Dino Kalesić, portparol Kantonalne privredne komore Tuzla: Novinari se moraju izdići iznad prizemnih i malograđanskih manira

Dino Kalesić, viši stručni saradnik za informisanje u Kantonalnoj privrednoj komori Tuzla, rođen je 16. maja 1968. godine u Tuzli. Skoro cijeli radni vijek proveo je u novinarstvu, da bi nakon dugog vremena odlučio povući se iz te profesije. O razlozima `bijega`, novinarskoj etici, poslovima kojih se s ponosom sjeća, ali i o ljudima sa kojima nikako ne može za isti sto govori u intervjuu za portal internovine.com. Razgovor vam prenosimo u cijelosti.

Poznati ste po svom oštrom jeziku a za svakog novinara koji želi napraviti tekst koji će privući pažnju čitatelja, to je dobrodošlo. Kod vas je, bar tako kažu u Tuzli, sve jasno: ili vas vole ili vas ne vole, nema sredine.

Ne znam ko Vam je i kako to pojasnio, ali je vrlo moguće. Pa u principu, Vi ste u svom pitanju i dali dobar dio odgovora. Naime, ja imam upravo taj i takav jezik ili jezičinu. S obzirom da je dobar dio onih koji ne vole i ne žele čuti istinu, pretpostavljam da su to oni koji me ne vole. Srećom, ima u ovoj Bosni i realnih, ozbiljnih ljudi, profesinalaca, ljudi koji su čvrsto s obje noge na zemlji i koji imaju hrabrosti da prihvate istinu. Mislim da me ti vole.

Je li upravo taj stav, ili ako hoćete taj jezik uticao da se, na određeni način povučete iz medija, a novinarstvom se bavite 18 godina?

Moguće je da ste u pravu. Ja sam u principu profesionalac, u svemu što radim. Kažu mi moji najbliži da imam neki "njemački" gen. Volim red, rad i disciplinu, a tome bih dodao i profesionalizam. Nisam podložan uticajima za neke prizemne i pogrešne ciljeve, nisam sklon ni cenzuri ni autocenzuri i onda je logično da se neko takav ne nalazi danas u medijima. Ovim ne želim reći da su svi moji kolegice i kolege imaju navedene karakteristike. Naprotiv, znam puno pravih, dobrih novinara, profesionalaca, ispravnih ljudi, a ovi drugi su tu jer nešto se mora raditi. Zato je tu najbolja ocjena naslov jedne pjesme "Šuti i trpi".

Ja volim da kažem ono što mislim, a volim da mislim svojom glavom. To danas nije poželjno, ne vole to političari, ne vole to rukovodioci, ne vole to oni koji ne podnose tuđe mišljenje, oni koji vole klimoglavce i poltrone. Ipak, ja sam na to ponosan jer to ima svoju prednost. Ujutro, kad se probudite, kad se gledate u ogledalo dok se brijete, vidite sebe, a ne onog koji vam za određenu sumu ili poziciju govori šta da mislite i šta da pričate. To je nešto na šta sam ponosan. Neko će reći da sam zauzeo glup, neambiciozan i neprosperitetan stav, da sam mogao postići puno više da nisam takav, da sam malo trebao zavezati usta, da se, kako mi to reče jedan meni jako drag čovjek, ali je političar pa i ne čudi takva izjava, "treba nekad malo i naguziti". Možda su i oni u pravu, ali ja sam zadovoljan čovjek, radim svoj posao maksimalno profesionalno, trudim se da unosim novine u sve što radim, a za svoj rad dobijem platu kojom sam zadovoljan, moj direktor je zadovoljan mojim radom (znam, jer sam svjestan koliko sam uradio na ovom mjestu, mada on to neće nikad priznati), u cijelom komorskom sistemu u BiH su se pohvalno izjasnili za moj rad i to je dovoljno.

Pomenuli ste vaše sadašnje radno mjesto, a promijenili ste ih puno?

Ha, ha, da tako je. Jednom prilikom, još u Gimnaziji, pročitao sam jednu studiju u okviru predmeta "Korespondencija na engleskom jeziku" kako američki ekonomski stručnjaci i analitičari poslovnih odnosa, predlažu maksimalno pet godina u jednoj firmi, a dvije na jednom radnom mjestu unutar firme. Kao, ako se ova norma može ispoštovati, maksimalan je i učinak radnika, najviše pruža svojoj firmi. Nisam se trudio da to što mi se svidjelo i provedem u djelo, ali nekako se tako i desilo.

