Mirsada Hukić, mikrobiolog - Radite ono što najbolje znate i što manje zavisite od drugih

Dame kao što je ona dokazuju koliko je znanja, hrabrosti, talenta, truda i strasti uloženo da bi se ostvarila jedna uspješna karijera. U njenom slučaju, karijera koja ostavlja nemjerljiv trag ne samo na ličnom planu, nego i u društvu i nauci.

Prof. dr Mirsada Hukić dobitnik je Državne nagrade za nauku, koja je krajem 2017. godine prvi put dodijeljena u BiH. I kad poželite grandiozno da najavite ovakve osobe, shvatite da bi to bio višak, jer vas na to upozorava njihova nepretencioznost i jednostavnost, koju ipak, rijetki dostignu.

Ovo je priča o karijeri i naučnim dostignućima na koje BiH može i mora biti ponosna.

- Do sada sam primila veliki broj priznanja i nagrada od svih ustanova u kojim sam radila: od međunarodnih organizacija, Olimpijskog komiteta BiH, kao i od građana BiH, poput nagrada Žena 21, Zlatni prsten za nauku, Večernjakov pečat. Međutim, Državna nagrada je nešto posebno. Moja domovina me je izdvojila i odala mi veliko priznanje i čast. To je svakako podstrek, motiv i obaveza da dalje radim i da svoje znanje i vještine prenesem na druge - kaže Hukić na početku razgovora za eKapiju.

Prof. dr Mirsada Hukić redovan je profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, na odsjeku mikrobiologije i imunologije, kao i Fakulteta zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a od 2003. godine član je Evropske akademije nauka, za oblast biomedicine. Osnivač je i direktor Zavoda za biomedicinsku dijagnostiku i ispitivanje Nalaz.

Život otkriva tajne

- Djetinjstvo i mladost sam provela u Tuzli. To je bio prekrasan dio mog života, koji mi je dao čvrste osnove za dalji život. Bila sam voljena, sigurna, tretirana kao ravnopravan član porodice, a ujedno zaštićena. Moji roditelji su se zaljubili kao srednjoškolci i vjenčali su se odmah nakon završetka srednje škole. Poslije vjenčanja, bili su raspoređeni da rade u Varešu gdje sam se rodila. Prema njihovom kazivanju, u Varešu su vrlo teško živjeli, bili su mladi, sa bebom, nisu imali nikoga svoga da im pomogne, a uz to su 50-te godine bile označene siromaštvom. Na njihov zahtjev i sreću prebačeni su u Sarajevo, pa Tuzlu gdje su nastavili školovanje.

Bila sam nemirna, vesela djevojčica, koja je toliko voljela da se igra da je znala zaboraviti da ode u školu. Oko vrata sam nosila ključ i za ruku svugdje vukla svoju mlađu sestru. Polaskom u gimnaziju i moj život se promijenio.

Kao gimnazijalki, nije mi priličilo da se sa djecom igram i trčim uokolo, a nije bilo dovoljno samo da pratim nastavu i budem odličan đak. Morala sam da počnem da učim. To je bilo nezaboravno doba. Odjednom, sve je počelo da me zanima, a posebno matematika, fizika, hemija i biologija. Maštala sam da studiram fiziku i astronomiju. Stekla sam najbolje prijateljice, krenula na igranke i počela da se zabavljam sa drugom iz razreda. Bilo je divno. Život mi je otkrivao svoje tajne.

Sljedeći put dođi kada položiš prvi ispit

- Odlazak na Medicinski fakultet u Sarajevo je bilo prvo odvajanje od porodice i bilo mi je vrlo teško. U početku sam svakog vikenda putovala za Tuzlu. Jednog vikenda, kada sam pozvonila, otac je otvorio vrata i na moje zaprepaštenje i užas nije htio da me pusti u kuću. Pitao me da li sam trgovački putnik ili student. Ako sam student, zašto ne učim preko vikenda ili zašto ne sređujem svoje stvari. Iza njega su mama i sestra plakale. Konačno je rekao: "Sada uđi, kada si već došla, a sljedeći put dođi kada položiš prvi ispit".

