Izvor: eKapija | Ponedjeljak, 08.05.2017.| 10:36

Nihad Softić, preduzetnik i vlasnik School&School - Najbolje što nam se može dogoditi je da pronađemo sebe

Nihad Softić
U jednom trenutku imao je sve - najuspješniju IT kompaniju u regionu, sa skoro 500 zaposlenih, razvijene biznis modele, edukovan kadar i karijeru kakva se poželjeti može. Ali kako to život zna da izrežira, dese se veliki padovi. Oni radikalni koji te ustvari usmjere da pronađeš sebe i shvatiš svrhu života. Osviješćenost koja trasira put samoostvarenju. Osmatranje sebe u teškim situacijama i odgovor koji leži jedino u srcu, reći će u ovom intervjuu. To se desilo Nihadu Softiću, koji danas svoju energiju i trud stopostotno ulaže u School&School, multidisciplinarnu školu koja okuplja talentovanu djecu od 6 do 18 godina, jer vjeruje da u svakom od nas čuči neki talenat.

Od trenutka velikog pada do ideje koju je realizovao i u potpunosti ispunio sebe, obilježio je i odlazak u inostranstvo, rad u tamošnjim kompanijama, ali vukla ga je želja da se vrati u Bosnu. Preispitivao se šta to želi i vratio se sa šest ideja, a za ovo što danas radi ključna je bila strast. Napisao je knjigu "Pola čovjek, pola Bog" o tome kako je pronašao sebe.

On je, kako kaže, preduzetnik, vizionar, putnik i pisac. Voli razmišljati u slikama, voli muziku i filozofiju, ne voli brojeve, prazninu i tišinu.

eKapija: Gledajući i slušajući Vaš inspirativni govor sa CEO konferencije 2015. godine koji se zvao "Kako poletjeti poslije pada" kažete na kraju "Ja sam dokaz da se sve može". Smatrate li da se veliki životni padovi dese zaista posebnim, jakim ljudima kako bi poslije toga napravili nešto mnogo veće i značajnije?

- Moja životna drama je mene učinila boljim i jačim. Znam to odlično! Ja sam letio da bih pao, pao sam da bih ponovo letio. U međuvremenu, nikada nisam smetnuo sa uma samo jednu svar – Nikada nisam prestao učiti!

Moje duboko uvjerenje je da su gotovo sva najznačajnija civilizacijska djela i dostignuća proistekla iz neke vrste životne drame. To je momentum, odnosno neponovljivi trenutak života kada čovjek dobije priliku ili poziv da promijeni stil života. Tada umire jedno da bi se rodilo drugo. Upravo tada se rađa svjesnost življenja! To je prosvjetljenje!

U istraživanju istih ili sličnih sudbina, ono što me oduševilo jeste upravo ta bezazlena sličnost životnih puteva. Generalno, ljudi koji su u životu doživjeli neku vrstu prosvjetljenja imaju jednu nevjerovatnu sličnost, a to je potreba za samonadilaženjem! To je potreba za istraživanjem i degustacijom života! Upravo o takvim ljudima sam u svojoj knjizi napisao sljedeće:

"I kada tepih prospete s vrha stepeništa, uvijek će biti boba koje će se zaustaviti na prvoj stepenici, neke na sredini. Neke će otići dalje od prethodnih, ali bit će i ona jedna, rijetka, koje će otići najdalje od svih ostalih. Posmatrajući i razmišljajući o istom događaju, shvatio sam da uvijek postoje oni koji odu dalje od drugih. Zašto?Zato što vjeruju u sebe!"

eKapija: Mijenjaju li takve situacije čovjekovu prirodu ili on u biti ostaje uvijek to što jeste, samo su okolnosti doprinijele da prepozna nešto novo u sebi?

- Moje iskustvo govori da se karakter čovjeka mijenja vrlo malo. Onaj ko je preduzetnik, ostaće zauvijek preduzetnik. U ovom slučaju to je čovjek koji se ne takmiči sa drugim, osim sa sobom samim. Također, to je čovjek koji ne vodi ratove sa drugim, osim sa samim sobom. Unutrašnji ratovi o kojim ja ovdje govorim nisu obični, oni su posebni. Zašto? Zato što vas oni svo vrijeme tjeraju da budete sve bolji i bolji. Ti ratovi imaju svoje mane, ali i pozitivne učinke. Recimo, mana je to što je čovjek uvijek nezadovoljan onim što je postigao, a pozitivna strana priče je što vas upravo to nezadovoljstvo tjera da sve što radite neprestano unapređujete. A kako ćete to uraditi ukoliko ne istražujete, učite, analizirate, pokušavate, i to je taj začarani krug u kojem uvijek pronalazite nove ideje i inspiraciju za istraživanjem nečeg novog i drugačijeg. I tako sve u krug!

Ta unutrašnja potreba za samonadilaženjem i samoostvarivanjem je puno jača od straha da se doživi neuspjeh. To je potreba da čovjek bude ono što i jeste – svoj i slobodan!

eKapija: Kada napravite paralelu kako ste doživljavali sebe - ko je Nihad Softić bio tada, na čelu jedne od najuspješnijih kompanija u BiH, a ko je Nihad Softić sada, kada je pronašao sebe?

