Izvor: eKapija | Petak, 17.08.2018.| 09:28

Safudin Čengić, generalni direktor Centrotrans Eurolines - Ne dozvolite sebi da ijedan dan budete na birou

Safudin Čengić
Zbog svoje visine i tada nedovoljne kilaže, nije mogao da postane pilot, pa je poslušao djedov savjet i upisao zanat, "jer je to zanimanje koje priznaje i kralj i Tito". Međutim, visina je kasnije opet presudila kada je došao red na rad u kanalu za opravku automobila i ta činjenica ga usmjerava da upiše fakultet.

Rođen je 1957. godine, "na putu iz Pljevalja ka Turskoj". Osnovnu školu, u koju je upisan sa nepunih šest godina, završio je u rodnom Milinu. U grad na Miljacki se sa porodicom doselio 1971. godine, kada je njegova samohrana majka odlučila da u tom gradu "pronađe sreću za sebe i četvoricu sinova". Fakultet političkih nauka u Sarajevu završio je sa nepunih 21 godinu, kao najmlađi diplomac, a kasnije je magistrirao na Ekonomskom fakultetu.

Safudin Čengić, generalni direktor Centrotrans Eurolines i predsjednik Udruženja poslodavaca KS, čitav radni vijek proveo je upravo u ovoj kompaniji, u koju je ušao daleke 1978. godine, odmah iz studentske klupe. Šest mjeseci radio je kao fizički radnik, da bi nakon četiri godine rada postao direktor OOUR-a Unutrašnji transport. Kasnije je napredovao i preuzimao odgovorne funkcije u Centrotransu, da bi 2010. postao generalni direktor.

Povod za razgovor sa njim je jubilej koji ove godine obilježava Centrotrans Eurolines – 70 godina uspješnog rada. To je jedna od rijetkih domaćih kompanija koja je uspjela preživjeti famoznu privatizacionu tranziciju i danas, rame uz rame, stoji sa podjednako uspješnim evropskim kompanijama. Ovo je i priča o tome kako su radnici i menadžeri sačuvali ono što su gradili i kako su pametne odluke, onih koju su izabrani da ih donesu, značile hrabrost i viziju.

- Centrotrans je opstao uprkos svemu što se dešavalo. Bilo je uspona i padova, tj. događaja koji su utjecali na razvoj i ostavili traga na poslovanje. Ali zahvaljujući ljudima koji su nekada radili i otišli u zasluženu penziju, kao i onima koji danas rade u Centrotransu, našli smo rješenja za sve izazove. Danas smo najveća kompanija za prevoz putnika u BiH – počinje priču za eKapiju Safudin Čengić.

Svakako da su ratne godine bile najteži period u istoriji ove kompanije. U tom periodu je došlo je do uništenja skoro kompletne pokretne i nepokretne imovine, a ratna šteta iznosila je skoro 60 mil KM. Od tadašnjih 360 autobusa, uništeno je ili oteto više od 300. Međutim, ništa nisu prepustili slučaju, već je menadžment donio, za taj trenutak, vrlo hrabru odluku.

- Već 1994, dok je na prostoru BiH bjesnio rat i uništenje svega, počeli smo da obnavljamo vozni park jer smo smatrali da samo obnovom, odnosno kupovinom autobusa možemo ostvariti prihode i zaradu kojom ćemo obnoviti i objekte. U tom vremenu, najvažnije je bilo da smo procijenili da ukoliko ne budemo imali kvalitetan vozni park i vrhunsku uslugu, nećemo biti konkurentni i da nećemo moći pridobiti naklonost i povjerenje putnika. Uložili smo sve što smo imali i kupili nove autobuse i već 1998. godine bili ravnopravni sa svim velikim prevoznicima zapadne Evrope.

Direktor bez vozača

Koliko je Centrotrans Eurolines stabilna kompanija govori i činjenica da je od 1963. do danas njome rukovodilo samo sedam menadžera, a od 1987. samo njih trojica. Naš sagovornik je na prvoj poziciji kompanije od 2010. godine, i ako se izuzme kratak period koliko je radio u Opštini Novo Sarajevo, on je svoj 40-godišnji radni vijek proveo u Centrotransu.

- Osnov uspjeha ili neuspjeha leži u tome koliko je čovjek posvećen poslu koji radi. U svom radnom vijeku nisam imao problema sa prethodnim sistemom, a ni sa ovim, jer kompaniju vodim na način kao da je moja. I sa 27 godina sam se odnosio kao da je moja vlastita, kao i danas kad sam jedan od dioničara i njen generalni direktor. Inače, kada sam postao direktor OOUR-a bio sam prvi direktor koji je izabran bez saglasnosti i konsultacija sa Savezom komunista.

Kada je počinjao u Centrotransu važilo je pravilo da svaki direktor OOUR-a ima svog vozača putničkog automobila. Kada je postao jedan od direktora, to je smatrao nepotrebnim i sebi je ukinuo vozača.