Sad radim kao viši stručni saradnik za informisanje u Kantonalnoj privrednoj komori Tuzla, kao glavni i odgovorni urednik lista "Komorski informator", urednik web stranice i "Privrednog servisa" na koji sam posebno ponosan. A počeo sam raditi prije 20 godina u predstavništvu jedne trgovinske firme u Tuzli. Sjećam se jednog od prvih poslova, kada sam prodao brod mesa iz Argentine u Grčku, u tranzitu, ogromnu lovu smo zaradili, nisam se tri dana trijeznio, u Zagrebu su me odmah primili u stalni radni odnos. Pa smo imali porodičnu firmu koju sam napustio `93. godine kada sam počeo raditi kao sportski novinar na Tuzlanskoj televiziji TVT. No, prvi moj novinarski uradak bio je jedan tekst u Frontu Slobode, tuzlanskoj novini koja više nažalost ne izlazi i mi u gradu nemamo "baš, baš tuzlanske novine" što je velika šteta.

Odradio sam "Ratnu olimpijadu" pa sam zahvaljujući Salihu Brkiću prešao na RTV Okruga Tuzla (sadašnja RTVTK). Onda sam nakon jedne prepirke sa pojedincima iz okružne vlasti (svađa sa predsjednikom Okruga po vrlo osjetljivom pitanju o kojem ne želim govoriti) sredinom `95. godine, a zahvaljujući Jasni Žunić Kapetanović ponovo sletio u TVT. Kasnije sam, od 96. godine, zahvaljujući Zoranu Kapetanoviću radio uporedo i na Radio Tuzli, sve do `99. godine kada sam prešao u radio "Kameleon". Sve ove kuće imaju posebno mjesto u mom emotivnom koferčiću koji nosim sobom. Naime, u ratu smo radili neku posebnu priču, bili smo 18 sati u pogonu, sačuvali smo tu televiziju od propasti mada se to sada ne cijeni. Na TVT sam ponosan na emisiju "Dino i prijatelji" koja je prva emisija u poslijeratnoj BiH, uživo iz ugostiteljskim objekata. Ponosan zato što je prva, zato što je predstavljala tuzlanske umjetnike (muzičare i glumce) što je promovisala na određeni način i folklor, zahvaljujući UKUD "Zvonko Cerić" koji je bio sastavni dio emisije i ponosan na to što sam valjda jedina budala koja nikom od pjevača nije htjela uzeti ni dinara.

Ponosan sam i na emisiju "Vox populi" koja je autorsko djelo Jasne Žunić Kapetanović, a u kojoj sam ugostio tadašnjeg načelnika Selima Bešlagića. Bio sam na štakama, donijeli su me u studio. Opet na radio Tuzli sam ponosan na emisiju u noćnom programu "Nešto lično" koja je trajala četiri godine. Valjda su mi dušmani upravo zbog toga što sam bio ponosan i što je i jedan i drugi projekat plijenio pažnju i ukinuli obje emisije, no ne bih o tome, možda nekom drugom prilikom. Onda je došao Kameleon, koji opet ima posebno mjesto. Naime, iz auta sam u ratu vadio akumulator da slušam Kameleon kad nije bilo struje. Ja sam se uz Kameleon budio i lijegao od njegovog prvog dana, a upravo taj prvi dan 26. decembra 1992. je za mene jedan poseban dan jer su se tad rodili i moj sin Sandro i Kameleon.

Ali nije sve vezano za medije niti je nešto posebno nagovještavalo da će Dino postati novinar.

Ma nema šansi. Ja sam završio jezičku Gimnaziju (engleski i francuski) zato što je u Gimnaziji bilo najviše cura i da naučim jezike. Novinarstvo je došlo nekada kasnije, slučajno, ničim izazvano. Moj jedan jedini san u životu je bio da budem fudbaler. Prošao sam sve škole u FK "Sloboda" Tuzla i kada sam došao do drugog tima, obično je u Slobodi praksa da svoje, školovane igrače šalju u okolna mjesta na kaljenje, a kupuju igrače iz ruralnih sredina kojima treba objašnjavati osnovna pravila, pa sam ja, da bi izbjegao tu sudbinu, sam uzeo ispisnicu i otišao u OFK Tuzla. E, to je krasan klub, niželigaš, ali klub u kojem smo se skupljali mi propali talenti. Zaigrao sam za prvi tim sa 17 i po godina, sjećam se da sam sve saigrače persirao, ha ha, ali su me krasno prilimili i tu sam ostao do 21. godine kada me je jedna bezazlena povreda i pogrešan liječnički tretman odvojio od terena, zauvijek. Pokušao sam poslije još jednom, s bratom sam igrao šest mjeseci u FK "Jedinstvo" Kalesija, ali nije išlo i tu je bio kraj. Emotivno, vrlo težak, bolan, neobjašnjiv kraj. Znate kad vam se sve sruši, kad ste ništa. E, to sam ja tada bio i nažalost još jednom u životu 1995. godine. Ali čovjek se iz svega izvuče, mora, treba valjda tako, zato je čovjek. No, ostala je ljubav prema sportu, volim sve, naravno fudbal je prvi, ali sve sam ja igrao u svojim školama i osnovnoj i srednjoj i košarku, rukomet, odbojku, bio drugi u Tuzli na 100 m, stoni tenis, ma "Sport Billy" ha ha.