Kada sam se vratila u Sarajevo, ozbiljno sam se posvetila učenju i dobila 10 za prvi ispit u prvom ispitnom roku. Mojoj sreći nije bilo kraja! Odjurila sam do pošte, jer tada nije bilo mobitela, a ni telefona u studentskim domovima, da javim radosnu vijest! Moji najdraži iz Tuzle su u glas rekli - dolazi! Od tada sam odlazila kući za praznike, kada su se obilježavali neki značajni porodični događaji ili da se odmorim poslije položenih ispita. Trebalo mi je vremena da shvatim očev postupak. Sada sam mu beskrajno zahvalna, što nije dopustio da skrenem sa pravog puta i možda se izgubim.

Na fakultetu sam se brzo snašla i stekla prijatelje. Učili smo puno, po učionicama, u kosturnici, na fakultetu, u Vijećnici. Odlazili smo na igranke, korzo, u kina... Vodili smo studentski klub KUK. Bili smo sretni, radoznali, vrijedni i uspješni. Studentski period su označile i velike ljubavi, koje su ga učinile prekrasnim, uzbudljivim i radosnim.

Mikrosvijet kao izazov

- Odlukom da odaberem mikrobiologiju šokirala sam baš sve - roditelje, rodbinu, mentore, kolege, moje pacijente, a možda i ptice na grani! Od mene se očekivalo "više", da odaberem internu medicinu ili neku drugu kliničku disciplinu. Predstavljali su me kao mladu doktoricu koja ima izuzetne analitičke sposobnosti, vrijednu i posvećenu poslu. Kada sam otišla sa zahtjevom za specijalizaciju kod načelnika Odjeljenja za mikrobiologiju u Opštoj bolnici Tuzla, svim silama me odvraćao od specijalizacije. Upozoravao me je da je to teška, a nepriznata dijagnostička disciplina, da je slabije plaćena, da ću uvijek biti u nečijoj sjeni, da niko, nikada za mene neće znati, a da ja, po svojim sposobnostima, zaslužujem bolje.

Nakon višesatnog razgovora rekla sam mu da ako ne želi da me primi, neka mi to jednostavno kaže. Također sam rekla da je mikrobiologija moj izbor, a mikrosvijet za mene izazov. Bila sam primljena!

Nema polovičnih odgovora

- Sportski rečeno, imala sam dobro "prolazno vrijeme" i vrlo uspješnu karijeru. Do moje 31. godine rodila sam dvoje djece, završila specijalizaciju iz mikrobiologije, magistrirala i bila izabrana za asistenticu na predmetu Mikrobiologija na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Paralelno sam radila u laboratoriji i na fakultetu. U praksi sam se susretala sa brojnim problemima i nepoznanicama i uvijek pokušavala da ih riješim i razjasnim. Nikada se nisam zadovoljavala polovičnim odgovorima. Tako je nastao i moj magistarski rad.

Sa rudarima na 300 m ispod zemlje

- Radila sam sa rudarima i primijetila da oni koji se tek zaposle u jami dobijaju povišenu temperaturu i imaju znake i simptome bolesti slične gripi. Nisam se zadovoljila objašnjenjima da je to prehlada ili "bolest jame" i da svaki rudar mora da "preboli jamu". Spremila sam se i krenula u jamu rudnika Kreka na 300 m ispod zemlje, s namjerom da proučim njihov rad, kako bih mogla riješiti etiologiju "bolesti jame".

Uočila sam blizak, "prijateljski" odnos rudara prema glodarima, miševima i pacovima. Objasnili su mi da glodari upozoravaju rudare na opasnosti od pomjeranja tla i povišene koncentracije metana. Bježanje glodara iz jame je bio znak za rudare da treba da se sklone na sigurno, a za mene znak da su možda ti glodari nosioci mikroorganizama koji se prenose na rudare. Počela sam da lovim glodare po jamama. Pregledala sam njihovu krv i organe. Uspjela sam da iz miševa izoliram različite sero-tipove leptospira. Istovremeno sam pregledala rudare i u njihovoj krvi našla antitijela za bakterije koje sam našla u miševima. Dokazala sam da je "bolest jame" u stvari leptospiroza! U skladu sa dobivenim rezultatima uveli smo dijagnostiku ove infekcije u rutinski rad i protokole liječenja. Kroz izradu moje doktorske teze nastavila sam da proučavam leptospire i njihov uticaj na bolest bubrega. Odmah nakon odbrane doktorske teze izabrana sam u naučno zvanje docentice.

