Izvor: eKapija | Utorak, 17.01.2017.| 15:40

Bojan Kozomara, oftalmolog i direktor banjalučke Klinike Svjetlost - Danas je izazov biti čovjek

Bojan Kozomara
Motiva u karijeri je bilo više i teško je reći koji je važniji ili veći od drugog. Prvi motiv bio mi je da pomažem ljudima. Mislim da jedno obično "hvala" koje vam kaže pacijent kada mu pomognete ili kada ga izliječite ne može nadomijestiti bilo kakve nagrade, priznanja i uspjehe. Nažalost, malo nas danas radi upravo za to jedno malo i obično "hvala", koje bi trebalo da nam u karijeri znači više nego sve ostalo. Drugi motiv je moj takmičarski duh. Uvijek sam volio da se takmičim sa boljima i jačima od sebe, prije svega jer sam htio da pokažem i dokažem sebi šta sve, kako i koliko mogu...

O humanosti svog posla i dovoljno jakim motivima koji su ga doveli na čelo banjalučke Klinike Svjetlost, za eKapiju govori specijalista oftalmologije Bojan Kozomara.

- Na čelu klinike sam od njenog osnivanja. Klinika je zapravo radila još od 2008. godine, ali pod drugim imenom, da bi 2011. postala današnja Klinika Svjetlost Banjaluka. Izazova, kao i u svakom drugom poslu, ne manjka. Mislim da će ih uvijek biti i da je važno naučiti nositi se sa njima. Smatram da je svaki problem mnogo manji nego što ga sami sebi predstavimo. Kako smo jedini privatni lanac očnih klinika kod nas, kako ne poslujemo preko državnog Fonda zdravstva i kako se svaki dan moramo takmičiti na slobodnom tržištu, izazovi su nešto bez čega ne možemo. Nabavka i redovno "zanavljanje" opreme, edukacija mladih doktora, kao i realizacija poslovnih planova su samo neki od njih.

Čovjek se najbolje osjeća tamo gdje je rođen


- Rođen sam, sada već pomalo davne, 1978. godine u Banjaluci, u gradu u kojem i danas živim. Iako mi je već kao tinejdžeru bilo omogućeno da putujem i da se školujem u inostranstvu, uvijek sam se rado vraćao svojoj Banjaluci i njenim ljudima. Mislim da zaista ima nešto u konstataciji da se čovjek ipak najbolje osjeća tamo gdje je rođen.

Osnovnu školu i veći dio srednjoškolskog obrazovanja sam završio u rodnom gradu, dok sam srednju školu završio u Americi. I danas, skoro 20 godina kasnije, rado se sjećam tih trenutaka. Amerika je zemlja po mojoj "mjeri", jer taj nivo slobode razmišljanja, pobjedničkog mentaliteta, zdrave konkurencije, količine i vrste šansi za uspjeh, kao i otvorenosti ljudi, ne mogu se naći nigdje drugdje.

"Dobro jutro, kolege"


- Moj otac, koji nažalost više nije među nama, me je već od rane mladosti usmjeravao prema medicini. Pošto je skoro svim sinovima u djetinjstvu, a i kasnije, idol upravo otac, nije se morao mnogo truditi oko ubjeđivanja u moj budući profesionalni put. Za mene je medicina jedino zanimanje kojim bi se uvijek mogao baviti, koje mi nikada ne može dosaditi i bez koga ne bih mogao.

Studentski dani su nešto što se duboko ureže u sjećanje, čak više i jače nego srednjoškolski dani. Dovoljno ste zreli da možete donositi vlastite odluke, a opet ste na određeni način đak i učenik. Studiranje i danas pamtim po sjajnim prijateljima i kolegama sa kojim sam i danas u kontaktu, kako privatnom tako i profesionalnom, kao i po dobrim profesorima i učiteljima od kojih se zaista moglo dosta toga naučiti, ali i po strogoći pojedinih koji su nas tjerali da budemo bolji nego što smo i sami mislili da možemo.

Posebno se sjećam prvog predavanja iz Farmakologije. Tog jutra, prof. Ranko Škrbić je ušao u amfiteatar i pozdravio nas sa "Dobro jutro, kolege". To je zapravo bio prvi put da nas je neko nazvao kolegama i mislim da sam tek tada shvatio da ću jednog dana profesionalno biti kolega svih tih velikana naše medicine.

Najbolji rad mladog oftalmologa

- Poslije završenih studija 2004. godine, zaposlio sam se u Kliničkom centru Banjaluka, današnjem Univerzitetskom kliničkom centru RS, i to na Klinici za oftalmologiju kao ljekar-sekundarac. Već 2005. sam dobio specijalizaciju iz oftalmologije, a specijalistički ispit sam položio 2009. Za vrijeme specijalizacije dobio sam nekoliko stipendija, te sam se usavršavao na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, Klinici Svjetlost u Zagrebu, kao i na Institutu za očne bolesti "Careggi", Univerziteta u Firenci. Od 2008. sam u Klinici Svjetlost Banjaluka. Kao specijalizant, 2011. godine, dobio sam nagradu Fondacije Ljiljana Zergollern i Krešimir Čupak za najbolji rad mladog oftalmologa.

Za uspjeh su potrebni fokus, posvećenost i strast

- Moj učitelj, prof. Nikica Gabrić, često zna reći da je za uspjeh u nekom poslu potrebno imati fokus, posvećenost i strast. Ja zaista volim ono što radim i uživam u svakom danu koji sam na poslu. Da biste uspjeli u onome što radite, morate to voljeti. Morate svaku veče prije spavanja biti uzbuđeni i jedva čekati sljedeći dan da biste se mogli posvetiti onome što volite. Takođe morate biti i jako uporni, i ono što je možda i najvažnije - nikada, ali baš nikada ne odustati!