- Dva različita svijeta, dvije različite dimenzije! Onaj raniji je bio strastveniji, naivniji, ranjiviji. Ovaj sada je puno zreliji i snažniji. Zrelost između mene, onog starog i ovog novog popunio je život i njegovo iskušenje. Danas, odlično znam šta hoću, do kada to želim i na koji način to želim učiniti. Osim vizije danas imam i strpljenje, jer napokon shvatam da je za sve dobro potrebno vrijeme.

eKapija: Rekli ste jednom prilikom da je razlika uspješnog od neuspješnog čovjeka stav o životu. Izgleda da su uvijek u pitanju krajnosti – jedni ga doživljavaju kao igru, drugi isuviše ozbiljno. Ko uspijeva na kraju?

- Kada kažem stav o životu, to znači da je neophodno da čovjek spozna život kao potrebu da se samoostvari, kako u profesionalnoj karijeri, tako i privatnom životu. Balans između profesionalnog i personalnog je jako bitan, jer život nije samo postizanje ciljeva i sticanje, nego i uživanje u stečenom.

Za mene je život uživanje u malim i nevidljivim stvarima. Kako to znam? Imao sam sve što čovjek može poželiti da ima, pa ipak nisam bio sretan. Mislio sam da ću kupovinom velikih i skupih stvari biti sretniji, griješio sam, bio sam nesretniji. Odgovor na svoje nezadovoljstvo pronašao sam tamo gdje ga nikada nisam tražio. U sebi!

eKapija: Je li karakter čovjekova sudbina?

- Rekao bih da je 65 do 70% života predodređeno sudbinom. Razlika je ostavljena nama da u toj sudbini uživamo ili preživljavamo!

Uspjeh je povezan sa tajmingom! Tajming je izvan naše kontrole. To je čista sreća, koja sa usklađenim karakterom, znanjem i hrabrošću pravi čuda. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme je momentum kojeg nažalost ili na sreću prepoznaju samo rijetki. Vjerovatno ti rijetki su isti oni koji znaju da posmatraju.

eKapija: Ko uskladi talenat, temperament, obrazovanje i karijeru - to je, kako ste rekli, srećan čovjek. Put do toga daje odgovor na pitanje Ko sam i šta želim. Koliko smo, u tom smislu, osviješćeni?

- Nažalost, vrlo malo! Nakon godina posmatranja i izučavanja ovog fenomena zaključio sam da uzrok ljudske nesreće, nezadovoljstva i tjeskobe potiče iz djetinstva. Još tada smo sanjali, maštali, znali šta želimo. Međutim, usljed raznoraznih životnih okolnosti čemu su, u najvećem slučaju, pridonijele male i zatvorene sredine, zlonamjerne predrasude, opasni stereotipi, zastarjeli običaji, nefunkcionalni politički sistemi, nacionalne kulture i mediji, postali smo sve ono što, ustvari, mi nismo.

Ugađajuđi drugima zaboravili smo na sebe! Nažalost živjeli smo druge i tuđe živote. Bili smo natjerani da budemo ono što su drugi htjeli. To je grijeh! Od tada pa sve do danas ništa se bitno nije promijenilo, i dalje velika većina djece žive tuđi san, zanemarujući vlastiti. Djeca su toga nesvjesna. Nažalost, roditelji su nesvjesni, također, kao što su i njihovi roditelji bili nesvjesni.

I sve tako u krug! Tjerajući vlastitu djecu da žive naše snove ubijamo njihove živote, čineći ih nesretnim, frustriranim, prosječnim, neostvarenim, nezadovoljnim. Još tada ubijamo duše naše djece, upravo onako, kako su naši roditelji ubijali naše.

Uvjeren sam da je 85% današnje djece na studijama koji ne odgovaraju njihovoj prirodi, odnosno njihovom prirodnom talentu. To je poražavajuće, ponižavajuće. Upravo zbog toga ne postoji "sjaj u očima" današnje omladine. Izgubljeni su. Ne znaju ko su, gdje su krenuli, kako stići tamo gdje su krenuli. Oni ne vjeruju u sebe, vjeruju u reklame.

Zašto je to tako? – pitate me. Zato što današnja djeca slušaju razum, ne znajući da je u srcu odgovor!

eKapija: Uvijek podvlačite važnost vjere u sebe i da je znanje ono što nam niko ne može uzeti na putu samoostvarivanja. Znači li to da će strpljenje i provođenje više vremena sa sobom dati na kraju prave rezultate?

- Ja sam u životu ostajao bez svega, pa ipak znanje mi niko nije mogao oduzeti. Vjera u sebe i stečeno znanje je razlog zbog čega nikada nisam odustao od života. Upravo iz tog razloga.

Ono najbolje što nam se u životu može desiti jeste da pronađemo sebe! To je naša sudbina, to je naš pravac. To je svrha postojanja! Kako to postići? Potrebno je više provoditi vremena sa samim sobom. To je ključ prosvjetljenja!

eKapija: Vi ste iz Gračanice, a taj grad odlikuju sposobni i preduzimljivl ljudi. Da li nas i geografija donekle odredi?

