NavMenu

Tomislav Grizelj, vlasnik firme Grizelj - Ni nebo nije granica

Izvor: eKapija Utorak, 25.12.2018. 08:19
Komentari
Podeli
Tomislav GrizeljTomislav Grizelj
Početi njegovu biografiju pobrojavanjem svih projekata na kojima je radio u bivšoj Jugoslaviji i svijetu bilo bi nezahvalno, jer ih je više od 3.000, i to u karijeri dugoj 45 godina. Sve što je projektovao i montirao radi i dalje, bez da se desio ijedan incident. U cijelom opusu njegove karijere preslikala se Jugoslavija, u svoj svojoj veličini i značaju. Ako je ta zemlja bila plodno tle da se naprave velike privredne priče, on je neko ko je znao to da iskoristi. Zato je njegova biografija ona od koje je i šire društvo imalo dobrobit. Priznao ga je i svijet i njegova sarajevska raja.

Tomislav Grizelj, vlasnik firme Grizelj, koja se bavi inženjeringom u oblasti termoenergetike, gasne tehnike, transporta i tretmana pitkih, industrijskih i otpadnih voda i projektovanjem mašinskih, gasnih i elektroinstalacija, je čovjek nevjerovatne energije. Rođen je 1953. u Imotskom, a u Sarajevo stiže 1959. godine. Prije nego je ušao u krug jednih od najznačajnijih privrednika bivše Jugoslavije, sa više desetina priznanja za menadžerske sposobnosti, bio je rukometaš, ali i maneken.

Kaže da je opsjednut vatrama, ali voli i fontane. Vatru voli jer simolizuje zagrobni život, dok fontane slave sadašnjost. Projektovao je i postavio više desetina spomenika vječne vatre i fontana širom bivše Jugoslavije i svijeta, a sa 19 godina je napravio plamen za Olimpijske igre u Minhenu.

Radio je na projektima koje je Tito dogovarao širom planete, obišao sve kontinente, sem Australije. I danas, u svojoj 65. godini, odlazi na edukacije i usavršava se. Ovo je priča o tome kako se gradila jedna karijera i zašto je dosljednost važna vrlina.

- Želio sam biti svoj gazda i odmah po završetku Tehničke škole sam registrovao svoju firmu. Potičem iz porodice koja je njegovala preduzetnički duh. Otac je bio autoprevoznik, a majka je držala gostionu. Elektrotehnički fakultet u Sarajevu je bio moj temelj, ali nikad sebe nisam vidio da sjedim za kompjuterom. Vrlo brzo sam se pronašao u nečemu što je bilo izazovno, ali i plaćeno. Svojom spretnošću sam došao do toga da proizvedem olimpijski plamen – počinje priču za eKapiju Tomislav Grizelj.

Vatra kao sudbina

- Sve je krenulo od osnovne škole. Moj nastavnik Opšte-tehničkog obrazovanja me je uveo u svijet elektrotehnike i radio amaterstva, iz čega se kasnije izrodilo mnogo toga. Na trećoj godini Tehničke škole popravljao sam džuboksove, flipere, kafe aparate, jer nije bilo firme koja se time bavila, već su se svi snalazili. Zanimljivo je da sam se 1974. godine, nakon izlaska iz vojske, pitao šta ću dalje raditi. Želimo sam nešto zanimljivo, što se tiče vatre, pa sam se snašao i otišao u firmu Hoval u Lihtenštajn i tamo pohađao seminare o tretmanu otpada, jer su oni tada proizvodili spalionice otpada. Godine 1975. sam dobio zanimljiv poziv iz Regeneracije Zabok, koja je u to vrijeme pravila rukotvorine od vune. Imali su puno otpadne vune koju su u nekom periodu zatrpavali i spaljivali. Načelnik opštine je tada naredio da se to mora riješiti kako ih ne bi zatvorio. Došli su do Hovala u kom su im rekli da moraju otići u Sarajevo i naći Tomislava Grizelja da im projektuje i instalira spalionicu.

Jedan sam od rijetkih u svijetu koji je imao zadovoljstvo da pravi četiri olimpijske vatre – ’72. u Minhenu, '80. u Moskvi , '84. u Sarajevu, '88. u Kalgariju i 2015. u Omanu za Azijske igre.

