Slobodan Ćustić, glumac - "Kuduz" je bio moja istina i kosmička pravda

Smrt djede moje tadašnje devojke dovela me je u Sarajevo. Nisam mogao da provedem nedelju dana bez nje, pa sam se našao u stanu glumca Davora Janjića kojem sam ostavio svoje fotografije da ih poturi nekom redatelju na sto. Ademir Kenović je video moje fotografije i odlučio da budem Kuduz i to je bila neka kosmička pravda koja me je stigla poslije svega što mi se u životu desilo, počinje ispovijest za "Blic nedelje" glumac Slobodan Ćustić.

Na Filmskom festivalu u Puli sam sedam puta zajedno sa ekipom filma izlazio da se poklonim ovacijama deset hiljada ljudi. Nisam dobio Zlatnu arenu zbog političkog ključa koji je tada nalagao da glumac iz Slovenije dobije prestižnu nagradu. Ali sam zato na festivalu u Nišu dobio glavnu nagradu. Mediokriteti su se momentalno uplašili mog talenta i u naredne dve godine me izopštili iz bilo kakve mogućnosti da nešto radim. Zbog Kuduza sam propustio semestar na Fakultet dramskih umjetnosti(FDU) i profesor Maričić je pomislio da ga ne poštujem dovoljno, a ja sam mu tada rekao: "Profesore ovde vas samo ja volim i poštujem, a ostali vas se plaše."

Rođen ispod šporeta

Majka Jagoda mi je stalno pričala da me je rodila ispod šporeta u našoj kući u Osinji. Mjestašce u Bosni koje u trouglu okružuju Derventa, Doboj i Prnjavor nije imalo svoju ambulantu, pa me je majka rodila praktično na ognjištu naše kuće.

Jagoda se razvela od mog oca Živka prije mog rođenja jer je on zauvijek otišao u Austriju gde je postao Gustav. Mislio je nesretnik da je uz promjenu državljanstva obavezna i promjena prezimena. Dobro je da broj cipela nije promijenio. Kasnije se Gustav interesovao za moje odrastanje, ali je rijetko nalazio vremena da me vidi. Bio sam kao ćoškasta lopta koja nikada nije stigla tamo gde je šutnuta jer su se moji roditelji bezuspješno dogovarali gdje i sa kim ću ja živjeti. Kad me je neko htio, nije imao para, i obrnuto.

Lovac na zmije

U Osinji su živeli siromašni ali vrijedni, čestiti ljudi. Djeca u mestu nisu ni razmišljala o pravim igračkama, već smo se takmičili u hvatanju zmija. Trijumfalno sam kročio u kuću jednog jutra sa dugačkom zmijom u rukama. Glavom i repom je trzala pokušavajući da se ponovo dokopa slobode. Baba Rosa mi je tiho rekla: "Slobo, sine, izađi iz kuće i pusti tu zmiju da ode." Malo sam se bunio, ali sam na kraju pustio zmiju iz ruku. Kako je ona odmakla, baba Rosa me je presavila preko kolena i dobro me izudarala prutom po bijelom mesu. "Ludo dijete, poskoka si mi unio u kuću."

Nije me samo baba Rosa pedagoški tukla, već je i mama Jagoda umjela da me preventivno izlema. Jedno vrijeme sam mislio da sam najgore dete na svijetu jer sam stalno oko sebe gledao vršnjake slične sebi. Isto su učili i igrali se kada i ja i imali isti uspjeh u školi. Za razliku od mene, imali su oba roditelja kući. Jagoda je u stvari tukla svoj strah da u životu ne završim kao ološ i propalica. Kada sam odrastao, razumeo sam Jagodin strah.

Tolstoj umjesto stripova

Za Jagodinim zaposlenjem krenuli smo iz Bosne u Srem. Čim smo došli u Novu Pazovu, moja majka je u Centar za socijalni rad odnela dokaz o stalnim prihodima i u nadležnom sudu konačno i zvanično dobila starateljstvo nad mnom. Od njene male plate nismo imali puno para za luksuziranje, pa su stripove ispod klupe u školi čitala druga deca. Stripovi su bili malo bogatstvo koje niko nije zaboravljao niti dijelio sa drugima.

Smišljao sam kako i ja da čitam nešto ispod klupe za vreme časa, pa sam iz gradske biblioteke u školu doneo "Rat i mir" Lava Nikolajeviča Tolstoja. Nastavnica je dreknula na mene: "Ćustiću, daj te stripove ovamo", i kada sam joj pružio knjigu zacrvenjela se kao bulka. Bilo joj je neprijatno. Kasnije mi je bibliotekarka podmetala knjige za djecu, ali su mi Vinetu i Haklberi Fin bili mnogo dosadni junaci. Odmah sam počeo da čitam knjige za odrasle. Godinu dana kasnije u osmom razredu osnovne škole ispod klupe sam čitao Dostojevskog. U svojoj mašti sam proputovao čitav svijet čitajući knjige u Novoj Pazovi.

