Izvor: eKapija | Utorak, 29.01.2019.| 07:50
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Prim. dr Zlatko Kravić, hirurg - Najvažnije je pomoći čovjeku i ostati čovjek

Prim. dr Zlatko Kravić
Koliko je samo puta svako od nas, dok u medijima gledamo hirurge i njihove intervencije, pomislio: "Svaka čast na hrabrosti!". Je li to spoj hrabrog duha, odgovornosti, adrenalina, želje da se pomogne i otkloni patnja? O čemu razmišljaju dok je pacijent na stolu? Ili se radi o tome, kako će to reći naš sagovornik u ovom intervjuu, da se jedan život vodi van operacione sale, a jedan posve drugačiji u njoj, kada hirurg arhivira sve svoje dileme, strahove, probleme i ima samo jedan zadatak.

U želji da nađem odgovore na ova pitanja dogovorili smo intervju sa prim. dr Zlatkom Kravićem, direktorom Opšte bolnice Prim. dr. Abdulah Nakaš, one sarajevske bolnice koju pacijenti iskreno vole i kojom se, kako sam stekla utisak, širi dobra energija. Takvu energiju upravo je dr Kravić dodatno ojačao i kako otkriva, nema namjeru stati dok ne ostvari zacrtane ciljeve. Uporedo operiše i obavlja menadžerske dužnosti, hrabreći svoj tim da prihvati male promjene, kako bi ova bolnica postala najbolja u segmentu sekundarne zdravstvene zaštite u Kantonu Sarajevo.

Put do njegove sadašnje pozicije trasiran je još u vrijeme dječačkih dana u rodnom Beogradu, kada se zaljubio u hirurgiju noseći cigare svom tetku, dječijem hirurgu na Institutu za majku i dijete. Opčinio ga je svijet u kom vlada red, rad i disciplina, i tada je pala odluka da želi biti dječiji hirurg. Početna želja se kasnije djelimično izmijenila, pa je specijalizirao opštu hirurgiju, upravo po savjetu svog tetka.

- U hirurgiji proživljavaš dva života - jedan u sali, a drugi van nje, bar tako ima uticaja na mene. Kad uđeš u salu, svi tvoji problemi postaju trivijalni. Imaš pred sobom jedno operaciono polje i moraš biti potpuno skoncetrisan. Svi mi dobro znamo da je to polje 10x10 cm život i nastojimo da ga spasimo. Moraš da učiniš sve, jer ako to ne učiniš, pacijent umire. Cijela medicina je smanjivanje patnje, na jedan ili na drugi način - ili smanjujemo patnju ili je eliminišemo – počinje priču za eKapiju prim. dr Zlatko Kravić.

Rođen je 1957. godine u Beogradu. Zbog oca, koji je bio vojno lice, seli se u Novi Sad gdje završava osnovnu školu. Kasnije je upisao Prvu zemunsku gimnaziju, ali opet je usljedila selidba. U trećem srednje sa porodicom stiže u Sarajevo, gdje njegov otac postaje zamjenik direktora Bosnalijeka. Tu završava gimnaziju i upisuje Medicinski fakultet, koji je završio 1982. godine.

Rat kao prvo surovo iskustvo

- Pošto je otac bio direktor nadao sam se da ću vrlo brzo naći posao. Ali on, čovjek starog kova i izrazitog moralnog digniteta, jasno mi je rekao: " Naći ću ti posao, ali ne odmah. Neću da se priča po čaršiji da je Kravićev sin odmah dobio posao". Moral je kod tih generacija bio mnogo jači nego danas. Prijavio sam se na biro i postojala je lista čekanja, nije se odmah moglo doći do posla. Bilo je i tada veza, ali ne toliko nepotizma i korupcije kao danas.

Prvi posao dobija u medicinskoj školi u Travniku. Poslije nastave, koja se održavala prijepodne, obavljao je šestomjesečni staž u travničkoj bolnici. Zbog nedostatka kadrova tada u Travniku primaju ga na pedijatrijski odjel. Vrlo brzo je dobio terenski rad, kao ljekar opšte prakse.

- Teško je čovjeku koji nema djece da liječi djecu. Nije to floskula. Jer, jedno je kada u udžbenicima čitate kako se skida temperatura, a sasvim drugo kada na licu mjesta želite otkloniti patnju djetetu. U pedijatriji je jako važno to životno iskustvo.

Nakon dvije godina njegovog rada, i završenog vojnog roka, bolnica u Travniku raspisuje konkurs za specijalizanta pedijatrije. On je čekao da se prijavi za specijalizaciju dječije hirurgije, ali se ipak opredijelio za opštu hirurgiju. Kaže da je travnička bolnica imala poštovanja prema onima koji su dolazili sa strane i imali duži period staža.