- Gledao sam to kao nepotrebnu opciju, jer nema razloga da me neko čeka kada sam npr. pet sati na nekom sastanku. Zbog toga sam imao problem sa radničkim savjetom, koji je zamjerao da takvim potezom ukidam radna mjesta i da sebi želim dodatnu privilegiju. Ali kada sam im predočio analizu troškova u slučaju kada imam vozača i kada ga nemam, shvatili su da je, moja odluka opravdano rješenje. To je bilo davne 1984, a ja ni danas nemam vozača.

Čije rečenice pamti?

Prvi savjet u bogatoj karijeri dobio je na samom početku, kada je počeo raditi u Opštini Novo Sarajevo.

- Moja tadašnja direktorica rekla mi je da je vrlo bitno da ne biram poslove, već i da najobičniji posao obavljam kao da radim doktorsku disertaciju. Jer, iskustvo stičete radeći što više, najprije rješavajući probleme na malim slučajevima, a kasnije preuzeti ulogu nekoga ko odlučuje o najznačajnijim pitanjima kompanije. Ne stiče se iskustvo rješavajući velike probleme i stvari, iz razloga što vas neuspjeh može zablokirati i upropastiti vam karijeru.

Savjeta nije nedostajalo ni kada je gradio karijeru u Centrotransu. Od jednog iskusnog direktora naučio je kako da svoju jaku energiju i želju da se dokaže "svede na trenutnu i većini prihvatljivu situaciju". Kako kaže, naučio ga je sistemskom pristupu.

Od još jednog starijeg kolege shvatio je da se ne može glavom kroz zid, ako je prolaz ili vrata blizu. Ključ je u racionalnosti i razumnom korišćenju znanja i energije. Možda i najvažniji savjet koji mu je dao je taj da nauči procijeniti šta jedna osoba može postići.

- Ako od nekoga, figurativno, tražite da skoči 2 metra, a njegovi maksimalni dometi su 1,6 metara, imaćete dvije nezadovoljne osobe – jednu koja pokušava i ne može da ispuni normu, a druga ste vi koji to očekujete, a on to nikad neće postići. Zato smatram da je osnovna vrlina dobrog rukovodioca u tome da procijeni koje su mogućnosti onog s kim radi i da mu prema njegovim mogućnostima dozira poslove. Neki ljudi su npr. vrhunski inženjeri, ali kao menadžeri dožive fijasko. To se dešavalo u velikim domaćim preduzećima, pa se često desi da istovremeno gubite i inženjera i menadžera.

Sa nama dijeli još jedan koristan savjet za sve one koji su na rukovodećim pozicijama.

- Ako određeni posao obavlja jedna osoba i nakon nekog vremena javi se potreba za angažovanjem još jednog uposlenika na tom poslu, a taj neko ne može biti iskorišten više od 30%, nikada nemojte posezati za prijemom još jednog, jer će biti više slobodnog prostora i taj neko novi će se baviti nebitnim stvarima. U takvim situacijama nađite načina da motivišete već zaposlenog radnika, tako što ćete ga adekvatno platiti. Tada je efekat mnogo bolji.

Zašto su važni vizija i intuicija?


- Bez toga je vrlo teško voditi velike kompanije i složene poslove. Figurativno, ako ne možete vidjeti iza Trebevića, onda niste lider, već osoba koja izvršava već uhodane poslove.

Da biste uspješno vodili firmu, kaže, morate donositi rizične, ali i pravovremene odluke.

- U Centrotransu smo imali više ključnih odluka u delikatnim momentima, koje su donosili oni koji su imali hrabrost i viziju. Zamislite koliko je hrabro bilo 1994. godine, u vrijeme velikih ratnih dejstava, odlučiti se na kupovinu novih autobusa, založiti sve što imamo i time dovesti u opasnost da sutra, svi autobusi, budu uništeni. Međutim, da nismo tada donijeli takvu odluku i da nismo imali kvalitetne autobuse, ne bismo uspjeli. To je vizija, a takvih odluka je bilo i posle, poput one da se ide u privatizaciju, neobičnu za BiH. Menadžment i radnici su uzeli kredit, zadužili se i otkupili vlasititu firmu. Znali smo reći da je to nepravda, jer su ljudi koji su stvarali Centrotrans morali da ga otkupe od države. Nakon toga smo smo rekli da u Nadzorni odbor i druge kontrolne organe u kompaniji ne može ući niko drugi osim dokazanih stručnjaka, koji će biti kontrolni faktor za rad rukovodećeg kadra kompanije. Također, vlasništvo dionica ne garantira vam posao u Centrotransu, već kvalitet u obavljanju poslova.

