Izvor: eKapija | Petak, 29.03.2019.| 11:38
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Josip Brkić, vlasnik vinarije Brkić - Bez strasti nema dobrog vinara

Josip Brkić sa sinovima
Kaže da je u njegovom rodnom Čitluku genetski predodređeno da se bavite vinom. Vino je život i od njega se živi. Baš kao i za dobro vino, i za stasavanje u dobrog vinara potrebno je vrijeme, strpljenje i strast. On je taj proces prošao, naučio je kako se prave dobra vina, ali uči i dalje, osluškuje prirodu i upija savjete stručnih ljudi.

Josip Brkić, vlasnik vinarije Brkić, danas izvozi svoja vina u SAD, EU i Hrvatsku, a polovina proizvodnje ostaje za domaće tržište. Riječ je o porodičnoj vinariji, u kojoj se vrlo lično i sa posebnim senzibilitetom ophode ka procesu proizvodnje, kako bi etiketa sa imenom Brkić bila odraz tradicije, kvaliteta i posvećenosti.

- Kod mene vinarstvo nije došlo slučajno, već je to porodična tradicija. Djed i otac su se takođe ovim bavili. I dok je kod djeda to bilo jedno od zanimanja, mom ocu je to bio primaran posao. Tako smo 1979. počeli ozbiljno da se bavimo uzgojem vinove loze i proizvodnjom vina. Bio sam jedini sin i bilo je logično da ću naslijediti očev posao nakon njegove smrti – počinje priču za eKapiju.

Otac mu je umro kad je imao 18 godina, pa je brzo sazreo i prihvatio odgovornost u familiji.

- Kada imate oca, uz njega možete polako sazrijevati i pitati ga za savjete. Kada ga izgubite rano, onda je već složenije, i skupljate znanje na brzinu da bi se posao mogao nastaviti. Tako sam od 18. godine i enolog i vinar. Nikad nismo angažovali nekog enologa sa strane. Učio sam se na svojim greškama, bilo je i dobrih i loših poteza. Ali, vremenom se sve posloži i sada smo jedna stabilna vinarija.

Prvih godina njihovog rada, dok je još vladao socijalizam, vino koje se proizvodilo prodavalo se u rifuzi. Nije bilo privatnih vinarija, niti je bilo toliko veliko zanimanje za otvaranje podruma kao što je danas. Poslije rata se dosta toga promijenilo u odnosu na ranije. Danas je, kaže, ta branša više popularnija nego ranije.

- Prodavanjem vina u rifuzi niste imali mogućnost napretka, jer se proces ponavljao godinama, mada smo se uvijek trudili da ta vina budu dobra i okrenuta organskoj proizvodnji. Bila su kvalitetna kao i današnja, samo što nije bilo marketinga. Prodate vino, ono se u bidonu odnese i to je kraj.

Međutim, kaže, situacija se mijenja kada BiH postaje samostalna država i kada novi zakon iz 1994. godine kaže da privatnici mogu imati svoju etiketu.

- Moja prva službena berba i plasiranje prve etikete je bilo te 1994. godine i od tada počinje lagano da se diže imidž, kvalitet, marketing... Od tada rastemo u svakom smislu.

Tokom prvih godina rada vina su plasirala samo na domaćem tržištu. Kada su počeli izvoz van granica zemlje stigle su i prve reakcije stranaca. Kaže da su Amerikanci, kao liberalno i društvo bez predrasuda, vrlo brzo prihvatili žilavku i blatinu.

- Već deset godina kontinuirano izvozimo u SAD. Tamo ide 30% proizvodnje, u Hrvatsku i EU oko 20% i u BiH ostaje polovina. To je za sada naš maksimalan domet.

Žilavka i blatina – nemjerljivo blago Hercegovine

Josip Brkić ima vrlo ličan stav ka žilavki i blatini, sortama na kojima je i bazirao razvoj svoje vinarije. Smatra da su ove autohtone sorte istinsko blago ovog kraja i da je privilegija raditi vina od njih, jer niko na svijetu nema baš ove sorte.

- Hercegovina je geografski vrlo malo područje, u odnosu na velike i poznate vinske regije u svijetu. Kada imate tako malo područje, a želite raditi sa puno sorti, mislim da to nema puno smisla. Imamo Bogom dane dvije sorte koje rastu isključivo tu i niko ih na svijetu ne radi. Moje opredjeljenje je da radim isključivo sa autohtonim sortama – objašnjava Brkić.

Za žilavku će reći da je, po njegovom mišljenju, najbolja vinska sorta. A evo i objašnjenja.

- Nevjerovatna je, izdržljiva, prilagođena podneblju... Sasvim je normalno da u Hercegovini temperatura danima bude 45C, i da je sve suho, a samo je na žilavci list zelen, kao da mu stalno kiša pada. Samo je nebo granica kada se radi o idejama šta sve možete uraditi sa grožđem sorte žilavka, jer je vro zahvalna sorta. Ja je doživljam jako lično. Ljudi misle da pretjerujem, ali mislim da je među najboljim u svijetu.

(Foto: Facebook.com)
Blatina je, kaže, vrlo osjetljiva vinska sorta i prva bolest koja dođe u vinograd napada upravo nju.

- Blatina kao biljka ima ženski cvijet i ona je baš kao žena – osjetljiva, i morate joj nježnije prići od žilavke. Kada je uspijete sačuvati u vinogradu, kasnije zahtijeva isto tako veliku pažnju i nježnost i u podrumu. Kada dođe u bocu, to je čista elegancija i stoji "rame uz rame" sa najboljim crvenim vinima Francuske, bez imalo dileme.