Vatra me je stalno pratila, pa sam tako projektovao spomenike vječne vatre od Sremskog fronta do Jablanice, Zagreba, Vukovara, Karlovca, Siska, Batajnice, Sarajeva... Jedan sam od osmorice stručnjaka koji su učestvovali u projektu gasifikacije Sarajeva 1977. godine. Za taj projekat je Svjetska banka prvi put plasirala novac jednoj socijalističkoj zemlji. Poslije izvođenja tog projekta čestitao nam je i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Veselin Đuranović. To je projekat koji je zaposlio stotine ljudi, ali je i bio predmet intreresovanja, jer su se mnogi stručnjaci zanimali kako smo to uradili. Poslije je Svjetska banka dala novac za Jadransku magistralu. Taj projekat je bio izazovan - od tehnike do distribucije. Mreža, koja traje 40 godina, se i danas razvodi i širi. Tu sam i dalje za neke dijelove tog projekta.

Odgovornost i pouzdanost

- Srećan sam što sam imao priliku da se školujem u Evropi. Prošao sam više od 100 seminara u kompanijama kao što su Bayer, Hoval, Bosch, koje su proizvodile termoenergetsku opremu, i u mnogim institucija i laboratorijama za mjerenje i zaštitu prirode i okoliša, energetsku efikasnost i korištenje obnovljive izvore energije. Grizelj je firma koja je tu opremu projektovala, montirala, puštala u rad i održavala, i to u najrazličitijim industrijama. Na Kubi smo radili projekte za šećerane, koje je Tito ugovorio. Dio opreme smo mi proizvodili, a dio kupovali od drugih, radilo se u kooperacijama. U tekstilnoj proizvodnji smo bili prisutni sa mašinama koje proizvode paru i koriste se za peglanje ili dezinfekciju. Široka je primjena, jer termoenergetike nema gdje nema – od pekarske do tekstine industrije. Nismo nikada radili male projekte, jer nas je posao tjerao na saradnju sa oko 200 velikih jugoslovenskih firmi - UNIS, Energoinvest, Minel, Đuro Đaković i mnogi drugi, koji su proizvodili opremu koju je Grizelj projektovao, montirao i puštao u rad. Bili smo partner Energoinvestu na projektima u Kuala Lumpuru. Moja firma je radila za sve staklare u bivšoj Jugoslaviji, kao i u tvornicama opeke.

Na značajnim projektima smo okupljali veliki tim stručnjaka, ljude koji su znali više, a nakon čega se svako vraćao svom poslu i svojim firmama. Projekte poput šećerana nismo radili svakog dana i to su bili veliki izazovi.

Radili smo projekte za potrebe namjenske industrije - UNIS Konjic, Pretis Vogošća, Bratstvo Novi Travnik BNT, Zavodi crvena zastava Kragujevac, Famos Hrasnica na specijalnim tehnologijama opuštanja i poboljšanja raznih materijala, kao i za potrebe autoindustrije TAS Sarajevo, Zastava Kragujevac, FAP Priboj komore i tunel peći – lakirnice. Za pojedine državne firme bila je misaona imenica da rade na programima namjenske industrije, a mi smo radili kao privatna firma. Za potrebe Energoinvestove tvornice Termoaparata, koji su radili separatore za nuklearke, mi smo instalirali i održavali žarne peći za poboljšanje kvalitete materijala.

Godine 1977. sam kao jedan od tada rijetkih privatnika radio na nuklearki Krško. Ljudi su te tada poznavali po nečemu što nije mogao i znao svako raditi, a ja sam imao licence. Spalionice otpada sam radio za Kliničku bolnicu Dubrava, beogradski VMA, zatim krematorijum u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu… Sve su to bili specifični projekti sa velikom odgovornošću i tražilo se puno znanja. Za 45 godina rada nisam imao incident ni na jednom objektu. Povjerenje stičete odgovornim i pouzdanim pristupom. Mi smo prva firma u Bosni i Hercegovini koja je stekla pravo da koristi znak CE, znak sigurnosti proizvoda, njemačke certifikacijske kuće DWGW.

Zašto smo bili veliki?

- Čini mi se da mnogi ljudi nemaju svijest šta je bila privreda Jugoslavije. To je bila zemlja koja je imala četiri tvornice aviona, jedina takva u Evropi. Zatim, šest tvornica automobila, sa gotovim proizvodima. To su bile industrije koje su zapošljavale na desetine hiljada ljudi. Sve te fabrike imale su potrebu za termoenergetskom opremom, koju smo im mi projektovali i montirali, i tu je firma Grizelj imala značajan prostor. Znali smo šest mjeseci unaprijed šta ćemo raditi.

