Valentin Ilievski, generalni direktor Messer BH Gas - Na uspjeh nas obavezuje samo naše rođenje

Njegovo regrutovanje u menadžere počelo je vrlo rano, već sa 25 godina. Radio je u nekoliko velikih multinacionalnih kompanija - Spengler, Wolter, Kuebler Metalwarenfabrik... U Messer grupaciji je skoro deceniju i poznat je kao neko ko se ne libi reformisati ustajale sisteme, motivisati ljude i "renovirati" tehnologije. Voli izazove, a izazovi ga i prate.

- Da biste bili menadžer savremenog kova potrebno je da budete inovatori, da imate sklonost ka novim trendovima u vašoj oblasti ali i da gledate šire, usvajate novine, odaberete tim saradnika koji će odgovoriti profesionalno na sve zadatke koje ste stavili pred njih. Potrebno je i rizikovati u ostvarenju svojih strateških planova i još puno toga što se jednostavno ne može prepričati - kaže na početku razgovora za eKapiju Valentin Ilievski, direktor kompanije Messer BH Gas, koja ove godine obilježava 20 godina rada u BiH.

Kao četvorogodišnjak je sa roditeljima i bratom iz Skoplja otišao u Njemačku, gdje je i odrastao. Tamo je išao u osnovnu i srednju školu, poslije i na fakultet, stasavao i naučio se "onim elementarnim stvarima koje od vas sistem zahtjeva".

- A to je da se usavršavate kao građanin i da doprinosite svojim bivstvovanjem zajednici u kojoj živite. Imao sam sreću da sam odrastao u jednom malom mjestu Schwäbisch Hall kod Štutgarta i da osjetim svu čar djetinjstva u prirodi. Na život sam i kao veoma mlad uvijek gledao kroz "ružičaste naočale" i to mi je ustvari mnogo pomoglo u kasnijem razvijanju. Ja sam po prirodi apsolutni optimista, ništa što se mora mi ne pada teško, i u svemu vidim dobro. I kada nešto krene po zlu, jedan sam od rijetkih koji ne vidi u tome neki crni scenarij. Sa tim svojim vedrim raspoloženjem razbijam tamne oblake koji se s vremena na vrijeme pojave i koji će, a to treba da zna svaki čovjek, i proći. Nastojim da budem pozitivan uvijek jer znam da izlaz iz svake krize postoji.

Kaže da se njegova karijera razvijala normalnim slijedom, nije bilo ni naglih skokova, niti padova. Od završetka fakulteta radio je u struci, "što je, vidim po mladima koji završe školovanje u BiH, pravi uspjeh, a u Njemačkoj je to normalno".

Mogu, hoću i moram

Završio je Mašinski fakultet u Štutgartu, a period studiranja mu je, kako kaže, vrlo brzo "proletio". U Njemačkoj se, ističe, znalo pravilo: preko sedmice se radi što vrijedi, a onda dođe vikend i svi se opuštaju.

Nije slučajno što je izabrao baš mašinstvo.

- Kao dječak sam rastavljao i sastavljao igračke, pravio neke modele, uzorke po kojima sam sklapao autiće, sprave, male mašine, makete... Zanimao me taj mehanički svijet, želio sam da znam kako funkcionira sat, koji mehanizam pokreće mašinu za veš, kako radi motor auta itd. A i išle su mi matematika i fizika u srednjoj školi, tako da je mašinstvo ispalo logičan izbor.

Danas, sa velikim iskustvom iza sebe, hrabro se nosi sa svakodnevnim izazovima koji prate njegovu poziciju.

- Nijedan dan nije isti. Ma koliko planirao uvijek može nešto da se poremeti, jer državni sistem nije stabilan, administracija je spora, politika ćudljiva, reforme nisu provedene.

Kaže da od uspješnih ljudi nikad nećete čuti- "Ja ovo ne mogu". Nego naprotiv – mogu, hoću i moram.

