Svaki dan je novi uspjehU radu s ljudima je naučila da nijedan pacijent nije isti i da nijedan čovjek nije isti. Radi, kako kaže, u prvenstveno muškom kolektivu. Kod svojih kolega cijeni to što je nikada nisu gledali drugim očima jer je žena. Naprotiv, poštujuju se uzajamo i rade timski.
- Da bi neko bio dobar ljekar, mora znati jednako dobro razumjeti i akademskog građanina i zemljoradnika. Moramo osjetiti njihove probleme, navesti ih da nam ispričaju svoju priču. Da nam povjere nešto najintimije kako bismo skupa došli do rješenja problema.
Kaže da njen najveći uspjeh nisu predavanja širom svijeta, istraživanja, radovi. Ona svoje uspjehe doživljava svaki dan. To su spašeni pacijenti koji je ujutro dočekaju sa osmjehom u bolesničkoj sobi, koji su danas živi i zdravi. Na to je najviše ponosna.
- Da bismo ostvarili zadovoljstvo u poslu moramo voljeti ono što radimo. Moji medicinari iz sale se i dan danas sjećaju i šale kako sam se "radovala" svakom infarktu, svakom teškom slučaju, svim komplikacijama, jer sam tako najviše učila. Gledala sam svoje starije kolege kako rade, oni su me podučavali, i zadovoljstvo je raslo sve više i više. Nakon svakog odrađenog dežurstva sam pitala da ostanem da radim, i uživala sam u tome, jer sam tako sticala iskustvo. Nema riječi kojima se može opisati situacija kada nekom spasite život. To me je motiviralo i da idem daleko od svoje kuće i svojih najbližih da se educiram, da budem što bolja.
Smatra da život kreiramo svojim odlukama i životnim potezima, ali da ima nekad nešto i jače od nas.
- Jače sile su one koje će dovesti do toga da se možda nađete u pravom trenutku na pravom mjestu i sa pravim osobama.
Porodica, etika, moral i odgovornost je ono što za nju predstavlja ključne vrijednosti. Divi se roditeljima što su joj pružali podršku u svemu.
- Oni su ti koji su me čitav život podsticali da budem ono što jesam i svojim primjerima mi pokazivali kakav čovijek treba biti. Vječno ću im biti zahvalna.
Nekih velikih neostvarenih želja nema, ali malih ima puno.
- Ne bi ni valjalo da su se do sada ostvarile sve. Vidim se zadovoljna privatno i profesionalno. Vidim se sretna i nasmiješena. Vidim se okružena dragim ljudima i dalje uživajući u onome što radim. Postoji dosta projekata u kojim želim da učestvujem. Trenutno sam u izradi doktorske disertacije i potpuno sam posvećena tome. Kada to završim, idem dalje. Ne vidim granicu, jer granice postavljamo sami sebi.
2020. i njeni izazovi- Vjerujem da je svima nama ova godina-godina za zaboraviti. Jako je teška, i dalje je teška i ne vidim joj kraja. Ne kalendarski, nego samoj ovoj situaciji koja je počela 2020. Mislim da smo se svi prvenstveno okrenuli više ljudima oko sebe i sebi. Život je brz, godine prođu pokraj nas, da se i ne okrenemo, tražeći I žudeći za možda nečim više. Ova godina nas je navela da malo "povučemo ručnu", da cijenimo ljude oko sebe. Da se okrenemo porodici. Jako je teško kada ne možete zagrliti roditelje mjesecima, bojeći se da ćete im možda prenijeti smrtnu bolest. Gledajući pacijente koji se bore sa covidom, slušajući njihove priče, život počnete gledati drugim očima, jer vidite, ono što mi u medicine svakodnevno gledamo - kako je život fragilan i kako prođe za čas.
U ovoj godini je, kaže, naučila još više cijeniti ljude oko sebe.
- I cijeniti nešto što mi je prije djelovalo normalno, a sada je još nemoguće – zagrljaj dragih ljudi.
Teodora Brnjoš