Biodinamika

Biodinamički proces proizvodnje vina otkrio je nešto kasnije. Sazrijevajući u ovom poslu otkrio je nove vrijednosti, shvatio šta ga čini sretnim u vinarstvu i tada definiše dalji pravac razvoja.

- Imam sreću da sam sam sebi gazda i imam obitelj prema kojoj imam odgovornosti. Nemam velikih površina, i mogu pokušati uraditi šta mi padne na pamet. Tako sam 2006. prvi put čuo za riječ biodimanika. Posjetio sam sajmove i vidio vinare koji se time bave i to je bila prekretnica za mene. Tada sam rekao sebi – ovo će biti moj pravac. Prvo takvo biodinamičko vino je izašlo 2007. godine i od tada ga radim svake godine. Radim prirodna, organska vina.

Kaže da biodinamika ima svojih zakonitosti koje se u njegovom slučaju baš i ne mogu stopostotno ispoštovati. Trebalo bi, na primjer, da svaki vinograd u krugu od 500 m bude biodinamički da bi se dobio certifikat.

- To kod mene nije slučaj, jer susjedni vinogradi se ne rade na taj način. Poštujem i slijedim taj pravac maksimalno koliko mogu. Gledam da ono što radim bude najbolje što može, a da li ću baš dobiti oznaku. tj certifikat, i nije mi u ovom trenutku toliko važno. i nije toliko važno. Bitno je da kupci imaju povjerenje u to što radim.

Kako je nastala kultna Limuzina


Priča o nastanku jedinstvenog vina Limuzina postala je legenda među vinarima, a i svi su se interesovali kako je Brkiću uspjelo da napravi vino kome se dive u regionu. Nije ni čudo zašto je dobila baš taj naziv.

- Ona se jednostavno desila, te 2006. godine, i pokušavam ponoviti taj uspjeh. U vinu imate više od 500 sastojaka i svi su u kombinacijama. E sad, imate 500 puta 500 kombinacija da se odgiraju neke stvari. U Limuzini imate kombinacije koje se ne mogu ponoviti i dobili smo jedinstveno vino, priču za sebe. Imali smo vino, a nismo imali ime. Tada je vinarstvo bilo opuštenije, sada se to uozbiljilo i danas to rade marketinške agencije. Trebao sam ime tom vinu, i dao sam priliku gostima na festivalu vina u Sarajevu da mu daju ime. I tako je jedan od posjetilaca, probajući vino, rekao "Ovo je limuzina". Nije se više ponovila ta 2006. godina.

Vinarstvo je, kaže, zanimljivo, jer svake godine nastaje nova priča. Kakvo će biti vino zavisi od berbe i klimatskih uslove određene godine. To utiče na dosta faktora u vinu. Zbog toga se stavlja godina berbe na bocu, jer je svaka berba drugačija.

- Ne idem na ocjenjivanja i nemam ništa protiv toga, ali ih ne šaljem. Nisam baš siguran da će svako prepoznati ono što sam u tom vinu napravio i šta sam htio reći s tim vinom. Bilo bi mi žao da to vino bude neshvaćeno. Čak iako dobije dobru ocjenu, opet mi je žao da ljudi koji ga ocjenjuju ne čuju priču koja stoji iza tog vina.

Došao je red da Hercegovina zablista


Svih ovih godina imao je uzore i volio je čuti savjete iskusnijih vinara. Najviše su mu, kaže, pomogli kolege vinari iz Slovenije.

- Uvijek naučite nešto novo, bez obzira koliko znate. Od seljaka u vinogradu možda i najviše naučite, jer on živi sa tom lozom i ima više iskustva od mene. Bez velike filozofije kaže nešto što se u knjigama ne bi moglo naći. Nikad ne znaš od koga možeš dobiti dobar savjet.

Srećan je što Hercegovina polako stiče značajan status među vinskim regijama ovog dijela Evrope. Poslije buma koji su doživjeli Istra, Slovenija, kasnije i Srbija, sada se i o Hercegovini priča u najboljem svjetlu.

- Hercegovina će sigurno vrlo brzo steći visok status među vinarskim regijama. Inače smo kompliciriana država, ali nikad ne znamo kako će ići taj razvojni pravac. Najmanje je do vinara i nadam se da ćemo nastaviti dobar put koji smo već začeli. Vinari žele raditi i prozvoditi dobra vina, ako im se stvori normalan ambijent. Svi se trude i ne poznajem vinara koji se ne trudi da ima dobro vino. Koliko ćemo brzo ići, ne zna se, ali naša vina su sve traženija.

Planovi

- Imamo planove i ciljeve, a vjerujem da će moja tri sina nastaviti posao. Moja želja je da to bude i dalje obiteljska vinarija, da ostanemo tu gdje jesmo, uz 10-20% rasta. Kao i do sada, želim da to bude osobna priča. Mislim da je to ispravniji put, a možda i lakši. Kada dođete u moju vinariju, dočekujemo vas moji sinovi i ja. Mi to osobno doživljavamo i radimo, osjećamo to vino, i to je za naše kupce jako važno.

Sinovi, kaže, svakodneno prate i učestvuju u radu vinarije. Daje im savjete i podučava.

- Oni su već dosta toga shvatili, samo im treba vremena. Ni ja nisam imao to znanje sa 19 godina kao što ga imam danas, baš kao što ću za 10 godina više znati nego sada. Bitno je vrijeme, želja i strast. Bez nje i nema ovog posla. U njima vidim tu strast, zagriženiji su nego ja u njihovim godinama. Ja živim od vina, i dio je mene. Ne znam šta bih u životu radio da ne radim ovo. Šta god kažem o njemu, čini mi se, malo je.

Teodora Brnjoš


Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.