Izvor: eKapija | Nedjelja, 11.11.2018.| 08:06
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Damir Ljubičić, vlasnik danske firme Space Composite Structures - Kada svemir sve posloži

Damir Ljubičić
Rođen je u radničkoj porodici, odrastao na ulicama Banjaluke, ljeta provodio na Vrbasu, volio Borac svim srcem toliko da, kako kaže, nije mario što je ponekad bilo i batina zbog odlaska na utakmice.

Za sebe kaže da je cinik, prihvata stvari onakve kakve jesu i, umjesto da ih mijenja, pokušava da se prilagodi. U svijetu, prema njegovom mišljenju, vlada pravilo jačeg i od ljudi uvijek očekuje najgore, zbog toga se desi da ga neko i pozitivno iznenadi. Kako kaže, do sadašnjeg života u Danskoj i činjenice da živi od posla koji voli doveo ga je splet okolnosti.

Damir Ljubičić je direktor i vlasnik danske firme Space Composite Structures koja se bavi projektovanjem i proizvodnjom komponenti za svemirku industriju. Nedavno su dobili narudžbu od Evropske svemirske agencije (ESA) vrijednu 1,1 mil EUR za oko 30 komada ovih proizvoda.

- Volim da uspijem, volim da sam autsajder. Na tenderu za ovaj posao pobijedili smo firmu od 50.000 zaposlenih, a nas će biti sedmoro kada zaposlim još dva radnika koja tražimo. Nema boljeg osjećaja od toga kada neko tako mali pobijedi velikog igrača - počinje razgovor za eKapiju.

Njegova firma pravi spone od karbonskih vlakana i epoksi smole za satelite. To su cijevi, kako bi bile lagane, i interfejsa koji je ili u metalu ili u epoksiju.

- Interfejs od vlakana/epoksija je naš proizvod na koji imamo patent. Jedna spona je teška oko 30 grama, a može da podigne težinu od 1.340 kg. Vrlo je važno da komponente satelita mogu da podnesu velike temperaturne razlike. Naša spona se ne pomjera od - 256 do + 60 stepeni.

Međutim, kako nam objašnjava, čelik švedskog porijekla Invar, koji se inače koristi za te spone je jako težak, dok njihov patent ima istu funkciju, samo je lakši 60%.

- To znači da je 10 ovih spona teško 5 kg, a kilogram opreme da se lansira u svermir za naučnu misiju košta oko 1 mil EUR. Kada se kupi naše rješenje na lansiranju se uštedi oko 3 mil EUR.

Spone od karbonskih vlakana/epoksija i metala isporučili su agenciji NASA. Dobili su narudžbu i za misiju Ariel i u tom poslu su jedina privatna firma koja je ušla u konzorcijum sa univerzitetom.

U toku su i pregovori sa jednom španskom firmom, kao i sa njemačkom koja planira misiju slijetanja na Mjesec. Za njih bi trebalo da prave nogice za slijetanje.

"Damire, hoćemo li da radimo taj svemir?"


Put do svemirke industrije bio je "splet slučajnih okolnosti".

- Možda mnogi misle da do pozicije direktora dođeš zato što od 13. godine planiraš da ćeš to biti. Da je bilo po namjeri moje bake koja je bila jako dominantna žena, bio bih doktor, jer je po njenom mišljenju taj poziv pojam društvenog statusa.

Splet okolnosti, kaže, opredijelio ga je i da studira mašinstvo. U Dansku su došli krajem 1995. i naredne dvije godine nisu imali riješen boravišni status.

- Osamnaesti rođendan sam proslavio mjesec dana poslije dolaska u Dansku i tada sam imao godinu i po dana srednje škole. Bilo mi je jasno da ako hoću bilo šta da radim moram završiti bar srednju školu. Danska je imala program po kom se omladina bez dozvole boravka mogla upisati na samo dva zanata - za automehaničara i mašinbravara. Odlučio sam se za automehaničara, čak sam i jedan period radio ovaj posao. Moja mama, kao i svaka majka, "sjela mi je na grbaču" i nije silazila dok nisam upisao fakultet. Pošto sam završio za automehaničara, a volim nešto da "čačkam" oko stvari, odlučio sam se za mašinstvo. Da nje nije bilo, ne bih bio ovo što sam danas. Hvala joj!

