Izvor: eKapija | Srijeda, 16.03.2016.| 08:12

Aleksandra Savić, direktorica "World Music Centra" - Dosljednost je danas istinski podvig

Aleksandra Savić
Rođena sam u jednom od najljepših mjesta na svijetu, u Mostaru. Hercegovina i stil života u kršu su se svakako veoma reflektovali na moju ličnost. Znate, Hercegovci su generalno vrijedni i uporni ljudi, puni temperamenta i duha, jednostavni, vispreni, naviknuti na borbu. Pravi Hercegovac iz kamena vodu cijedi.

Ovako ona opisuje rodni grad i mentalitet sunčane i krševite Hercegovine, a ujedno nam je i dala najbolji uvod za nju, Aleksandru Savić, direktoricu mostarskog "Wolrd Music Centra", ženu koja u gradu na Neretvi vodi svakodnevnu borbu da kulturom radi na podizanju svijesti i unapređenju života građana. Sizifovski posao, kako će reći, ali kako to obično biva, mogu da ga nose samo oni sa jakom individualnošću i voljom, ta dva elementa koja kao da iščezavaju u narodima ovih prostora.

- Ja sam građanka svijeta i ne volim nikakva teritorijalna ni duhovna ograničenja. Gdje god sam do sada živjela i provodila vrijeme bila sam maksimalno integrisana i prihvaćena, ali je samo na jednom mjestu na svijetu moj korijen.

Baš ove godine, u novembru, "World Music Centar" (WMC) će napuniti deseti rođendan. Sa željom da ovim festivalom pošalju najbolju sliku o BiH, razbiju predrasude I predstave različite kulture svijeta, ugostili su mnoge. Mostar su posjetili umjetnici iz Argentine, Meksika, Turske, Holandije, Italije, Belgije, Francuske, Bugarske, Španije.... Osim toga, ovaj festival ima i edukativnu crtu, jer su kroz radionice kreirali međunarodnu saradnju i time omogućili domaćim talentima afirmaciju na evropskoj muzičkoj mapi. Učestvovali su i na WOMEX-u, najvećem sajmu "world musica" na svijetu. Na sve to je izuzetno ponosna, jer je vremenom "World Music Centar" postao svetionik. Ali, vraćajući se u dane kad je pokrenut, kaže, nije bilo nimalo lako.

- Nije mi se nimalo dopala tadašnja postavka stvari. U Mostaru su neki od mojih prijatelja proveli cijeli rat. Zajedno sa još puno ljudi preživjeli su pakao. Bilo mi je teško sto nisam bila sa njima ili oni sa mnom. Sve njihove priče iz rata dale su mi sliku šta se tu stvarno desilo. 1992. godine nisam željela prihvatiti rat, tako da sam imala zakasnjelu reakciju i tek 1996. godine to prihvatila. Do dolaska u Mostar nisam se trovala nikakvim informacijama niti sam ikada govorila o njemu. Za mene je bilo dovoljno krvoproliće i mi daleko od kućnih ognjišta.

Bilo mi je jasno da i te kako mogu dati svoj doprinos gradu. U organizaciji u kojoj sam radila prije WMCa zaista sam se potrošila, a onda na vrlo perfidan način dobila i otkaz. Shvatila sam da sa mojim mentalnim sklopom, stavovima i energijom ne mogu ni za koga raditi. Novo vrijeme je donijelo nova pravila igre. Meni se nisu svidjala ta pravila.

Razmišljajući koje promjene da napravi, dopala joj se kolegina ideja o festivalu "world musica". Poučena iskustvom na prethodnom poslu imala je svoje uslove koji su ispoštovani. Vodila se idejom da to bude organizacija koja "koristi kulturu kao univerzalni mehanizam za povezivanje na regionalnom i internacionalnom nivou, za razvoj, za regenerisanje pokidanih veza".

Sa Draganom Bjelogrlićem i Sergejem Trifunovićem
- Željela sam kroz konkretne aktivnosti koje promovišu vrijednosti, kreativnost, aktivizam, kritčko razmišljanje, humanost i solidarnost dati doprinos trajnom očuvanju mira i izgradnji boljeg života. Taj projekat, kao naš prvenac odmah je naišao na probleme. Kolega je želio da odustanemo, jer je faktor rizika bio očigledan. Ja nisam htjela odustati i ostala sam sama uz ideju. Danas je sve rizik, sigurnost apsolutno više ne postoji. Da nisam vjerovala u taj projekat ne bih ni kretala u realizaciju. Problemi ga prate i dan danas, prema njemu se sva resorna ministarstva kao i Grad Mostar i Vlada HNK ponašaju maćehinski.