Malo se i radilo u sportu?

Da, bio sam u grupi koja je osnovala BK "Zmaj od Bosne" Tuzla, u jednom mandatu direktor u jednom predsjednik kluba. Prvi smo osnovali ženski biciklistički klub. Ma, ništa od toga ne bi bilo da nije porodica Trle i Kasumović, oni su u genima biciklisti, a mi rekreativci. Posebno sam ponosan na jednogodišnji mandat u ŽKK "Trocal Jedinstvo" Tuzla. Imali smo dobru osnovu da napravimo nešto veliko. Imali smo jake sponzore, prije svih Trocal, ojačali smo omladinski pogon, trenerski kadar podmladiti i unaprijedili, otvorili klub Tuzli i Tuzlacima i sigurno bi zacrtani projekat za 3-4 godine, dao značajne i velike rezultate. Ali nekome to nije odgovaralo, pa sam to napustio.

Da se opet vratimo novinarstvu. Kako gledate na svoju profesiju, na sve ono što se dešava u novinarstvu i oko novinarstva?

E, to je pitanje na koje bi odgovor trajao tri dana. Ali pokušat ću. Biti novinar je isto što i biti pekar, hirurg, vozač, ekonomista, rudar, dakle, posao kao i svaki drugi i tako ga treba prihvatiti. Ja sam to oduvijek govorio svojim kolegama, govorio sam da nije dobro puno se dizati, da je to normalan posao i da treba samo biti profesionalac. Možda zato što ja ne dozvoljavam da me posao određuje. Posao je nešto što ja radim ali to nisam ja. Dalje, vrlo je važno biti čovjek, u svemu.

Malo je dobrih odnosa, malo je saradnje, međusobne podrške, pomoći, druženja, nešto smo vukovi jedni drugima, a to ne volim, ne mogu i ne želim da prihvatim. Ne znam zašto neko misli, da ako smo nas 10 novinara bili na istoj konferenciji za novinare, po istoj temi, sa istim sagovornicima, uzeli iste izjave, da je baš njegov izvještaj najbolji. To mi neće biti jasno. Kao što mi neće biti jasno ni to da se ljute pojedini kad se preuzme tekst i proslijedi dalje. Pa naš je zadatak da informišemo i postigli smo cilj kada informacija nađe što više korisnika. To što ne navode izvor, e to je već stvar kućnog odgoja.

Rekli ste da je upravo taj kućni odgoj vrlo važan?

Naravno. Sve vam dolazi iz kuće. Sve je stvar kućnog odgoja a ne pogrešnog društva, okoline, prilika itd. To su priče za malu djecu. Sve vam daju roditelji, a ostalo je samo klesarski zanat ili umjetnost, kako kod koga. Moraju se novinari opredijeliti našim osnovnim zadacima, a to je informisanje i edukacija. Pa kako drugačije nazvati kada novinar u studiju postavi pitanje sagovorniku pa mu ne dozvoli da završi odgovor, prekida ga, uskače u riječ itd., nego ne postojanje kućnog odgoja. A onda to gledaju djeca i eto kako ih edukujemo, da budu nekulturni.