Karate

Veliki dio energije u pubertetu trošio sam trenirajući karate. Bio sam uporan u savladavanju borilačke vještine i zadovoljan salom za vježbanje kući. Moj sparing partner je vidio da ću uskoro dobiti majstorski pojas, pa je počeo na treninzima da me namjerno udara.

Mjesec dana sam strpljivo podnosio njegovu zlobu i provokacije, sve dok ga nisam jednim udarcem pokosio. Trener me je pitao šta se dešava i naglo krenuo prema meni i jednim potezom me bacio na strunjaču. Uplašio sam se, skočio i nožnom tehnikom karate udarca mavaši geri pogodio trenera direktno u lice. Nije me vidio kada sam izašao iz sale i zauvijek napustio karate.

Guslar

Majka mi je u detinjstvu branila da mijenjam stanice na radio-aparatu. Slušali smo isključivo Radio Beograd, što je za mene bilo nesnosno u dugim satima čekanja da se Jagoda vrati kući s posla. Našao sam neke ploče i počeo da ih puštam na starom gramofonu. Tako sam otkrio gusle. Slušajući gramofonsku ploču gledao sam Mojkovačku bitku. Deset godina kasnije krenuo sam na molerski zanat i sa sedamnaest godina počeo samostalno da živim.

Jedan od prvih ugovorenih poslova bila je pomoć ocu moje školske drugarice u osvježavanju zidova njihove kućice u Novoj Pazovi. Okrečio sam im sve zidove i vidio da imaju dva para gusala. Umjesto novca, za odrađeni posao dobio sam svoj prvi instrument u životu, a otac moje drugarice naučio me je kako da guslam. "Smrt popa Mila Jovovića" bio je prvi guslarski klasik koji sam guslao.

Prvi put na sceni

Pročulo se po mestu da tu ima neki klinac-guslar, pa me je čuveni Ćiro Tatalović odveo u amatersko pozorište koje je sam osnovao u Novoj Pazovi. Pozorišnu scenu sam bezuslovno zavolio u prvoj guslarskoj operi "Banović Strahinja" u kojoj sam oživio Vlah-Aliju. Od tada mi je ostao nadimak Alija. Poslije sam igrao i u Ćirinoj predstavi "Derviš i smrt" i definitivno se "inficirao" glumom. Znao sam da će me scena jednog dana primiti za stalno.

Fasader

Bilo je divno stvarati umjetnost iz hobija, ali se od nečega moralo živjeti. O meni sam se brinuo samo ja, pa je valjalo zaraditi neki novac. Nisam mogao da se skrasim i da se mirim sa ponuđenim. Radi bilo kakve sigurnosti, zaposlio sam se u nekom građevinskom preduzeću i počeo da provodim mnogo vremena s ljudima kojima je jedini izazov koliko grama parizera će staviti u pola hljeba za doručak.

Bili su desetak godina stariji od mene bez ikakve iskre života u očima. Nisam želio da ostatak života provedem gledajući u zid i u parizer. Poslije sam tražio posao koji se radi napolju, pa sam postao fasader. Radio sam i hidroizolaciju… samo da sam napolju. Bio sam na čistom vazduhu, ali nisam mogao da prihvatim to kao konačni životni izbor. Završio sam i za vatrogasca, ali dva mjeseca se nije dogodio nijedan požar, pa mi je bilo teško da sjedim besposlen.

Fakultet dramskih umjetnosti

Egon Savin je režirao predstavu "Pazarni dan" u Zvezdara teatru gde sam imao statirao sa zadatkom. Mnogo mi je značilo da dijelim scenu sa profesionalnim glumcima. Edin Karajica, Sonja Savić i Kapitalina Čengić, Josif Tatić, između ostalih, igrali su u toj predstavi. Kasnije sam otišao u leskovačko Narodno pozorište u čijem ansamblu sam igrao na festivalu Joakim Vujić.

Poslije predstave u pozorišnom klubu prišao mi je profesor glume na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu Milenko Maričić i predložio mi da dođem te godine na prijemni ispit. Rekao sam mu da imam punih 28 godina i da nisam baš za brucoša. Profesor je bio uporan i napomenuo mi da baš on prima klasu za par mjeseci. Pitao sam ga da li me je vidio na sceni, a on mi je kratko kazao: "Ne, ali sam primjetio kako posmatrate ljude u ovoj kafani. Uvjeren sam da ste talentovani".

Zaprepastio sam se i odlučio da se pojavim pred ispitnom komisijom. Bio sam godinu dana stariji od dotadašnjeg najstarijeg brucoša na smjeru glume na FDU. Zoran Radmilović je imao 27 godina kada je upisao FDU, a ja godinu više. Legendarni Ljuba Tadić je gledao prijemni i rekao je članovima komisije: "Primite Slobodana, a ovi klinci mogu i sljedeće godine da probaju."