Fakultet i život na Kosovu

- Nikad i ni u čemu nisam davala značaj nametnutim normama i stereotipima. Postala sam ozbiljan student u godinama kad sam već sa diplomom mogla biti na birou. Tako da su moje kolege godine bile puno mlađe od mene i ne baš tako spremne za ovoliku količinu individualnosti (smijeh) Imam urođen osjećaj za pravdu, ravnopravnost, kao i potrebu da zaštitim ranjivijeg i slabijeg. Sve to, uz moje komunikacijske vještine i oratorske sposobnosti rezultiralo je da izaberem Pravni fakultet.

Četiri studentske godine u Prištini, kaže, obilježile su jake i duboke emocije. Osim što je stekla diplomu, stekla je nova prijateljstva i kumstva. Ljudi su tamo, prema njenim riječima, vezani i upućeni jedni na druge, poštuje se tradicija. Tamo se, uz sestru, naučila pravom samostalnom životu. Ali opet su došle neke okolnosti, koje mijenjaju dotadašnji tok - bombardovanje.

- Po drugi put gotovo isti scenario, s tom razlikom što sam u Mostaru 1992. godine bila djevojčurak koji nije bio svjestan dešavanja, a sad mi je sve bilo savršeno jasno. Ta predratna atmosfera u Prištini i izlazak poslednjim autobusom kroz Kosovo duboko su mi se urezali u sjećanje. To iskustvo je jos više ojačalo tamo stečeno kumstvo i prijateljstva i učinilo nas pobratimima lica u svemiru. Ne može vas niko razumijeti tako dobro kao neko ko je doživio isto.

Povratak Mostaru

Prvi put posle rata u Mostar je stigla te 1999. godine. "Kad silom prilika napustite rodnu kuću, puno lakše se dalje pomjerate", kaže.

- Sam pogled na kotlinu značio je povratak svom izvoru i korijenima. Nisam imala ni plan ni strategiju ni egzistenciju ni porodicu. Bila sam sama i obzirom na dobar doček prijatelja, nastavnika još iz osnovne skole, a i roditeljski novac, bilo mi je kao u raju. Svaka ruševina mi je bila ljepša nego sve ljepote svijeta koje sam vidjela do tada. Aktivno sam krenula u povrat imovine, koja je bila potpuno devastirana iz čistog bezobrazluka, bez realne potrebe. Sanacijom i ulaganjem u imovinu istopio se i roditeljski novac.

Sa Branislavom Lečićem na otvaranju "Kluba Aleksa"
Bila sam potpuno sama. Željela sam da ostanem. Potom su nastupile zaista dvije teške godine siromaštva i besposlice, ali nisam htjela nazad. I dalje sam željela živjeti tu gdje sam se rodila. Za te dvije godine donekle sam počela primjećivati promjene. Onda sam, sasvim slučajno, pozvana na razgovor za posao, gdje zvanično počinjem svoj radni vijek. Bila je to humanitarna organizacija koja se bavila antitrafiking programom sa skloništem za žrtve trgovine ljudima. Primljena sam kao pravni savjetnik na poziciji menadžera skloništa. Izuzetno težak, opasan i zahtjevan posao. Radila sam ga sa velikim žarom i posvećenošću. Za mene nisu postojali ni vikendi, ni godišnji odmori, ni radno vrijeme. Uvijek sam bila tu. Ne možete biti humanitarac od 8 do 16h. Sklonište je bilo puno devastiranih ličnosti, ovisnika i raznih problema. Na tom poslu sam se prvi put susrela sa direktnim nacionalizmom, ljudskom glupošću i posljedicama rata. Ta agonija je trajala četiri godine i kulminirala je vrlo radikalno. Tu sam doživjela prvi pad koji sam pretvorila u let. Vjerujem da bi to za mnoge bio kraj, a za mene je tek tad počelo.

"Klub Aleksa" - oda bezvremenskom pjesniku kao istinskoj paradigmi života u Mostaru

Baš kao što ni u jednom gradu naših prostora nije lako baviti se kulturom i dići je na veći nivo, tako ni naša sagovornica nije imala lagan put. Kaže da nikad ni za jedan događaj nije dobila finansijsku podršku, već sami ulažu. "Nisam očekivala da je i kulturni sektor politiziran".

