku ruku imala i dalekosežnije opredjeljenje, je pretpostavljam najviše godila mome ocu", prisjeća se Tatić.

Ako je sudbina i kocka sa brojevima utjecala na izbor srednje škole (u kojoj je maturirao 1978/79.), Mašinski fakultet je bio prirodan nastavak školovanja. Diplomu mašinskog inžinjera stekao je 1985. godine.

Programe i vježbe iz predmeta "Mašinski elementi" donosio je na pregled i ovjeru svom rođenom ocu koji je u to vrijeme radio kao jedan od asistenata.

"Ako mislite da je bilo nekog popuštanja i gledanja kroz prste, grdno se varate, jer da znate moga Saliha odmah bi vam bilo jasno zašto je to tako. Drugi događaj koji mi se duboko urezao u sjećanje iz tog perioda je moja odbrana diplomskog rada, jer tom svečanom i završnom činu kojim te praktično promoviraju u svijet odraslih i ozbiljnih ljudi, nije prisustvovao `moj omiljeni asistent iz Mašinskih elemenata` koji je u tom trenutku bio na višemjesečnom službenom putu u Alžiru", priča Tatić.

Pošto je bio stipendista ondašnje Željezare Zenica, odmah po završetku fakulteta počeo je raditi kao `mlađi pogonski inžinjer` u dijelu koji se zvao - Plinska energetika. Radeći u pogonu narednih šest godina, promijenio je više radnih mjesta, a Energetiku napušta 1991. godine sa mjesta glavnog tehnologa za kisik postrojenja.

Nakon toga prelazi u Sektor za informatiku u okviru istog preduzeća, gdje ostaje narednih 15 godina. Nakon ukupno 20 godina i silnih previranja u fabrici i u državi, napušta Željezaru 2006. godine sa mjesta glavnog inžinjera organizatora.

"Iz ovog perioda imam dva zanimljiva detalja. Prvi je, da sam i u Energetici i u Informatici imao žene za pretpostavljene, i mogu reći da je to bila saradnja kakva se samo poželjeti može i koja je na kraju rezultirala dugogodišnjim prijateljstvima. Druga zanimljiva stvar je ta, da je firma u tom periodu promijenila nekoliko vlasnika i imala nekoliko različitih naziva tako da je bilo situacija kad više nisam znao ni za koga radim ni kako mi se zove preduzeće", objašnjava on.

Nakon dva mjeseca razmišljanja, zajedno sa suprugom donosi odluku da napusti BiH. Bilo je to vrijeme kada je, kako kaže, grad sve više tonuo u čamu i jednoličnost, kada su svi bježali od Zenice kao od kuge, i kada se ime grada na TV-u nije spominjalo ni u vremenskoj prognozi.

Ako tome doda i njegovo nezadovoljstvo na poslu zbog gubitka regularno dobijenog kadrovskog stana i dolaska Indijaca na čelo firme, dileme nije bilo. Napustio je Mittal Steel i zajedno sa porodicom spakovao kofere.

Slavna historija i sniježno bijeli osmjesi

Njihova prva destinacija bio je egzotični tropski otok u obliku suze, a u svijetu najviše poznat po izvanrednom čaju – Šri Lanka, na čije su tlo stupili 12. maja 2006. godine. Nakon dvije godine, preselili su se u Indoneziju u kojoj smo boravili sve do kraja prošle godine.

Za tih pet godina provedenih u Aziji, posjetili su mnogo zemalja, upoznali mnogo ljudi i običaja, obišli mnogo poznatih turističkih i historijskih destinacija i stekli mnogo prijatelja rasutih po cijelom svijetu.

"Kao nekad davno Marko Polo, naše gore list, koji je svoja putešestvija bilježio olovkom i papirom, tako sam i ja svoja putovanja po Nepalu, Šri Lanci, Maldivima, Tajlandu, Singapuru, Maleziji, Laosu, Kambodži i Indoneziji ovjekovječio svojim fotoaparatom. Mnogo je dragih uspomena sa tih nezaboravnih putovanja, ali je nekoliko stvari ostavilo veoma upečatljiv utisak na mene. Kao prvo, poimanje vremena, koje naizgled nikome nije bitno, i kao da svi nastoje izvući maksimum iz svakog trenutka baš kao da im je rahmetli Zuko Džumhur šapnuo dvije-tri na uho. Ne mogu se zaobići niti nesvakidašnji osmjesi koji otkrivaju bijele kao snijeg zube za koje sam siguran da nikad nisu vidjele ni četkice ni kaladonta", priča Tatić o svojim putovanjima po azijskim zemljama.

Za njega je bilo fascinantno vidjeti jedan potpuno drugi mentalitet - strpljivost, srdačnost i gostoprimljivost, ali i usporenost i nezainteresiranost koja se graniči sa lijenošču su osobine koje ne možete, a da ne primjetite kod tamošnjeg stanovništva.