Sa porodicom
Kaže da su ponosni i na odluku da investiraju u vozni park za gradski saobraćaj u Sarajevu. Iako su za to imali odobrenje još od 1991. godine, tek 2014. dobijaju odobrenje Ministarstva saobraćaja KS da otpočnu prevoz u gradskom jezgru Sarajeva. Osim novih autobusa, kao i savremene i kvalitetne usluge, uveli su i standarde u ponašanju, oblačenju kao i pristupu voznog osoblja prema putnicima. Sve je to bilo u duhu dugogodišnje poslovne strategije Centrotransa, koja je građanina, odnosno putnika, stavljala u prvi plan.

- Prvi smo u BiH kupili autobuse sa ugrađenom platformom za invalidne osobe, kako u gradskom saobraćaju, tako i na međunarodnim linijama. Prvi smo uveli besplatni wi-fi u autobuse gradskog saobraćaja. Svjesni smo bili da bez poboljšanja usluge ne možemo očekivati povjerenje građana. Naš slogan je "Putujte sa osmijehom" sa ciljem da našem putniku omogućimo putovanje dostojanstveno čovjeka.

Šestoaprilska nagrada

Centrotrans Eurolines je ove godine dobio i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, koju Čengić vidi kao najvažnije priznanje, posebno jer dolazi od građana Sarajeva. Inače, naš sagovornik je još davne 1984. godine povodom 6. aprila, dana oslobođenja Sarajeva, dobio Spomen plaketu Grada Sarajeva. To je, kako kaže, lična satisfakcija za mladog čovjeka koja je bila potsticaj za nova poslovna dostignuća.

- Šestoaprilska nagrada Sarajeva je nagrada koju su očekivali uposlenici Centrotransa. Ta nagrada je došla u ruke onih kojih su 70 godina stvarali, gradili i sačuvali Centrotrans, koji je danas na istom nivou i kvalitetu kao i najuspješnije evropske kompanije. Za nas najveće priznanje je kada nam putnici iskažu zahvalnost za kvalitetu usluge. Centrotrans je dobitnik značajnih međunarodnih i regionalnih priznanja, ali ako vas, kako u Sarajevu i BiH kažu, mahala ne prizna i nagradi, džaba vam sve nagrade ovog svijeta. To, da nas mahala prizna, konačno smo dobili kroz ovogodišnju Šestoaprilsku nagradu - priznanje za sve što smo davali i dajemo našem gradu.

Šta bi savjetovao mladima danas?

- Često u Centrotrans dođu studenti kojima držim predavanje, mada ja to više vidim kao prenos iskustva mladima. Njima kažem da je prva stvar koju trebaju sebi reći – ne želim biti ni dana na birou, hoću da radim bilo šta! Ako ste vrijedni, stručni i kvalitetni onda nema tog poslodavca koji vam neće dati priliku, zato što hoće da imaju kvalitetnog uposlenika. Kada dobijete priliku, onda sve zavisi od vas. Lako je mijenjati firme kada ste se negdje već pokazali kao kvalitetan kadar. Dokle god vam ne pokažu priliku, ne možete pokazati šta znate, niti zaraditi novac. Zato recite - dajte mi priliku i ja ću pokazati šta znam – to je moto kojim bi mladi trebali da se vode.

Čengić je ponosan na svoju porodicu - suprugu Samiju i kćerku Selmu kao i braću i njihove članove porodice. Posebno je ponosan što je njegova ćerka Selma izrasla u zrelu i društveno odgovornu osobu, koja je spremna drugom pomoći.

- Svi mi pokušavamo djecu vaspitati kako mi mislimo da treba, ali zanemarujemo da njih vaspitava i društvo i okolina. Najviše dolazi od porodice, ali nešto dolazi i od drugova, prijatelja, škole i ulice. Zbog toga trebamo biti svjesni okruženja i ne možemo očekivati da oni prihvate sve ono što bi smo mi, kao roditelji, željeli da naša djeca usvoje.

Zadovoljstvo je u pomaganju drugima

Kaže da je njegov prioritetni zadatak u narednih nekoliko godina da pripremi osobu koja će ubuduće voditi Centrotrans.

- Bilo bi dobro da krajem ove godine da u Centrotransu profiliramo osobu koja će u narednom periodu voditi Centrotrans i koja bi polako preuzimala rukovodeće funkcije. Tada bih mogao, sa svojim dugogodišnjim iskustvom, doprinijeti za donošenje strateških odluka odnosno da budem savjetodavac i pomognem u donošenju strateških odluka. Nadam se da će se to, u skoroj budućnosti, u interesu naše kompanije i ostvariti.

Iako ga, do ispunjenja uslova za penzionerske dane čeka još nekoliko godina, svjestan je da će biti teško spustiti tempo, ali će se zato posvetiti opšte-društvenim aktivnostima i pomaganju onima kojima je pomoć potrebna kao i sportskim klubovima i organizacijama.

- U ovim godinama novac je sve manje bitan, ali je veliko zadovoljstvo koje dolazi kada pomažete drugima - zaključuje Čengić.

Teodora Brnjoš

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.