Prvi posao dobija u Ministarstvu saobraćaja Danske na izdavanju dozvola za teška vozila. To je bio, kaže, "vrlo dosadan posao za njega energičnog". Nakon toga je dobio posao u kompaniji Alfa Laval koja proizvodi procesnu opremu za prehrambenu industriju.

- Bilo je lijepo raditi za Alfa Laval, ali meni je i to brzo dosadilo. Poslije sam otišao u Nadiro A/S u kojoj smo počeli proizvodnju opreme za spasavanje na naftnim bušotinama, po drugačijem principu od dotadašnjeg. Počeo sam kao mašinski inženjer i završio kao šef tog odjeljenja.

Sljedeće radno iskustvo bilo je u namjenskoj industriji, u firmi Falck Schmidt Defence System. I tamo je u početku radio kao inženjer.

- U ovoj firmi sam se najbolje osjećao. Bila je to vrlo turbulentna firma sa vlasnikom koji je bio specifičan, ali je to odgovaralo mom temperamentu. Koliko je bio specifičan pokazuje to što je došao jedan dan, nakon što smo kupili neko proizvodno odjeljenje sa projektom za svemir, i rekao mi: "Damire, hoćemo li mi probati onaj svemir?". Tako je počela moja karijera u svemirskoj industriji.

U firmi Falck Schmidt Defence System je imao punu slobodu organizujući rad odjeljenja za svemir. Sve je funkcionisalo kako treba dok vojni dio firme nije bankrotirao prošle godine i povukao sve ostale sektore za sobom.

- Moj sektor je krenuo od nule, i u roku od pet godina, odnosno u toj godini kada je firma zatvorena imali smo promet od oko 5 mil EUR. Bilo mi je dobro u toj firmi. Bio sam na poziciji izvršnog direktora i imao dozvolu da radim šta hoću, što je odgovaralo mom temperamentu. Ostao sam do kraja, sve do stečaja.

Čika iz računovodstva, a po potrebi i kafe kuvarica


Nakon bankrota firme, kaže, našao se na profesionalnoj raskrsnici - da li okrenuti nekoliko brojeva i vrlo brzo naći posao sa visokim položajem ili započeti nešto svoje.

- Ovo što radim i što znam je usko specijalizovano. Svemirska industrija je jako specifična, ona je niša u niši, a ja u toj niši radim što ne rade drugi. Ovaj biznis je uslovljen i državnim novcem. Rad na javnim nabavkamo kroz EU je specifičan, a ja se tu jako dobro snalazim sa iskustvom iz prethodne firme. Sve to me navelo da pokrenem vlastiti biznis.

Kaže da mu za pokretanje svog biznisa u Danskoj nije trebala hraborst, jer ima sigurnu podlogu šta god da se desi. To je, misli, prednost u odnosu na ljude koji danas u zemljama bivše Jugoslavije žele osnovati firmu.

- Šta god da počnem da radim - da se propijem, prokockam, kakvu god vratolomiju ekonomsku da izvedem, za djecu će se pobrinuti država, daće im stan i neće biti gladni. Oni koji pokreću biznis u bivšoj Jugoslaviji su u problemu, jer niko ih ne štiti. Privilegovan sam time, ali i takođe što nisam student koji je tek završio fakultet sa dobrom idejom. Meni je 40 godina, imam karijeru, tako da je finansiranje bilo relativno jednostavno, čak sam i birao ko će me finansirati. Dva državna fonda su investirala u naš biznis. Čelnim ljudima iz jednog fonda, koji inače investira u proizvodnju svinja, na pregovorima sam rekao : "Hoćete li vi da uzgajate svinje ili da radimo starwars?" Pristali su, naravno - priča Ljubičić.

Firma Space Composite Structures radi nešto više od godinu dana, ima petoro zaposlenih i, kaže da su zadovoljni rezultatima.

