Belma Lizde Kurt, glumica - Nekad igrate na sigurno, a nekad vas posluži sreća

Javnost je pamti po ulozi Rabije Bubić Bube iz popularne serije "Lud, zbunjen, normalan". Profesionalizam nije samo pokazala kroz glumu, već i u režiranju, kreiranju odjeće, te na humanom djelu i angažmanu s djecom. U intervjuu za magazin Azra govori o svom trenutnom angažmanu u Pozorištu mladih, svojim ulogama, kćerki Umi i suprugu Alešu. Otkriva ko su njeni uzori te koje su pokretačke emocije u svemu što radi.

Belma Lizde Kurt, javnosti poznatija kao Rabija Bubić Buba iz serije "Lud, zbunjen, normalan", od svoje desete godine je na sceni, a već nekoliko godina aktivna je u radu s djecom. Iza njenog rada, osim glumačkih projekata, također su i brojne radionice za djecu, rediteljski projekti, a okušala se čak i kao modna dizajnerica. Trenutno je angažirana u Pozorištu mladih u Sarajevu i zajedno sa svojim kolegama čini sve da najmlađima uljepša njihov mali svijet.

S ovom vrsnom glumicom Azra je, osim o njenom poslu, razgovarala o uzorima, braku s rediteljem Alešom Kurtom, odgoju sina i kćerke. Belma im je otkrila i za šta se još nikad nije usudila.

Dječiji programi su jako siromašni, općenito se jako malo pažnje posvećuje kvalitetnim sadržajima za djecu. Čini se da većina voli da se bavi svijetom odraslih, teškim temama i slično. Vi ste izabrali drugi put, brojne radionice za djecu su iza Vas, također ste angažirani u Pozorištu mladih. U čemu pronalazite naročit motiv za rad s najmlađima?

– Kulturne zemlje imaju veoma razvijen program za djecu, ne samo kad je riječ o umjetnosti i edukaciji kroz samu umjetnost, već i socijalno-pedagoškom radu. Mi nemamo taj nivo građanske svijesti, pa samim tim ni kulturne. Takvo stanje dolazi iz samog vrha i širi se na podvrhove. Kad ste pročitali kritiku o predstavi ili bilo kakvom programu za djecu? Sve je na nivou šture informacije. Zato što to nikoga ne zanima i što se u to niko ni ne razumije. U posljednjih nekoliko godina susrećem se s vrlo neobičnim reakcijama roditelja. Ne prepoznaju edukativnu crtu teatra. Srećom, to je slučaj s manjim brojem roditelja. Zatim problem koji se zove "cijena ulaznice". Veoma je ponižavajuće za ljude iz mog "esnafa" da cijena ulaznice za kino bude skuplja od one za teatar. Nešto što je jeftino i svakom dostupno, nije mnogo ni vrijedno. U teatar svako dijete treba da ide, da se obrazuje, razvija maštu, svijest o sebi, okolini itd, ali teatarska umjetnost košta. Veoma!

Kako i na koji način pristupiti rješavanju problema?

– Postoje načini, ne veoma komplicirani, koji će riješiti problem ekonomski ugroženih pojedinaca. To onda znači da mi stalno radimo humanitarno ili poluhumanitarno, a to je naša profesija od koje se hranimo. Problem nezainteresiranosti prema programu za najmlađe je veoma kompleksan. Bavim se različitim stvarima za djecu zato što je toga tako malo, a dobrih, kvalitetnih glumica zaista ima. Pa mi se čini da sam potrebnija u realizaciji programa za djecu. A i volim ih. Djeca su neodoljivo zahvalna, kad im se nešto dopadne što činite za njih. Kad je riječ o Pozorištu mladih, otvorili smo nedavno još jednu scenu – Malu scenu "Sead Bejtović Malecni", u nadi da će ona biti i nova šansa za mlade ljude da se promoviraju (ne mislim samo na glumce i reditelje, već i šire), da rade za mlade i najmlađe. Scena "Malecni" stvorena je sa željom da se Pozorište mladih ispuni programima za sve generacije. Divno je pogledati repertoar Pozorišta mladih i odabrati neku veliku ili malu predstavu. Mogućnosti su se udvostručile.

Taj dječiji svijet nikada nikoga nije iznevjerio, zloupotrijebio, međutim, svijet odraslih jeste. Kakvim ljudima volite biti okruženi i kakvim ljudima ste okruženi?

– S obzirom na svoje i životno i profesionalno iskustvo, volim da budem okružena profesionalcima s neiskrivljenom etikom i moralom. Takvi ljudi su rijetki, ali vrijedi se malo namučiti dok se ne nađu. Onda sve što se radi ima smisla i ispadne uvijek kvalitetnije od početne ideje u glavi ili na papiru. Trenutno sam okružena Majom Zećo i Merimom Lepić Redžepović. Odabrala sam ih, a one su, srećom, pristale da jedno vrijeme budemo zajedno i stvaramo jedan čarobni mali svijet za najmlađe (BO-BO i ZU, prvi dan u vrtiću). Još jedna divna osoba je postala dio čarobnog tima, a to je Hana Zrno. Sasvim slučajno smo se upoznale. Nekad odaberete, igrate na sigurno, a nekad vas posluži sreća. Ne možete uvijek znati, ali znate za sljedeći put.

Veliki književnik Dževad Karahasan često spominje staro pozorišno pravilo; u sretnim vremenima igraju tragedije, dok u nesretnim bolje prolaze komedije. Koje forme danas imaju najbolje uporište kod nas?