Nisam nostalgičan, već realni optimista koji zna identifikovati probleme. Te 1992. sam izgubio domovinu. Kao firma iz Jugoslavije imali smo svugdje otvorena vrata i nije bio problem otići u Alžir, Kuvajt, Katar, Indiju, Japan... Onda se desio krah nakon kog nema povratka. Danas, da bih radio u nekoj od susjednih zemalja, moram imati radnu vizu, dozvolu i mnogo toga, pa onda papirlogija na granicama. Firmu smo morali sa 46 radnika svesti na 16 i sada pokrivamo tržište BiH. Radimo nešto sitno za Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, ali samo proizvedemo i izvezemo. To je mizerno u odnosu na ono šta sve možemo.

Kako sam napustio rukomet i otišao u manekene

- Moj nastavnik sporta mi je ulio ljubav ka rukometu i počeo sam ga trenirati '68. godine. Igrao sam pivota za stupski Partizan, pa sam prešao u Igman. 1971. se igrao turnir u Doboju na kome se dogovaralo da treba banjalučkom Borcu prepustiti prvo mjesto, jer slave obljetnicu. Te večeri prijavljujem da sam bolestan i ujutru odlazim na voz za Sarajevo. Borac je pobijedio, a ja zauvijek napustio sport. Nikada više poslije toga nisam ušao u sport niti pogledao utakmicu na TV-u, iako sam se družio i odrastao sa Matom Parlovom, Josipom Katalinskim, Marijanom Benešom i mnogim drugim sportistima.

Ubrzo nakon toga sa Gordanom Magaš ulazim u manekenske vode, što je trajalo do odlaska u vojsku. Te 1971. godine sam plovio čuvenim brodom Kalipso od Umaga do Ulcinja - 31 dan i 31 destinacija, učestvujući u više od 50 revija, noseći modele tada velikih kuća – Beko, Kluz, Varteks, Borac, Jadran, Galeba. Bio je to hobi koji je bio dobro plaćen. Po povratku sa Kalipsa zaradio sam 8.400 maraka, a prosječna radnička plata je tada bila oko 360 maraka. Ne samo da smo proputovali Jugoslaviju, već i svijet, jer je bilo prestiž za jugoslovenske tekstilne firme da se predstave u velikim gradovima. Putovanja su bila vrlo naporna. Živjeli smo kao bendovi - bio je to život na točkovima.

Uz vatru, koja me pratila, rodila i se ljubav prema kulinarstvu. Specijalizirao sam se za razne gulaše, paprikaše, čobance, pa za mnoge prijatelje uz roštilj, gradele, ražanj spremam i divljač. Specijalitet su mi i paštete, prvenstveno riblje, kao i grah u raznim varijantama, od gravče na tavče do graha sa ribom, što je unikat u kulinarstvu.


Nagrade i priznanja

- Prve zahvalnice i nagrade su došle angažmanom za Olimpijske igre. Pahuljicu sam dobio kao izvođač radova na OI. Biran sam među deset najboljih privrednika Jugoslavije, bio menadžer godine BiH 91. godine, '97 ,'98. i 2001. godine. Član sam američkog društva Historical Society Who is Who, među 20.000 ljudi iz cijelog svijeta. Tu je i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva.

Stizala su priznanja iz Španije, SAD, Danske, Francuske, pa i Meksika, gdje smo 1999. radili na jednoj tvornici za proizvodnju visokonaponskih izolatora. Objavio sam više od 200 nastavnih radova, prezentirao ih na međunarodnim skupovima širom Jugoslavije. Svi ti radovi ostaju poslije mene.

Lacio nagrada, koju sam dobio 2002. godine, mi je najdraže priznanje, jer je riječ o doprinosu međunardnoj saradnji između zemalja Evrope i mediterana. Tada sam bio dobitnik za oblast biznisa, dok je Bernar Kušner nagrađen za doprinos dijalogu. Posredovao sam saradnji Izraela i Španije, kao i na povezivanju Libije i Italije. Znate, međunarodna saradnja je teška, sa svim barijerama koje nosi. To sam osjetio 1993. kada smo kupovali opremu iz Srbije i transportovali preko Mađarske. Bio sam mudar i drzak pa sam rekao da mi nije interes porijeklo robe, već kvalitet. I dva boskera kad se tuku u ringu, poslije se zagrle. Tako to rade veliki.