Iako imam samo 38 godina, mogu da kažem da dosta toga mogu smatrati uspjehom. Svaki ostvareni cilj, pa i onaj najmanji, smatram uspjehom i na njega sam jako ponosan. Sticajem određenih životnih okolnosti, morao sam dosta rano da profesionalno sazrijem i da naučim stvari koje se obično uče decenijama. Moj najveći uspjeh je sigurno tim sa kojim radim, tim mladih, edukovanih, posvećenih ljudi bez kojih ni ja ne bih bio ono što danas jesam.

Možete tražiti samo onoliko koliko ste spremni dati

- Kada radite u velikom kolektivu, timski rad je jedan od najznačajnijih faktora za uspjeh. Svi smo pomalo sebično vaspitavani još kao djeca i učeni smo da moramo mnogo više tražiti nego što ćemo dati. Moje je mišljenje da se u bilo kojoj vrsti ljudskog odnosa, pa samim tim i u medicini, može tražiti samo onoliko koliko ste spremni dati.

(Foto: klinika-svjetlost.ba)
Kod kolega cijenim, prije svega, upravo tu ljudskost, iskrenost i timski duh koji imamo. U klinici koju trenutno vodim, osim mene, zaposleno je još osam ljekara. Mislim da bez međusobnog uvažavanja, timskog rada i vjerovanja u ono što radimo, ne bismo bili tu gdje jesmo.

Naš zdravstveni sistem je "ljudskiji" nego italijanski

- Zapravo svaki zdravstveni sistem ima svojih vrlina i mana. Prednost italijanskog je u tome što imate mnogo više fondova zdravstva, tako da svaki građanin može birati u koji fond će uplaćivati novac za liječenje. Samim tim, mnogo je više novca koji je dostupan zdravstvenim ustanovama nego što je to kod nas. Zatim, edukacija mladih doktora se sprovodi mnogo temeljnije i odgovornije, jer su profesori-edukatori zakonski odgovorni za usavršavanje svojih specijalizanata, ali su isto tako i izuzetno dobro plaćeni za mentorstva. Ipak, naš sistem je i dalje "ljudskiji" i "personalniji" nego što je to italijanski.

Međutim, jedan dio mojih kolega koji rade u državnim zdravstvenim ustanovama mnogo i ne mari za povjerenje građana, jer znaju da će im se svakako vratiti. Mi koji smo u privatnom sektoru mnogo više vodimo računa o tome, jer živimo upravo od tih pacijenata. Mislim da smo kao narod mnogo izvarani u prošlosti i da je mnogo toga lošeg uticalo na naše živote, ali ako ste iskreni, ako ste realni, ako na ljudski način pristupate svojim pacijentima, tada je povjerenje neizostavno.

Ponosan na očevo nasljeđe

- Divim se svom pokojnom ocu koji je za života i u uslovima u kojima je živio, uspio da svojim radom, iskrenošću i zalaganjem izgradi bogat život i još bogatiju karijeru, te mi u nasljeđe ostavi mnogo toga na šta mogu biti smo ponosan. Divim se svojoj majci, kao i svim majkama uopšte, jer mislim da nema veće žrtve i jače i iskrenije ljubavi od majčine. Divim se svojoj supruzi koja je uvijek imala razumijevanja za mene, moj poziv i sve ono što sam morao raditi da bih danas bio ovdje gdje jesam. Divim se i svom učitelju, prof. Nikici Gabriću, koji me učio ne samo oftalmologiji, nego i psihologiji života. Zahvaljujući njemu, danas sam mnogo bolji čovjek.

(Foto: klinika-svjetlost.ba)
Biti čovjek danas je ne samo teško, nego i izazovno. Svi jako dobro znamo zbrajati i uzimati, ali malo ko od nas zna davati i dijeliti. Smatram da je upravo znati davati i dijeliti najveća životna vrijednost.

Porodica je "ostrvo" na koje se uvijek možete vratiti


- U vremenu kapitalizma, ili što bi se kod nas reklo tranzicije, slobodnog vremena je jako malo. Ako želite uspjeti u onome što radite, morate biti maksimalno involvirani u svaki segment i svaku aktivnost svog posla. Dok sam se školovao u Americi naučio sam cijeniti vrijeme, kako svoje, tako i tuđe. Kada ga imam, provodim ga najčešće u krugu porodice i prijatelja.

Mislim da je porodica jedino "ostrvo" na koje se možete uvijek vratiti i koje će uvijek biti tu za vas. Ako ste još srećni da imate dobre prijatelje, osjećaj je onda potpun.

Sada mi je najveća želja da postanem otac! A zatim, da budem najbolji u onome što radim, kao i da jednog dana iškolujem mlade doktore-oftalmologe koji će biti bolji od mene.

To ne bih bio ja...

- Pustio bih druge da pričaju o mojim vrlinama, malo je narciosoidno govoriti o sebi u superlativu. Što se mana tiče, mnogo ih je kao i kod svih nas. Mislim da mi je najveća mana to što sam nestrpljiv, i to je nešto što pokušavam mijenjati kod sebe već dosta dugo. Nadam se da ću i uspjeti…

Sebe doživljavam često isuviše ozbiljno, ali da je drugačije, to onda ne bih bio ja...

Slobodana Šubara

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.