- Sredina je bitna! Okruženje koje ti omogućava da posmatraš uspješne ljude, da im se diviš, da uživaš u njihovim uspjesima koji te na kraju motiviraju da i sam kreneš i postaneš još uspješniji nego što su oni bili. U Gračanici je jako puno pozitivnih primjera i velikih preduzetničkih priča koje pomažu mladim da uzmu život u svoje ruke, ne čekajući tako da im neko drugi ponudi posao, nego samostalno stvaraju ambijent za druge mlade koji žele da rade.

Naprimjer, u mom slučaju. Još kao mali znao sam tačno šta ne želim. Nisam želio rutinu, želio sam slobodu! Sloboda je za mene značila da budem ono što želim da budem. Svoj i neovisan. Upravo to mi je preduzetništvo dalo! Sredina mi je omogućila da posmatram uspješne ljude koji su stvarajući vlastite uspjehe donosili sa sobom i drugačiji stil života. Upravo to sam želio, da budem drugačiji i da pravim razliku. Tako je i krenulo. Dovoljno je bilo da shvatim koja je to ideja kojoj se želim posvetiti ili koji je to problem koji želim riješiti, a onda bih zapušio nos i samo uskočio u more izazova. Vidite, ja nisam razuman čovjek, prije bih rekao da sam nerazuman (smijeh), intuitivan. Ja sam vizionar, kreativac i lider. Odlično znam svoje mane i vrline. Međutim, ne gubim vrijeme da ispravljam svoje nedostatke, nego radim ono u čemu sam najbolji, a ono u čemu nisam dobar pronalazim ljude koji su najbolji u tome. Zajedničko nam je strast i fokus prema onome što radimo. Mislim da je to dobitna kombinacija. Takva jedna sinergija koju povezuje zajednička vizija i misija je sve ono što i treba za uspjeh. Naravno, tu je i mnogo drugih stvari kao što je međusobno uvažavanje i prihvatanje drugačijeg. Na tome insistiram.

U životu nikada nisam želio da budem najbolji. Bitnije mi je biti drugačiji!

eKapija: Svoju želju da otkrivate talente kod djece pretočili ste u specijalizovanu školu School&School. Ne sumnjam da ima mnogo talentovane djece, ali šta ste Vi naučili od njih?

- Svakodnevno ja učim od njih! Međutim posebno sam zahvalan na jednoj lekciji kojoj su me naučili, a to je - Da je sve igra i da je potrebno da uživam u svome poslu i životu, a kada odem kući, da volim svoju porodicu. Da ih svaki put, na sastanku, ili rastanku zagrlim i poljubim.

Naučili su me da uživam u malim stvarima! Upravo iz tog razloga ja sam nakon svega jako sretan čovjek, jer moj posao je meni hobi, a moj hobi je meni posao.

eKapija: Rekla bih da ste privilegovani sadašnjom pozicijom – pronalazite skrivene dječije talente, a to im oblikuje budućnost. Kako Vi gledate na to?

- Sve što radim, radim iz svog vlastitog uvjerenja. Tako, uvjeren sam da samo usklađenost karaktera, talenta, akademskog obrazovanja i profesionalne karijere čovjeka čini sretnim i sposobnim na putu ka samoostvarivanju. To je ostvarivanje vlastite svrhe života. Međutim, na tom putu neophodno je svakodnevno pitati djecu – Šta želite postati kada porastete? Vrlo je bitno da djeca dižu oči prema nebu, da počnu maštati i sebe doživljavati kao već ostvarene i uspješne ljude. Zašto? Zato što na taj način privlače sebi ono što žele postati. To je tajna! Zakon privlačenja onog u što vjerujemo.

Znam da zvuči malo čudno, ali ja sam upravo ono što vjerujem da jesam!

eKapija: Hoće li School&School i dalje biti Vaš fokus ili planirate pokrenuti još neke projekte?

- School&School je moja svrha života! I dalje će ostati moj glavni fokus, jer tu je jako puno posla još za uraditi. Upravo se spremamo na širenje ideje multidisciplinarne škole putem franšizne mreže širom regiona. Tu nas čekaju novi izazovi, ali i iskušenja, čemu se unaprijed radujem.

Što se tiče drugih ideja? Na sreću, oženio sam se jako mlad. Danas, moja djeca su već odrasli ljudi, iako na fakultetima pa ipak spremni da preuzmu veliki dio poslovnih obaveza da ih samostalno realiziraju. Ja sam pun ideja i one će se realizovati zahvaljujući upravo mojoj djeci, koja su imala priliku da pored mene jako puno nauče, da spoznaju šta je to biti preduzetnik, kako to izleda kada se ideja izrodi, kako se razvija, kako se nameće i takmiči na tržištu. Znaju kako je to kada se doživi neuspjeh, ali i pobjeda. Također, oni odlično znaju šta gube, ali šta dobijaju. Ono što dobijaju je puno veće od onoga što gube. Sloboda da budu ono što žele je njihov najveći uspjeh!

Teodora Brnjoš

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.