Voli ono što moraš raditi

Iskustvo ga je naučilo da bi glavne odluke trebalo da prenoće najmanje jednu noć, a poželjno je bar dvije ili tri.

- Treba imati razumijevanja za druge, ali se oslanjati na samog sebe. Mehanizam svakodnevno treba podmazivati, mislim na moždane vijuge, osvježavati znanje i još mnogo toga. Ne bih ovaj put mijenjao ni za jedan drugi, valjda po onoj narodnoj - da Bog daje ponovo pamet, svako bi opet izabrao svoju.

Najveća životna vrijednost, za njega je raditi za opšte dobro.

- Jer nije sreća potpuna ako je ne dijeliš s drugima. Nije sreća činiti ono što se voli činiti, nego voljeti ono što se mora činiti.

Pustolovni duh diplomate

Oni koji ga dobro poznaju kažu da ima talenat za pregovaranje i diplomatiju. Uvijek teži izgladiti, poravnati i harmonizovati odnose među ljudima.

- Veliki sam hodoljubac, kako to kažu ovdje u Bosni. Mnogo volim putovati, otkrivati i razumijevati druge kulture. Na mene je do sada Kina ostavila poseban dojam – istinski moćna i mnogoljudna zemlja čije nanose raznih boja je nemoguće spoznati ma koliko dugo tamo boravili. Da se ne bavim ovim poslom volio bih da sam mornar, putopisac ili istraživač. Naša PR-ka me od milja zove Magelan.

Voli skijati i zimi odvoji bar sedam dana za planinu. Sa kolegama igra fudbal, a voli i umjetnost, mada za nju kako kaže, i nema baš talenta. Kada mu obaveze dozvoljavaju, odlazi na koncerte, u pozorište, razne događaje...

- Volim raditi u bašti, jer zemlja je nešto toliko dragocjeno, a mi joj ne pridajemo onu važnost koju ima. Mane su mi upravo taj pustolovni duh, ponekad sam i neodlučan jer previše analiziram i teško me je pratiti i u poslu i privatno.

Smatra da je važno imati povjerenja u najbliže, u porodicu i u poslovne saradnike, jer je onda sve lakše.

- Međutim, nisam od onih ljudi koji testiraju tuđu lojalnost, pa se onda razočaravaju.

Divi se onim pojedincima koji su iz kritičnih situacija izašli kao pobjednici. Kaže da ih ima mnogo među nama, "ali na njih ne obraćamo pažnju jer nisu pod svjetlima reflektora".

Ko pobjeđuje u životu?

Živeći u Sarajevu zavolio je različitost, koja je, kako kaže, vidljiva na svakom koraku.

– Od prirode koja nudi šarenilo svega do građevina različitih stilova, te svih tipova ljepote koju imaju ovdašnji ljudi, a posebno žene. Sve je u različitosti i to je lijepo, samo da je manje potenciranja suprotnosti, ovo bi bio raj na Zemlji.

Voli skijati na Bjelašnici i Jahorini, šetnju Trebevićem, rekreativno igranje fudbala... A baš tu, kad govori o fudbalu razmišlja i o životu.

- Život je nogometna utakmica u kojoj pobjeđuje borbeniji, jer borbene, hrabre i uporne čak i sreća prati.

Svojim najvećim uspjehom smatra to što se u svakoj novoj sredini brzo snašao i prilagodio - ambijentu, ljudima, običajima i događajima. Mir i zdravlje za njega nemaju cijenu.

- Ostvario sam sve što je potrebno jednom ljudskom biću da vodi normalan život. Uspjeh je obaveza, on nije nešto specijalno. Ali upravo zato ne dolazi lako. Na uspjeh nas obavezuje samo naše rođenje. Uspjeh je za mene to što obavljam posao koji volim i umijem to raditi. Što sam uspio naći životnu partnericu s kojom imam divnu porodicu, družim se sa nekolicinom krasnih ljudi, imam vremena i za hobije kao i za odmor sa porodicom. Zar treba još nešto da ostvarim!?

Teodora Brnjoš