Početkom rata, 1992. godine, uslovi za rad i za život u postali su vrlo teški. Posvetila sam se pomaganju bolesnim i podučavanju studenata medicine. Relativno mlada, sa nedovoljno iskustva, bila sam suočena sa velikim problemima izbijanja epidemija zaraznih bolesti, među kojim su bile leptospiroza, tularemija, salmoneloza, šigeloza, mišija groznica... Tularemija i mišija groznica bile su potpuno nove na području sjeveroistočne Bosne, jer niko ih do tada nije vidio i trebalo nam je vremena da ih prepoznamo.

Čudo u Tuzli

- Trebalo je puno kreativnosti, domišljatosti, hrabrosti, radoznalosti, ustrajnosti, tvrdoglavosti, povezivanja i timskog rada da se riješe sve te epidemije, da se izoluju uzročnici i krene u prevenciju i terapiju bolesti. Može se reći da se u Tuzli desilo i čudo! U ratnim uslovima, sa minimalnim materijalnim resursima, sa malim brojem ljudi, ali uz veliki entuzijazam i timski rad imali smo vrhunsku struku i postigli izvanredne naučne rezultate. Poslije rata nastavila sam da proučavam hantaviruse, ali i druge mikroorganizme. Karijera je išla uzlaznom putanjm. Izabrana sam u zvanje vanrednog, a potom redovnog profesora i na kraju za dopisnu članicu Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

U Evropsku akademiju nauka primljena sam 2003. godine. Poslije dugo vremena u BiH se desilo nešto nesvakidašnje i lijepo! Sjećam se da su se svi Bosanci i Hercegovci radovali sa mnom. Pisali su mi, slali cvijeće i različite poklone. Čak i ljudi koje nisam poznavala! Od tada su oni moja najveća odgovornost. Ni po koju cijenu ne bih htjela da ih razočaram. Želim da i dalje budu ponosni na mene.

Naš uspjeh odjeknuo je u svijetu

- Kada je izbila epidemija hemoragijske groznice sa bubrežnim sindromom, bila sam pozvana kao ekspert za leptospiroze. Odmah sam utvrdila da se ne radi o epidemiji leptospiroze. Pomislila sam da se radi o epidemiji hantavirusne infekcije, ali nekoj "vrlo neobičnoj". U ratnim okolnostima, sa ograničenim resursima i u komunikacijskoj blokadi, nije bilo moguće bilo šta uraditi, pa sam se obratila za pomoć Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Dobila sam traženu pomoć i podršku. Povezala sam se sa ekspertima iz Švedske i dobila protokole i testove za dijagnostiku. Na osnovu toga smo potvrdili da se radi o hantavirusnoj infekciji. Međutim, nisam dobila odgovore zašto jer se javljaju dva oblika iste bolesti, veoma blagi i veoma teški smrtonosni. Smatrala sam da je odgovor u rezervuaru virusa u miševima.

Moj drugi pohod na miševe je otpočeo. Bilo je opasno, jer smo išli na linije fronta gdje su obolijevali vojnici. Bili smo izloženi riziku od mina i od ratnih dejstava. Bez obzira na sve uspjeli smo! Uhvatili smo veliki broj različitih vrsta miševa, a uz pomoć kolega iz Švedske iz njih smo izolovali dvije vrste hantavirusa, koje su nosile različite vrste glodara. Jedan je bio Pumala virus, a drugi Tuzla 43, koji se u 9% genoma razlikovao od prije izolovanog Dobrava/Belgrad virusa. Istovremeno smo pratili imunološki odgovor bolesnika na ovu infekciju, kao i promjene na bubrezima u akutnoj i kasnoj rekonvalescentnoj fazi bolesti.

Naša otkrića su burno odjeknula u svjetskoj naučnoj zajednici. To je bila prva opisana epidemija hemoragijske groznice sa bubrežnim sindromom, koju su uzrokovala dva različita hantavirusa. U dijagnostici smo učinili ogroman pomak, jer smo dokazali da se serološkim testovima, zbog unakrsnih reakcija, ne može potvrditi vrsta hantavirusa.