Moramo prije svega poštovati osnovne norme ponašanja. Nažalost, danas je sve više onih novinara koji misle da su oni važniji od sagovornika, od događaja, od informacije, od onog što gledalac/slušalac/čitalac treba da saznaju. To su već neke lične frustracije i kompleksi, i opet ću reći, zašto ne, ne postojanje kućnog odgoja. Da, i vjerovatno nedostatak seksa. Opet ću reći, nisu svi ovakvi, nije sve crno u novinarstvu, ali puno je mema, puno je truhlog i na kraju, puno nepismenog. Posebno razočarava ono sve prisutnije, puno onih bez kičme, puno podložnih stranačkim uticajima, ili puno onih koji vole novac više od obraza, karaktera, poštenja, države. Neshvatljivo je da neko može dovesti i promovisati političara koji kaže da smo mi na Kapiji i Markalama sami sebi granatirali. Neshvatljivo je da se može raditi na promovisanju takve spodobe koja predstavlja najveće zlo za BiH, veće i od Turaka. Naravno, u igri su veliki novci. Mada, znam ih koji su spremni da se prodaju i za male. Dakle, ima nas svakakvih, ali se treba boriti da onih podložnih bude što manje, da iskorjenimo one koji nas sramote, ne samo kao novinare nego kao ljude. Ima nažalost onih čiji rad je vrlo opasan. U Slobodnoj sam to pročitao i slažem se sa ocjenom da je rad "takvih" bahatost, nepristojnost, politikantstvo, ignorancija, selekcija informacija, medijsko nasilje, to je opasno, štetno, prije svega po profesiju, potom javno mnijenje a, na koncu, i po takve, da ne spominjem imena.

Iako ste nekada davno rekli da ne želite da radite niti za jednu političku partiju, nedavno ste to pravilo, promijenili, prekršili šta li?

Da ako se površno ocjenjuje. Ipak i to traži pojašnjenje. Dakle, ja nisam pristupio ni jednoj partiji, nigdje nisam stavio svoj potpis i ovo što sam radio, bez obzira što smatram svojom greškom, ostalo je na istom kursu. Naime, novoformirana partija me angažuje da za njih radim odnose s medijima, ne portparol nego da im pišem saopćenja. Ja sam to i radio, za naknadu naravno, ali bez emocija ili namjere da slijepo slijedim neke ideologije. Istina je da sam pokušao da nešto napravim, ali nisam uspio. Nudio sam konkretne stvari da urade – nisu htjeli, davao sam prijedloge – nisu prihvatali. U princupu, to je jedna skupina ljudi, izuzev predsjednika Kasima Selimovića koji je dobar čovjek, koja je smislila otprilike ovako: ne interesuje nas ništa da napravimo, ne interesuje nas narod, država, i mi ćemo se služiti lažima, i mi ćemo samo da govorimo šta drugi nisu uradili i šta drugi rade pogrešno i nama je bitno da odradimo medijsku kampanju koje će platiti Kasim iz svog džepa a mi ćemo se tu prošvercati i važno je samo da se uvalimo u političku scenu ove zemlje. Naravno da nećemo ništa promjeniti niti unaprijediti, samo da se mi dokopamo fotelja. Pa u toj partiji su ljudi koji zagovaraju smanjenje nezaposlenosti, a neće nikog da zaposle.

Ja im velim, ne treba vam nikakva kampanja, neće narod više šuplje. Evo, napisat ću zahtjev Vladi kantona i općini i Zavodu za zapošljavanje da vi iz NEP-a, vas 100 privrednika hoćete da zaposlite 100 ljudi sa biora. I dobili ste simpatije, dobili ste koje mjesto u skupštinama. Ali oni neće, valjda neko drugi treba da zapošljava, a ne privrednici. Ja im kažem da ne može proći priča kako treba popraviti položaj radnika, a smatrate da je za radnike dovoljno da imaju platu 500 KM maksimalno. Ne shvatljivo je da u toj partiji sjede ljudi koji kažu da Bosna nikad nije bila država?! Da ljudi koji su pobjegli iz svojih mjesta pljuju po Tuzli i svemu tuzlanskom, a upravo ih je ta Tuzla primila `92. Pa ja sam 1995. godine, 11. jula kad su stizali Srebreničani u Tuzlu, na Dubrave, u svojoj kući kuhao mlijeko i nosio srebreničkoj djeci cijelu noć, po mraku, prašini, vrućini, a moje rane s leđa su krvarile kroz tufere, još se nisam ni zaliječio od ranjavanja!!!