- Ako mjerim u parama ispalo je super, a ako mjerim nivoom moje satisfakcije onda je to fenomenalno. Svako pokretanje novog posla nosi i izazove. Obavljam sve nebitne i bitne poslove. Ja sam i onaj čika u računovodstvu, po potrebi sam bio i kafe kuvarica, a obavljam i IT poslove. Sada kad zapošljavam pitam ljude da li su spremni da rade čitav niz poslova koji nisu u opisu njihovog radnog mjesta i koje ne bi morali da rade u velikim kompanijama. Često moram da pošaljem inženjera da pomete radnju, što i ja često radim, jer vjerujem u pružanje primjera.

Jedinu privilegiju koju ima u odnosu na zaposlene je što ima svoju kancelariju, a oni dijele jednu.

- Ovo jeste nova firma, ali nije firma nekoliko drugova, već moj lični biznis. U privatnim firmama se mora znati čija je posljednja, ali daleko od toga da se grčevito držim ovoga. Potrebni su mi pametni i samostalni ljudi kojima neću morati da dajem instrukcije na svakom koraku, jer to nije ni produktivno, a ni jeftino.

Privilegovan sam jer volim svoj posao


Smatra da su najprivilegovaniji ljudi oni kojima je posao hobi, i koji su još uspješni u tome.

- I ja sam privilegovan jer volim svoj posao. Moj uspjeh u poslovanju sa velikim kompanijama je došao zato što mi nije problem sjesti na avion, otići u kompaniju nenajavljen i čekati. U Bremenu sam sjedio sat i po vremena na recepciji Airbusa i insistirao da me prime, sve dok nisam ušao. Iako smatram da je bitan odnos sa ljudima i uvijek se personalno angažujem, ipak nije sve ovo samo Damirova harizma i upornost. Naš proces proizvodnje je najjeftiniji kada se prave komponente u kompozitnim materijalima.

Želi zaposliti dobre studente, odnosno one koji su spremni da uče, jer u ovom poslu, kaže, ne možeš da nađeš nekoga sa iskustvom.

- Kod kolega cijenim što se vole zezati, jer i ja to volim. U mojoj firmi je "kul" direktoru reći "Vidi ti glave".

Kaže da je hevi metalac u duši. Muzika mu vraća harmoniju u život - "gitara, pojačaj i udri".

- Prije nekoliko godina, radeći na dva posla, osjetio sam da prsa igraju, a i pritisak je skočio. Bio je to signal da se isključim. Otišao sam u Sarajevo, zaključao se u stan devet dana i pisao muziku. Poslije toga sam se vratio kući opet spreman za posao.

Smatra da se dobre prilike ne ukazuju dva puta u životu, ako propustiš, gotovo je.

Njegova prilika je bila onda kada je firma u kojoj je radio bankrotirala. Da toga nije bilo, ne bi danas bio tu gdje jeste.

- Kada bih ponovo birao profesionalni put, ne znam za šta bih se odlučio. Nisam birao ni ovaj, ali sam privilegiovan što je ispalo ovako. Ja sam radničko dijete iz Banjaluke, a živim život kakav nisam ni zamišljao.

Naš sagovornik kaže da ima malo slobodnog vremena, jer radi 7 dana sedmično, po 10 sati. Ali, svakako nađe vrijeme za porodicu i prijatelje.

- Sinovi su mi najvažniji uspjeh i ponos. Ono što će djeca da upamte nisu materijalne stvari, nego vrijeme koje im posvetiš. Moja djeca to pamte po meni, a ja ne pamtim ni po ocu, ni po majci, već po mom didi. On je u penziji morao da radi kao stolar i kada dođe umoran sa posla, ja mu kažem "Ajmo dido na bazen u Šeher, ali ja ne volim autobus" i on ide sa mnom pješke. Nije mi mogao priuštiti nešto materijalno, ali to vrijeme koje mi je poklonio ne može da se mjeri ni sa čim.

Sebe doživljava kao ne previše ozbiljnog, opušten je i ne voli uštogljene situacije.

- Mogao bih da kažem i da sam filantrop. "Plan otac", kako se to kaže, sam jednom dječaku u Obali Slonovače, koji se zove Ethienn, odnosno finansiram njegovo školovanje već 12 godina. Osim toga, svake dvije godine poklanjam svoj dio kose za pravljenje perika za djecu oboljelu od raka.

Slobodana Šubara



Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.