- Šef ispitne komisije mi tada govori da odustanem od hirurgije, zbog ruke. Znate, jedan od najvećih svjetskih hirurga nije imao dva prsta i bio je otac hirurške tehnike. Odgovorio sam mu da razumijem ako mi ne da priliku za specijalizaciju, ali da sebe neću diskreditovati. Taj stav mu se svidio i ja dobijem specijalizaciju, koju sam završio 1989. godine.

Poslije Travnika dolazi na KCUS i vrlo brzo počinje rat, a rat je, kako kaže, prilika za hirurge da se pokažu u svom poslu, željeli oni to da priznaju ili ne. Kada si mlad i ambiciozan, kaže, shvatiš da je to situacija u kojoj moraš dati sve od sebe. Predsjednik kriznog štaba na KCUS-u, dr Jovo Vranić, odlučio je da je dr Kravić potrebniji na terenu, te mu dodjeljuju bolnicu na Dobrinji, u kojoj je bio sve do kraja rata.

- Veličina svakog hirurga se vidi u ratnim okolnostima, kada moraš brzo i trezveno misliti i raditi. Svaka greška košta života. Tokom rata sam operisao više od 7.000 pacijenata, što je ekivalentno stažu od 20 i više godina. Rat jeste bio uništenje svega, ali to je bilo vrijeme u kom se u ovom gradu ipak desilo nešto lijepo – narod je bio jedno. Nikad nismo bili bliži kao tada. U najgorim okolnostima iz ljudi može izaći ili najbolje ili najgore.

Empatije mora biti


Uvjerio se, kaže, radeći ovaj posao da ima neka viša sila, zvali je prirodom ili Bogom.

- Imate pacijenta kome sve uradite kako treba, ali ishod ne bude dobar, pa morate ponovo, i na kraju umre. Opet, dešava se da niste zadovoljni operacijom, smatrate da je trebalo bolje, a ti pacijenti odlično prođu. To me je uvjerilo da postoji nešto jače od nas samih – ili je do organizma i prirodne, odrambene moći, ili je do Boga, kako neko kaže. Nekad spašavate živote, a nekad samo smanjujete patnju. U 90% slučajeva u pitanju je ovo drugo.

Sa iskustvom se stiče i vještina apsorbovanja patnje, navodi on.

- Ako nemate empatiju, nemojte da se bavite ovim poslom. Svaki rad sa ljudima znači da morate osjećati šta osjeća onaj preko puta vas. Morate to prihvatiti i što bolje apsorbovati. Najbolje je imati puno pacijenata, kako ne bi imali vremena da se patnja "zalijepi" za vas. Što je više pacijenata smanjuje se prag osjetljivosti, ali empatije mora biti. Ne možete biti dobar doktor ako nista dobar čovjek. Namjera je pomoći čovjeku i ostati čovjek! Ostati svoj i maksimalno se dati da pomogneš drugima. To su dva postulata kojima se vodim.

Najbolji priznaju grešku

- Stari filozof je rekao: "Ako si dovoljno pametan, i od pastira možeš da naučiš." Time se vodim i ja, a da bi se to postiglo potreban je kontakt sa čovjekom. Možeš naučiti svašta, samo ako želiš. Bitna je želja i kontakt. Nekad i površan kontakt vodi do novog saznanja.

Kaže da je njegova generacija krala znanje od starijih kolega, analizirala zašto je nešto urađeno na određen način, zapitkivala svoje mentore i interesovala se da nauči praksu. Njihovi heroji su bili realni likovi, nikako imaginarni.

- Razlika uspješnih od neuspješnih u svakom poslu, pa i u hirurgiji, je u tome koliko je vaše znanje, želja, strast i energija. U hirurgiji je vrlo važna vještina. Jedan od očeva hirugije je rekao da čovjek ne operiše rukama, već mozgom...

Za njega su tri figure bilo vrlo važne u profesionalnom napredovanju – najprije tetak Slobodan Cvetanović , pa doktor Zoran Banjac iz travničke bolnice, koji je kako kaže, bio vrstan učitelj i fenomenalan dijagnostičar, i dr Mirsad Granov, od koga je usvojio dosta znanja.

Zahvalan je što je stekao vještinu improvizacije, koja je i te kako poželjna u hirurgiji.

- Ljudi su danas zatvoreniji, ne priznaju greške, što je najgore u hirurgiji. Najbolji si ako priznaš svoju grešku. To je najveća vrlina. Pacijenti se nekad gube jer nisi spreman da priznaš grešku. Ego je ok, ako si u pravu, u pravu si, ali priznaj i ako nisi. Ljudi žele biti savršeni, ali gube sposobnost improvizacije. Hirurgija se pretvara u videoigrice i polako nestaje taktilnosti, osjećaj da dodirnete tkivo i vidite u kakvom je stanju. Zbog taktilnosti su mnogi životi spašeni.