Ponosan sam na svoja dva sina koja su odgojena da budu samostalni ljudi. Danas su u privatnom biznisu i bore se. Ponosan sam sam što sam sačuvao obitelj i što nisam imao nijedan incident u svemu ovome, od saobraćaja pa do međunarodnih odnosa. Te 1999. je trebalo hrabrosti osnovati Udruženje poslodavaca FBiH, pa poslije toga Asocijaciju poslodavaca BiH. Trebalo je uvezati ljude i reći im da je ovo zajedničko tržište.

Morate se školovati

- Tri stvari su jako bitne: informacija, edukacija i motivacija. Sve se time rješava.

Nisam imao uzore. Roditelji mi nisu mogli dati puno, sem kućnog odgoja i osnovnih moralnih vrijednosti. Suština je u obrazovanju, tu je ključ, ali ono danas nije kvalitetno. Nastava nije adekvatna na fakultetima, a profesori su učaureni. Nema više studijskih putovanja, te mnogi od drveta ne vide šumu. U svojoj 65. godini sam nedavno bio u Bayeru na usavršavanju. Morate se školovati ako želite uspjeti. Za mene ni nebo nije granica, niti bi trebalo da postoje granice.

Ljut sam, jer niko danas ne prepoznaje da je otpad novac. Otpad morate čuvati kao i novčanicu. Imate tehnologije koje iza vas ne ostavljaju otpad. Ako se čaša reciklira možete za to dobiti novac, tj. dodatnu vrijednost. Svi kontejneri robe izvezene Kine se kasnije u tu zemlju vraćaju puni otpada. Kinezu se isplati da iz Amsterdama ili Roterdama vrati otpad, reciklira ga i ponovo plasira na svjetsko tržište. Naša ekonomija ne prati realnost.

Među mladima nema interesovanja za stručnim usavršavanjem, jer svi gledaju da rade nešto, a da ne rade ništa. Govorili su im "Uči sine da ne bi radio!". Onda sin kaže "Tata, ja završio i sad ne moram raditi". To su krivo postavljeni postulati.

Malo radi, malo kradi, a malo će ti Bog dati – to su ružne pouke. Svi se hvataju toga i pokušavaju tako živjeti. Bilo je i ranije korupcije, ali nije bilo masovno i nije se publikovalo.

Zašto narod odlazi

- Sve što sam želio u životu, sam i ostvario. Vozio sam jedrilice i klipne avione, obišao pola Mediterana vozeći brodove. Nemam neke posebne želje, poput one da budem astronaut. Želio bih da umrem u rahatluku, bez, ne daj Bože, opet rata.

Politika nas je otjerala u ambis, a političari nas drže u atarima, stvarajući utisak da za njih trebamo raditi, jer su zaslužili, zaposlili radnike. U stvarnosti, politika je mnogo toga presijekla. Danas u Sarajevu ne možete čuti Radio Beograd ili Radio Zagreb. U tom smislu me oduševljava Boka Kotorska. Tamo nećete čuti ko je Srbin, Crnogorac, Hrvat, već samo Bokelj.

Dao sam maksimum da kroz rad Udruženja poslodavaca FBiH iniciram promjene zakona, da se napravi neka harmonija. Ali opet svako vuče na svoju stranu. Nisi lud, ali su ti svezali ludačku košulju – to je osjećaj koji je stvoren. Evropa je srušila granice, a mi ih dižemo.

Na ovom prostoru je bilo mnogo osvajača, ali su narodi ostajali. Onda su došli domoljubi i narod odlazi.

Teodora Brnjoš

Komentari
Vaš komentar

Top priče

18.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, IT, Telekomunikacije

Tehnički remont Bratunac planira da razvije softver za dronove

Kompanija Tehnički remont Bratunac (TRB) planira da razvije softverske algoritme koji se koriste za upravljanje dronovima. Dronovi koji se koriste u vojne svrhe su ovih dana nakratko dospjeli u fokus javnosti nakon što je ministar odbrane u Savjetu ministara BiH Zukan Helez izjavio da će namjenska industrija u BiH proizvoditi dronove "samoubice". Direktor TRB-a iz Bratunca Slaven Ristić, komentarišući Helezovu izjavu, rekao je da

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDJE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDJE

Pratite na našem portalu vijesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izvještaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.