Njemački bogataši oličenje skromnosti

On i njegov brat Teo su pretvorili malu majčinu prodavnicu u jedan od najvećih svjetskih lanaca supermarketa "Aldi". Bez obzira na bogatstvo i uspjeh malo se znalo o navikama i načinu života ovog bogatog Nijemca. On nije bio pričljiva javna ličnost. Uzgajao je orhideje i igrao je golf, ali na svom ličnom golf igralištu.

Prema riječima njihovih radnika braća Albreht su vodili poslovne knjige koristeći stare olovke koje su često toliko bile malene da se nisu mogle držati. Oni su jednom prilikom rekli svojim arhitektama, koji su dizajnirali jednu njihovu prodavnicu, da su papiri sa nacrtima suviše debeli. Upravo je ova skromnost i štedljivost pomogla njemačkoj braći da steknu status superbogataša.

Nakon Drugog svjetskog rata oni su preuzeli porodičnu prodavnicu i pokrenuli su kompaniju "Aldi" koju su nazvali po imenu prodavnice – "Albreht diskont". Bili su veoma rigorozni u smanjenju troškova i uopšte nisu koristili marketing već su se oslanjali na reputaciju zbog niskih cijena. Prodavali su robu koja se uobičajeno brzo prodavala i u početku su raspolagali samo sa 300 artikala. Za njih su čak i police bile previše ekstravagantne - na kraju krajeva police moraju biti pune i to je značilo ljude koji ih pune i koje treba plaćati. Umjesto toga oni su robu ostavljali na paletama na kojima su stizali u radnju.

Čak i danas prodavnice "Aldi" ne nude više od 2.000 proizvoda u poređenju sa ostalim lancima koji nude i preko 45.000 artikala.

Preferirali su konzerviranu hranu jer svježa hrana zahtijeva novac da bi se držala u radnji. Menadžeri nisu imali telefone i morali su koristiti obližnje javne govornice.

Kada je Teo kidnapovan 1971. godine Karl je pregovarao i zatim platio otkup kojeg je prema nekim navodima pokušao odbiti od poreza. Dok Karl očito nije bio javna ličnost vlasnik konkurentskog lanca Lidl bio je još ekstremniji i bio je gotovo nevidljiv.

U javnosti postoje samo dvije fotografije Ditera Švarca i jedna od njih je crno-bijela fotografija. On je možda jedan od 25 najbogatijih ljudi na planeti ali niko, osim njegovog uskog kruga ljudi, ne zna šta radi i kako razmišlja.

Isti slučaj je i sa porodicom Kvand koja je vlasnik fabrike automobila BMW. Njihov proizvod je možda simbol upadljive potrošnje ali je porodica simbol neupadljive uzdržanosti. Takav je slučaj i sa Suzanom Klaton, kćerkom industrijalca Herberta Kvanda, koji je stvorio od BMW-a današnjeg kolosa auto-industrije. Ona je u nasljedstvo dobila 12 odsto kompanije BMW. Suzan je 44 najbogatija žena na svijetu ali i žena koja živi veoma skromno. Kada je započinjala biznis sa automobilima, krenula je od nule, kao najobičniji šegrt. Zaposlila se u jednoj od BMW-ovih fabrika i koristila je lažno ime. Čovjek za koga se udala uopšte nije znao za njen pravi identitet sve dok njihova veza nije postala čvrsta.

Njemački način u pogledu novca je da se drži prilično niski profil. To je djelimično zato što je štedljivost vrlina i pitanje morala a ne samo pametnog ponašanja. I možda, nakon iskustava sa kidnapovanja Tea Albrehta, privatnost znači da je manja šansa da ćete biti kidnapovani. Njemačka nije mjesto gdje mladi milioneri jurcaju po gradu skupim kolima - oni prave "poršee" i "mercedese" ali njih pokazuju i voze neki drugi ljudi.

U zapadnim zemljama kao što je SAD i Velika Britanija bogataši su dio javnog života. Voren Bafet održava pres-konferencije, Bil Gejts putuje po svijetu i radi promociju prevencija bolesti. Svaki američki grad ima muzej ili medicinski istraživački centar ili odjeljenje univerziteta nazvani po lokalnim bogatašima.