Inostrane publikacije

Publikovala sam u najprestižnijim svjetskim naučnim časopisima, kao što su: The Lancet, Euro Surveillance, Emerging Infectious Diseases, Clinical Microbiology and Infection, Journal of, Clinical Virology, Journal of Medical Virology, Epidemiology and Infection, European Journal of Clinical Microbiology and Infectious Diseases, Vector Borne and Zoonotic Diseases, Journal of Virology Methods, Nephrology itd.

Najviše sam pisala o hantavirusima, njihovoj biologiji, genetici, ekologiji, epidemiologiji, kliničkoj slici bolesti, dijagnostici itd. Publikovala sam i radove u vezi sa antimikrobnom rezistencijom. Za medicinu su značajni moji članci o epidemiji morbila, rubeola i zaušnjaka, uključujući genetske karakteristike virusa, kliničke karakteristike bolesti i epidemiološki aspekat.

Uvijek nedostaje sat više

- U potrazi za novim, drugačijim, osnovala sam dijagnostičko-istraživačku ustanovu Zavod za biomedicinsku dijagnostiku i ispitivanje Nalaz. Okupljamo iskusne i mlade ljude, ambiciozne, otvorenog uma, različitih naučnih usmjerenja, kako bi se bavili bazičnim i fundamentalnim istraživanjima i pružanjem laboratorijsko dijagnostičkih usluga iz oblasti mikrobiologije, imunologije i biohemije. Cilj nam je povezivanje nauke i struke na dobrobit pacijenata, te uspostavljanje personalizirane medicine.

Radni dan mi je uvijek u potpunosti ispunjen - ili sam u laboratoriji i obrađujem rezultate, ili pišem projekte i članke za naučne časopise. U radnom danu, a svi su mi radni, uvijek mi nedostaje koji sat više.

Porodica

- Divim se mojim rodteljima. Otac je bio izuzetno pametan, umjeren, oprezan, uspješan i korektan čovjek. Vjerovala sam u svaku njegovu riječ i uvijek prihvatala njegove savjete i kritiku. Od mene je puno tražio i uvijek mi je dizao ljestvicu! Jako mi nedostaje i kada sam u nedoumici, razmišljam, šta bi on rekao!

Majka je uvijek na mojoj strani i uvijek nađe opravdanje za mene. Divim se njenoj beskrajnoj dobroti, ljubavi i čeličnoj volji. Uz nju se osjećam zaštićeno, premda bih je mogla ponijeti jednom rukom.

Najviše vjerujem sinu i kćerki, jer on njih dobijem uvijek iskren odgovor i kritiku.

- Ono što sam naučila iz dosadašnje karijere je da dobri rezultati uvijek budu prepoznati i priznati. Radite ono što najbolje znate i što manje zavisite od drugih. Jer sloboda nema cijenu.

Bosna i Hercegovina je bogata zemlja. Ima ogroman potencijal u talentovanim mladim ljudima. Skoro 40 godina radim sa mladim ljudima i dalje me pozitivno iznenađuju i oduševljavaju. Polako preuzimaju inicijativu, apliciraju na projekte i sa brilijantnim idejama pobjeđuju na međunarodnim takmičenjima. Mislim da mogu očekivati više podrške i od države. Državna nagrada, koju sam ja dobila, je pokazatelj pozitivnih društvenih kretanja. Konačno je nauka postala fokus interesovanja. A što i ne bi bila, kada je bila jedan od mehanizama izlaska Evropske unije iz recesije. Možda i nama pomogne da pokrenemo ekonomiju i otvorimo nova radna mjesta.

Puno je toga što nisam stigla ni da dotaknem, a kamoli da ostvarim. Sada me fascinira komunikacija između mikroorganizama i njihova savršena povezanost i organizacija. Željela bih malo više da saznam o "socijalnom životu" mikroorganizama! Moj tim već radi na tom i uspjeli smo da objavimo dvije publikacije. Drugi fokus mog interesovanja su virusni meningitisi i encefalitisi. Čekam da mušice i komarci postanu aktivni i da ih počnemo sakupljati. Vjerujem da nose neke od virusa koji u Hercegovini uzrokuju bolest. Vidjet ćemo šta se u njima krije.