Pa ova Tuzla je od svojih usta odvajala i napaćenim ljudima pomagala, davala u hrani, garderobi, posteljini, namještaju, a sad nas pljuju, ruše Tuzlu i sve tuzlansko. Plaća ga neki tamo špijunski univerzitet i on sad treba da ruši Jasmina Imamovića i Tuzlu, zbog love. E, sa takvim ljudima ne mogu biti ni za istim stolom ni nigdje, to su nule od ljudi. I naravno da smo došli u nesuglasje, navodno su očekivali da im ja budem idejni vođa, da im govorim šta da misle i da rade, a da nisam nikog učlanio u stranku, prigovorili mi da se ni ja nisam učlanio u stranku, isplatili su me za ono što sam uradio, iako je i ta cijena bila oborena i umanjena za šest puta od onog što je prvobitno bilo zamišljeno.

Ma ja budala, mislim pomoći ljudima, smanjio cifru, a oni opet nezadovolji. I to je ta politika, zato sam ja oduvijek bio i sad sam uvjerenja da je ovdje trebao biti legalni protektorat, da je davno još trebalo bojkotovati izbore i da dođe Njemac, Japanac, Englez, i da nam kažu kako treba da živimo. Mi smo Balkanci kojima je demokratija samo izgovor da stvaraju anarhiju. Da, jesam lokal patriota, volim Tuzlu i ne dozvoljavam da je ruše oni koje je primila raširenih ruku i zato sam najvjerovatnije bio za njih u partiji u određenom momentu nepodoban. Ni oni ne vole istinu pa tako ne vole ni mene. Nije mi žao, osjetio sam kako je biti i u tim vodama, a opet mogu ponosno reći da ne pripadam ni jednoj političkoj opciji. Naravno da imam simpatija prema određenim orijentacijama, pa moji su 300 godina Tuzlaci.

I na kraju, šta poručiti novinarima, a šta i kako dalje ćete vi?

Ništa novo neću reći. Novinari moraju prije svega biti ljudi, izdići se iz prizemnih i malograđanskih manira, ne prodavati se, biti profesionalci. Tako se i država izgrađuje. Potrebno je, neophodno, više ljudskosti i više profesionalizma. Naravno, za nešto takvo trebaju uslovi, a uslova neće biti još dugo sve dok se politika upliće u naš esnaf. Ali ne treba samo jednu stranu kriviti. Znate, doktore i profesore često optužuju da uzimaju mito. I tačno je to, ali, neko mito mora i da ponudi i da tim ljudima. Dakle, dok je onih koji daju, biće i onih koji uzimaju.

Što se mene lično tiče, ja sam u Komori prezadovoljan. Dobri su odnosi, dobro se radi, moglo bi naravno uvijek bolje, ali kakva je situacija u zemlji, treba biti zadovoljan. Naravno, ako ću se osvrnuti na ono što sam htio da budem i na ono što jesam, pa u tom kontekstu pitate za ambicije i želje, pokušat ću vam objasniti ovako: kada bi me pitali šta bi prije izabrao, da budem predsjednik SAD-a ili da odigram jednu utakmicu u dresu Hajduka na Poljudu u Splitu i da odmah umrem, da me zakopaju u travnjaku, izabrao bih ovo drugo...

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

Privredna komora Tuzla

Tuzlanska televizija d.o.o. Tuzla

FK SLOBODA Tuzla

RADIO KAMELEON d.o.o. Tuzla

OFK MIONICA 85

Biciklistički klub Zmaj od Bosne Tuzla

Ženski košarkaški klub Jedinstvo Tuzla

Vlada KS Sarajevo

Federalni zavod za zapošljavanje Sarajevo

NEP u BiH Tuzla

JP Radio televizija Tuzlanskog kantona Tuzla

Grad Tuzla

JP RTV 7 d.o.o. Tuzla

ŽKK TROCAL Tuzla

UKUD Zvonko Cerić Tuzla

OFK TUZLA

Dino Kalesić

saradnik za informisanje

Kantonalna privredna komora Tuzla

novinarstvo

novinarskoj etika

profesinalizam

njemački gen

rad i disciplina

cenzura

autocenzura

političari

komorski sistem

poslovni odnosi

Komorski informator

web stranica

Privredni servis

sportski novinar

Front slobode

Ratna olimpijada

salih Brkić

Jasna Žunić Kapetanović

Zoran Kapetanović

Radio Tuzla

radio Kameleon

ugostiteljski objekti

UKUD Zvonko Cerić

Selim Bešlagić

fudbal

liječnički tretman

Sport Billy

biciklistički klub

omladinski pogon

trenerski kadar

konferencija za novinare

kućni odgoj

klesarski zanat

umjetnost

norme ponašanja

stranaćki uticaji

javno mnijenje

Kasim Selimović

medijska kampanja

nezaposlenost

Jasmin Imamović

politika

demokratija