Igrao sam oca svojim kolegama

Uvijek sam na vježbama morao da budem bolji od svojih kolega koji su bili deset godina mlađi od mene. Uglavnom sam im igrao oca, što me je nekada strašno iritiralo. Uz mene na klasi glumu su učili Dragan Jovanović, Ivana Žigon, Snežana Orlović koja je prekinula studije, udala se za Vlada Divca i otišla u LA, Nataša Vlahović, Dejan Matić, Dejan Paroški, Goran Daničić, Dušica Stefanović, Igor Pervić, Nebojša Ljubičić.

Goran Daničić je bio omladinski prvak SFRJ u boksu i profesor Maričić je uvek govorio da će od boksera napraviti glumca. Nisam imao para za iznajmljivanje stana, a bio sam mator za studentski dom, pa sam dve godine stanovao u zgradi fakulteta, a da to nisu znale moje kolege sa klase. Dopadala mi se jedna asistentkinja koja je bila mojih godina, ali smo zajedno odlučili da poštujemo hijerarhiju na fakultetu. Moji klasići su je zvali tetka. Reditelji su na fakultetu tražili mlade glumce, a umjetnike mojih godina u pozorištima. Nimalo mi se sve to nije dopadalo.

Život na splavu

Pred raspad SFRJ osjetio sam da dolaze smutna vremena i zli ljudi. Odlučio sam da se od svega sklonim na rijeku. Nisam želio da me neko pita koga više mrzim, pa sam kupio jedan raspali splav na Adi Međici i povukao se prirodu. Što kaže Meša Selimović: "Nemam dva srca – jedno za mržnju, a drugo za ljubav".

Htio sam da zadržim zdrav razum i psihološki mir. Probudio sam se jednoj jutra i srušio cio splav, da bih počeo da ga gradim po mojim potrebama. Sagradio sam svoj dom u kojem mi je bilo prijatno. Grijao sam se na drva zimi i s alasima lovio ribu. Izolovao sam se od besmisla koji nam je razbio državu. Kada su me pitali ljudi šta radim, kratko sam im odgovarao "razmišljam" i to je sve.

Sadašnjica

Iz prvog braka imam dva sina, a sada s Jelenom imam još jednog. Ljubav prema djeci oplemenjuje. Pomažem talentovanim mladim ljudima da upišu glumu na FDU. Šest mjeseci ih učim svemu. Čak im propisujem hranu i vrijeme kada moraju da spavaju. Od 25 ljudi, njih 18 je upisalo glumu na različitim umjetničkim akademijama. Na prijemni su išli pismeni sa perfektnim znanjem domaće i svjetske istorije drame. Obožavam da igram predstavu "Eling" u Beogradskom dramskom pozorištu koju publika mnogo voli da gleda.

Lična karta

Slobodan Ćustić je rođen 9. maja 1958. u mestu Osinja u opštini Derventa. Živio je u Novoj Pazovi gde je izučio nekoliko zanata. Radio je kao moler, fasader, vatrogasac… Igrao je u Amaterskom pozorištu u Novoj Pazovi i Narodnom pozorištu u Leskovcu. Upisao je FDU kao najstariji brucoš u istoriji Akademije. Slavu i ugled je stekao ulogom u filmu "Kuduz" i kasnije igrao na mnogim scenama beogradskih pozorišta. Publika ga zna iz filmova "Tri karte za Holivud", "Vukovar jedna priča", "Balkanska pravila", "Do koske", "Praznik u Sarajevu"… Ima tri sina iz dva braka.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz lista "Blic")

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

J.U. Pula Film Festival Pula

Fakultet dramskih umetnosti Beograd

Centar za socijalni rad opštine Stara Pazova

Radio televizija Srbija- RTS Beograd

Grad Derventa

Slobodan Ćustić

Kuduz

Davor Janjić

Ademir Kenović

Rat i mir

Lav Nikolajevič Tolstoj

Ćiro Tatalović

amatersko pozorište

pozoriša scena

Egon Savin

Pazarni dan

Edin Karajica

Sonja Savić

Kapitalina Čengić

Josif Tatić

Milenko Maričić

Zoran Radmilović

Ljuba Tadić

prijemni ispit

Dragan Jovanović

Ivana Žigon

Snežana Orlović

Vlado Divac

Nataša Vlahović

Dejan Matić

Dejan Paroški

Goran Daničić

Dušica Stefanović

Igor Pervić

Nebojša Ljubičić

boks

studentski dom

mladi glumci

pozorišta

Ada Međica

Meša Selimović

umjetničke akademije

svjetska istorija drame

Eling

beogradska pozorišta

Tri karte za Holivud

Vukovar jedna priča

Balkanska pravila

Do koske

Praznik u Sarajevu