– Nažalost, one "najjeftinije" komedije. Narod se umorio da koristi sinapse, draže nam je zabetonirati ih, da ništa ne osjećamo i ne spoznajemo. Samo najpovršniji i najniži ljudski porivi većinom izazivaju olakšanje smijehom. A i teatarski umjetnici nemaju baš potrebu da obrazuju narod, već im serviraju jeftinu zabavu, ili potcrtavaju svaku ideju ili obnavljaju odavno zamrle programe.

(Foto: azramag.ba)

Javnost Vas pamti po ulozi Rabije iz serije "Lud, zbunjen, normalan". Jeste li Rapku zavoljeli na prvu, i jeste li tip glumice koja se teško rastaje od likova koje igra?

– Tip sam glumice koja shvata svoju profesiju upravo tako, kao svoju profesiju. Uloga Rabije se sasvim iznenadno razvila u kultni lik. To veoma imponuje! Sve moje uloge, koje sam ostvarila su uloge. Kao glumica volim da radim veoma različite stvari, pa nemam ni vremena vezati se za samo jednu ulogu. To je ta "profesionalna deformacija", koja vam omogući da obučete ili skinete kaputić određenog lika. Kad god zatreba.

Po čemu naročito pamtite taj projekt?

– Meni je bilo veoma zabavno raditi s bardovima jugoslavenskog glumišta: Milena Dravić, Seka Sabljić, Mustafa Nadarević, Žan Marolt. Mnogo bardova u uskom vremenskom intervalu i prostoru. Veoma zanimljivo. A pritom upoznajete nove mlade ljude, o kojima će tek da se govori, kao što je, naprimjer, Merima Lepić Redžepović.

Osim što ste glumica, okušali ste se i kao rediteljica. Koji od ova dva posla Vas kao profesionalca više provocira, izaziva?

– Mnogo više provocira režija, jer je kompleksnija sama uloga reditelja u stvaranju jedne predstave: morate imati veoma preciznu ideju o tome šta želite da radite, prije nego je započnete. Morate znati kako će to izgledati audio-vizuelno, šta želite da poručite. Kao glumica uklopite se u tuđu ideju. Kroz rad gradite svoj lični pečat, ali ne morate da razmišljate o masi stvari, o kojima reditelj razmišlja, a koje i nisu uvijek kreativne ili zabavne.

Iz kojeg svijeta dolaze Vaši uzori?

– Moji uzori dolaze iz realnog svijeta. Moji prvi uzori su moji roditelji, pa moj suprug i partner, Aleš, a moja najveća inspiracija su moja djeca. Moji uzori su i ljudi, slučajni prolaznici kroz moj život, koji nešto kažu ili urade, a to ne mora uvijek da bude lijepo.

Koje su Vaše osnovne pokretačke emocije u svemu što radite?

– Ljubav, naravno. I osjećaj odgovornosti, ako ćemo govoriti u nekom prenesenom značenju.

Okušali ste se i kao modna dizajnerica, za svoju kćerku Umu ste napravili kreacije i nazvali ih "Umin ormar". U čemu Vam je kćerka najsličnija, zanima li je svijet umjetnosti uopće?

– Moja kćerka je veoma inteligentna, kreativna i mudra osoba. Čime će se baviti, to niko ne zna. Činjenica je da odrasta u drugačijem okruženju od neke djece i da se to njeno okruženje povremeno i umori od kreativnosti. Imam mnogo povjerenja u njen odabir životnog puta. Znam sa sigurnošću, da, šta god bude odabrala, odabrat će to iz ljubavi.

U braku ste s rediteljem Alešom Kurtom, sarađivali ste mnogo puta, zajedno pokrenuli "Aparat teatar". U kojem projektu u suprugovoj režiji biste voljeli da imate glavnu ulogu?

– U putovanju na Tibet, u Škotsku ili Kinu. Moj divni suprug je moj životni saputnik, sve što radi podržavam, najbolje što mogu. On je moj uzor u stvaralačkom smislu i mentor. Nadam se da će ga zdravlje još dugo poslužiti, da nam svima podari svoje suptilne, pametne, nepretenciozne predstave. Predstave o životu i čovjeku.

Čitajući Vaše intervjue, vrlo ste odmjereni i skromni. Čemu ili kome najviše možete zahvaliti za tu vrstu mjere koju ste uspjeli postići i odnjegovati, naročito u ovom vremenu u kojem danas živimo?

– Ne razmišljam o tome. Svako ima svoj put. Trebamo biti svjesni da put kojim hodimo, nije samo naš lični. Moja djeca, suprug, porodica, prijatelji, dio su tog istog puta. Imate odgovornost i za neke druge na istom putu. Trebate dati primjer. Trudim se da nikog ne povrijedim. Koliko mogu. Ali, i ja sam samo ljudsko biće.

U kojim tipično ženskim stvarima uživate?

– Nisam ja baš tipično žensko, ako ćemo o ženama razmišljati kao o osobama, koje su ovisne o šopingu, kafenisanju s prijateljicama i slično. Ono što volim jeste da hodam sama po planini, a i u društvu, da legnem ranije u krevet, da stignem bar jedno poglavlje pročitati, a da sam toga i svjesna. Volim kad Aleš kuha, makar to bili i topli sendviči. To uvijek stvara dojam slatkog udvaranja. A i dobro kuha!

Na šta se još nikada niste usudili?

– Na pad s padobranom. Vjerovatno i neću.

(Napomena: tekst i fotografije u potpunosti preuzete sa sajta magazina Azra)