- "Klub Aleksa" je vrlo složen projekat čiji je glavni zadatak bio da napravi platformu za etabliranje nezavisne kulturne scene i da osnaži turističku ponudu. "Aleksa" još od prvog dana postojanja nosi teško breme novog vremena koje njeguje nacionalizam, sistematski uništava vrijednosti i tradiciju, a bez toga teško da se može i razmišljati o kvalitetnoj budućnosti. Tako da sam u suštini najviše ponosna na to što smo istrajali u svakom zadatom cilju, što smo prepoznavali stvari i u hodu ih rješavali stojećki, a samo oni koji se bave sličnim misijama mogu znati koliko je prije svega potrebno samoodricanja u borbi za više ciljeve, uprkos stvarima sa kojima se susrećemo i borimo svaki dan. Živimo i radimo u Šantićevom duhu, dakle sa puno ljubavi i bez granica.

Ovaj klub je kako kaže, ogledalo posljeratne svijesti i društva, demonstrirao je snagu pojedinca, pokazao šta je građanska odgovornost, koliko je važna solidarnost, zasto je potrebno i koliki je značaj kritičkog razmišljanja.

Dosljednost, solidarnost, sloboda

Za nju je u ovim vremenima istinski podvig biti dosljedan. Ona ne gazi utabanim putevima, jer kako kaže, "oni koji idu utrtim putevima ne pale svjetla onima koji dolaze" (Grozdanin kikot). Zato je stalno u nekim novim izazovima.

- Širok je spektar mojih zanimanja. Ja bih u stvari samo birala više vremena. Više od decenije nisam imala slobodnog vremena. Non stop sam radila, bez pauze, bez prestanka. Na svako putovanje uz mene išao je i laptop. Sve to vrijeme zapostavila sam svoje zdravlje. Sad koristim vrijeme za regenerisanje, resetovanje kompletnog sistema. Sve ima svoju cijenu…

U slobodno vrijeme voli da kuva, piše, fotografiše. Bavi se PR-om, produkcijom, organizacijom, programiranjem. Autor je i dokumentarnog filma "Srce Hercegovine - Na tromeđi tradicije, sadašnjosti i budućnosti", sa kojim je imala svjetsku premijeru u Londonu.

- Pišem projekte, medijski sam svih ovih godina vrlo eksponirana što nije uvijek lako posebno u mom slučaju, jer danas istinu niko ne voli. Aktivista sam, volontiram godinama, imam više humanitarnih akcije iza sebe, pionir kulturnog turizma I kreativne industrije u BiH. Da se zaključiti da sam svestrana, ali isto tako i složena licnost tako da ne gledam nista površno, uvijek mislim da može jos bolje. Želim uvijek izvući maksimum iz svega raspoloživog i nikom ne vjerujem kao sebi. U svemu ovome krije se i pokoja mana (smijeh).

Za nju su najveće životne vrijednosti solidarnost i sloboda.

- Ni kao klinka ne sjećam se da sam imala neke idole i da sam željela biti kao neko. Ali svakako cijenim ljude sa stavovima, borce, vrijedne ljude i istrajne. O sebi nisam nikad nesto posebno razmišljala, realno nisam imala ni vremena. U stvari novinari su ti koji i mi skrenu pažnju na mene samu. Odgovarajući na pitanja sagledam šta sam sve uradila i znate šta - divim se sama sebi. Ono kroz šta sam ja prošla mogu izdržati samo rijetki.

Širina i svjetlost

Aleksandra Savić voli da putuje i upoznaje mentalitete ljudi. Voli destinacije sa dobrim pogledom, a i širinu, jer je odmara.

U Mostaru joj se sve promijenilo, sem svjetlosti, i nju puno voli.

Dobrotu cijeni i dobro dobrim vraća. Kaže da ne može niko da je uvrijedi ili ponizi, jer dobro zna ko je i koliko vrijedi, nema krizu identiteta. Pokušaj uvrede ili poniženja za nju više govori o tim osobama nego o njoj.

Ono što želi posebno da uradi je da se konačno posveti svom zdravlju i tijelu, da i fizičko bude u skladu sa duhovim, emotivnim i racionalnim.

Kako sebe doživljava kao misionara, i dalje će se boriti za neku bolju budućnost. Ove godine biće fokusirana na otvorenu akademiju za neformalno obrazovanje u Sarajevu, gdje će biti predavač.

- Ne bojte se uspjeha, jer takvo je vrijeme došlo da ako se na nekom putu osjećate usamljeno, to samo znači da ste izabrali pravi put. Vjerujte sebi i ne zaboravite da je izgubljeno samo ono čega se sami odreknemo!

Teodora Brnjoš


Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.