Prezasićenje, Libija, novi počeci

Odmah po završetku rata bio je prezasićen hirurgijom. Donosi odluku da počne rad u Ministarstvu odbrane BiH, u organizaciji saniteta. Učio se nekim novim poslovima, što mu znači u onome što danas obavlja.

- Međutim, kada je napravljena nova formacija Ministarstva shvatio sam da tu ne vidim sebe, a i vojska brojčano dosta smanjila. Mislio sam da se više neću baviti hirurgijom. Tada sam sebi rekao da idem u penziju, jer sam imao tu opciju. Ali put me je te 2004. godine ipak odveo u Libiju, gdje sam bio medicinski direktor jedne bolnice. Bio sam jedan od rijetkih stranaca koji je došao na takvu poziciju, ne samo zbog mojih sposobnosti, nego i zbog toga što nije bilo dovoljno libijskog kadra. Tu smo supruga i ja bili do 2011. kada smo se evakuisali zbog rata. Četiri dana smo putovali od pustinje do Tripolija i na kraju došli u Sarajevo.

Dolaskom u Sarajevo poželio je da otvori privatnu ordinaciju, ali nakon razgovora sa Bakirom Nakašom odlučuje da postane dio tima Opće bolnice Prim dr. Abdulah Nakaš.

- Treba mi iskusan hirurg. Evo ti mantil i idi na posao - bile su Bakirove riječi.

Ova bolnica ima dušu

Kao poslanik u predstavničkom domu Parlamenta FBiH izborio se da objekat bolnice ne postane sjedište Vlade FBiH. Zbog njegovog zalaganja kasnije su ga nagovorili da prihvati direktorsku poziciju, a dodatna referenca bilo je i to što je završio postdiplomski studij zdravstvenog menadžmenta u Montereju. Kaže da mu je primjer dr Granova poslužio kao vodilja da istovremeno može biti i hirurg i menadžer.

- Ako nemate primjer da se nešto može, onda nemate ni motivaciju. Dobra stvar prilikom preuzimanja direktorske pozicije je što sam radio "iznutra" i sagledao dosta toga. I prije toga je ova bolnica odlično radila, ali sam znao da možemo bolje. Rekao sam sebi: "Možeš svako jutro dolaziti i u fotelji listati novine ili ćeš se ozbiljno baviti ovim poslom". Zato sam odmah krenuo sa namjerom da sprovedemo promjene i da dobijemo certifikat za nešto što smo unaprijedili. To je zahtijevalo i materijalna ulaganja i promjenu svijesti, što je najteže.

Kaže da su i građani osjetili da se ovdje dešava nešto pozitivno.

- Kao što imate ljude sa dušom i bez nje, takve su i bolnice. Ova bolnica je ima, okrenuta je pacijentu, i on je u prvom planu. Ne postojimo radi doktora ili medicinskih sestara, već radi pacijenata. Razlika je uvijek u pristupu. Želimo da primijenimo evropsku medicinu jer to ljudi zaslužuju. Dok sam na ovoj funkciji, i dok budem imao ljude oko sebe koji će razumjeti šta želim, neću odustati u namjerama da ponudimo kvalitetnu uslugu. Ako si iskren i kažeš ljudima šta želiš, onda oni pristaju na tvoju ideju. Nekad je i pitanje dobre procjene u kom momentu nešto ponuditi. Najvažnije je znati dokle možeš da ideš i šta možeš da dobiješ. Cilj može biti dobar, ali momenat nekada nije pravi.

Udruženje za razvoj društva Kap je prošle godine dr Kraviću dodijelo priznanje za najboljeg zdravstvenog radnika u FBiH, a bolnici Prim. dr. Abdulah Nakaš za najbolju zdravstvenu ustanovu.

Ponosan je što je promijenio svijest ljudi koji rade u ovoj ustanovi.

- Gledanje u zid je promašaj u životu, vrijedi vidjeti šta je iza njega. Nekad se razočarate, neko se popne i ne može da siđe, neko ostane zarobljen ispred, a rijetki pređu na drugu stranu. Ako postoji dinamika, i vidiš da je neko prešao, pređi i ti.

Sebi je zacrtao ciljeve i kao direktor bolnice i kao poslanik. Volio bi da mu djeca uspješno završe fakultete i zaposle se.

- I onda, jednog dana kada odem u penziju i prođem pored ove zgrade sa ponosom pogledam sve do 12. sprata.

Teodora Brnjoš

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.