"Često smo se zezali govoreći da se svi ponašaju kao da su na nekim lakim drogama. Vremenom vam se neke od ovih stvari počnu dopadati, a neke ne možete svariti da živite i sto godina", tvrdi on. Ipak, ono što ga je najviše impresioniralo bila je višestoljetna kultura i dostignuća u graditeljskom i umjetničkom izražaju. Ne zna se šta je ljepše i važnije, čuvena Sigirija u Šri Lanci ili Angkor Wat u Kamboži, ili su to prelijepi hramovi Katmandua u Nepalu.

Naš sagovornik ističe da voli putovanja i historiju, a posebno jedan njen dio - arheologiju. Oduvijek je maštao da će kao čuveni Henry Shliman otkriti neku svoju Troju ili poput Jean-Françoisa Champolliona dešifrovati još nepoznato pismo.

"Mnogo svog slobodnog vremena provodim čitajući štiva koja opisuju davnašnje događaje i ljude koji su njihovi neposredni vinovnici. Jako često se pitam kakav li je to doživljaj kada ispod tvoje arheološke četke na svjetlost dana pođu izranjati dijelovi prohujalih vjekova", podijelio je Tatić sa nama.

Nakon azijske avanture, krajem minule godine stupa na američko tlo. Prelazak u Washington desio se nakon što im je glavna centrala organizacija za koju trenutno radi njegova supruga ponudila premještaj, koji je vrlo brzo i prihvaćen.

Odlazak u mističnu Aziju i kapitalistički Zapad predstavljali su svojevrsni kulturološki šok, ali sa različitim predznacima. "Prelazak iz nekog prividnog, ali uređenog haosa gdje vam se čini da se ne zna ni ko pije ni ko plaća, u jednu potpuno uređenu zemlju gdje je sve izregulisano i gdje se sve zna da vam se počesto čini kako u tome i pretjeruju, je promjena koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim", priča on o svojim utiscima nakon dolaska u SAD.

Fotografija i nomadski život

Ako se stvari budu odvijale onako kako su planirali, u Americi ostaje do daljnjeg, gdje se nastavlja baviti svojim omiljenim hobijem -fotografijom. Voli fotografirati ljude u njihovom prirodnom okruženju, a posebno djecu koja su skoro uvijek prirodna i neizvještačena. Izdvaja portret kao najdražu vrstu fotografije, jer vjeruje da nam lice, a pogotovo oči mogu o osobi ispričati čitavu priču.

Od svih radova, izdvaja portret male Tamilke koju je fotografisao u jednom tamilskom selu na istočnoj obali Šri Lanke. Djevojčica je imala taj tamilski prkosni pogled, prisjeća se Tatić, a oduševio ga je tekst na njenoj košuljici koji je primjetio tek kada je fotografiju prebacio na kompjuter. Na engleskom jeziku je pisalo – Snovi će postati stvarnost.

Druga najdraža fotografija je ona kada je iz svog stana u Jakarti koji se nalazio na 26-tom spratu `uhvatio` gondolu koja je visila na sajlama sa dvojicom radnika koji su prali prozore.

Osim fotografijom, Senad Tatić se bavi filatelijom i sakupljanjem starih razglednica Zenice. Sakuplja poštanske marke Bosne i Hercegovine i to od momenta kada je izdata prva poštanska marka sa nazivom naše države (1. jula 1879. godine). Uspio je sakupiti preko stotinu razglednica sa motivima Zenice, a tu je i popriličan broj razglednica drugih mjesta i gradova iz BiH.

U slobodno vrijeme bavi se izradom porodičnog stabla. Jako je zanimljivo raditi taj detektivski posao i kada dođete do nekog novog podatka nikog sretnijeg od vas, kaže Tatić.

U privatnom životu, sretan je što su supruga i on uspjeli od svoje djece napraviti dobre i poštene ljude. Sin Alen će uskoro diplomirati književnost, a kćerka Nina nastavlja studij arhitekture u Americi.

Najveće bogatstvo koje je stekao vodeći ovakav nomadski život su prijatelji i prijateljstva. "Od Gruzije i Nepala preko Indonezije i Šri Lanke do Južne Afrike i Kenije rasuta su naša prijateljstva koja predstavljaju naš mali zalog ljubavi i mira u svijetu", ističe on.

Prije dva mjeseca održao je prvu samostalnu izložbu fotografija "Azija između jave i sna" u Zenici. Ona je došla kao kruna na sve ono što je doživio u proteklih pet godina živeći u Aziji. Izložba je bila humanitarnog karaktera, gdje je od prodaje uspio skupiti 750 KM za liječenje Zeničanina Kenana Kremića.

Za Tatića, još uvijek je rano razmišljati da li će se jednog dana vratiti u Bosnu i Hercegovinu.

"Naravno da negdje u podsvijesti imam želju za povratkom ali je i ta želja protkana nadom da ćemo se kad-tad vratiti u neku normalnu državu, modernu i funkcionalnu, koja će biti u stanju da nam pruži sigurnost i udobnost", kaže Tatić za kraj razgovora.

N.Voloder

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.