Izvor: eKapija | Utorak, 26.06.2012.| 10:49
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Amra Zulfikarpašić, dizajnerica - Hvala svakom ko me nije oženio

(Foto: b)

Amra Zulfikarpašić naša poznata i uspješna dizajnerica, kada o počecima, porodici, ljubavi, kao i sve druge žene, često pomisli kako bi bilo dobro da je mlađa, ali kada dobro razmisli, vrijeme u kojem je odrastala i provodila svoje mladalačke dane bilo je puno optimizma i realne nade u bolju budućnost, mnogo bolje od današnjeg.

Djetinjstvo Amre Zulfikarpašić, umjetnice i profesorice na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, bilo je lijepo i sretno.

Rodila se u ulici Mustafe Golubića, danas Tina Ujevića, za poznatu dizajnericu, najljepšoj ulici u gradu. Imali su, sjeća se, veliku baštu za igru, koja se spuštala sve do ulice Pavla Goranina. I Veliki park i ulica bili su omiljena mjesta za igru. U gradu je bilo malo automobila, pa su u zimskom periodu "gradski oci" zaustavljali saobraćaj i postavljali mreže na dnu strmih ulica kako bi se djeca bezbjedno sanjkala.

To je bio pravi događaj. Roditelji bi nam donosili vruće krompire i čajeve, a mi smo ostajali napolju do kasno u noć. Da nas ne bi dozivala kroz prozor, moja mama je nabavila pištaljku na koju smo se odazivali. Nije bilo neposlušnosti, ali ni opasnosti u vidu lopova i manijaka, televizora, kompjutera, mobilnih telefona i ostalih "podobnosti", koje djecu drže u izolaciji od vršnjaka i prikovanu u stolicu. Danas ni roditelji, puni problema, nervozni i frustirani, često nisu neko najbolje društvo za vlastitu djecu - veli Amra.

Intervju i čokolada

U životu je, kaže, nekako uvijek trčala prije vremena, pa je i u školu krenula ranije. Rodio se mlađi brat, a strina Nada - učiteljica, odlučila je da pomogne, pa je Amru povela u školu, kako bi probala može li nešto "ukapirati".

"Odmah sam sve ukapirala i iznenada postala najmlađi đak. Strina je bila naklonjena umjetnosti pa nas je sve inficirala. Sva njena djeca bili su kreativci, a unuk Bojan Zulfikarpašić postade slavni jazz pijanist". Za svoj poziv opredijelila se još u ranom djetinjstvu.

"Imam osjećaj da nikad nisam ni imala dilemu šta ću biti u životu. Išla sam u muzičku školu, a moja profesorica je govorila da ću biti pjevačica. Neki su prognozirali da sam rođena za glumicu, a ja sam najradije crtala. Svake srijede kada sam imala crtanje, odlazila bih u redakciju `Malih novina`, koja se nalazila u zgradi `Šipada“, kod urednika Alekse Mikića i nudila mu svoje crteže. On ih je redovno objavljivao, rado sa mnom pričao i častio me čokoladom. Tako sam zaradila i moj prvi intervju, koji i danas čuvam".

Najprije je krenula u Prvu gimnaziju, a nakon što se otvorila Druga, Amra se nije mogla oduprijeti izazovu da se prepiše. Danas je ponosna na generaciju iz obje škole koje su dale mnogo uspješnih privrednika, pravnika, političara, ali i umjetnika, i druži se sa srednjoškolskim prijateljima. Osim godišnjica mature, sastaju se i druže bez ikakvog povoda, i Amra je redovna na njihovim sastancima.

Sanatorij za umobolne

Ipak, postoji jedna mala oaza u kojoj se najljepše osjeća. Najdraže mjesto njenog djetinjstva, mladosti, ali i današnjih dana, selo je Putićevo kod Travnika. Njena nana je Travničanka, a kuća i bašta na selu, ostaci su njenog nekad velikog imanja.

"Iako je to bio ljetnikovac, imali smo krave, ovce, kokoši i ostale domaće životinje. Proizvodili smo i uzgajali sve što nam je bilo potrebno. Bilo je mnogo posla i beskrajno puno zadovoljstva. To mjesto ja zovem sanatorijem za umobolne, jer se svake godine tamo liječim od gradskog stresa", priča ona.

Amrina prva ljubav je bio momak iz Travnika, a njeno prvo zabavljanje na korzu u Travniku i na selu pod orahom.

"To mjesto je moje mentalno pribježište na kojem bih željela biti do kraja života".

Sretna je što njene unuke, Ema i Laila, koje žive u Zagrebu, beskrajno vole to selo, a „super nana“ se potrudi da im sve bude autentično, pa baš kao prava nana razvija pite, peče kruh i kuha ukusna domaća jela.

"Moja snaha Ingrid je Zagrepčanka, pa joj pite baš ne idu od ruke, ali se prilično dobro snalazi među Bosancima, koji su mom sinu Emiru ostali najbolji „frendovi“. Emir se u Zagrebu dobro snašao. Ima mali studio i bavi se grafičkim dizajnom i štampom. Uzajamno se pomažemo kad smo u stisci s poslom i konsultiramo oko dizajna, jer je Emir moj najiskreniji kritičar. Kod njega sve štampam, kako bih bila sigurna u kvalitet, a i kako bi lova ostala u familiji. Za sada ne osjećamo razdvojenost, jer i oni i ja puno radimo. Djeca imaju svoje aktivnosti, tako da vrijeme između susreta brzo proleti".

Posao grafičkog dizajnera Amri je donio mnogo radosti i sreće u životu. Proputovala je mnogo, srela još više divnih ljudi, osvajala niz različitih nagrada i priznanja. Tvrdi da je to prelijepo zanimanje, ali i da se kod nas od ovog posla niko nije obogatio.

Rijetki su kod nas ljudi koji znaju da brendiranje proizvoda i usluga uvijek počinje kvalitetnim grafičkim dizajnom; da bez toga nema uspjeha, te da uz pomoć dobrog dizajna možete postići određeni ugled na tržištu. Još su rjeđi oni koji znaju da je mukotrpan put do dobrih rješenja. Naš prosječan biznismen je pravi „sofranos“, koji će za poslovnu večeru potrošiti hiljadu maraka, ali će logo firme uraditi sam ili će mu pomoći sin. Ima ih i koji se odluče za profesionalnog dizajnera i glume ljubaznost dok se posao ne završi. No, kada dođe vrijeme plaćanja, okrenu ploču. "Takvih mi iskustava, nažalost, ne fali i među političarima. Kad jednom budem imala vremena, napisat ću knjigu o naručiocima grafičkog dizajna u Bosni i Hercegovini. Bit će to, prvenstveno, komična knjiga, istovremeno korisna mladim dizajnerima i pogotovo dizajnericama".

Sretnija je dok slika i radi grafike. Možda zato što je, pomišlja, potrošila strpljenje i što se struktura ljudi uveliko promijenila. Voli svoj posao, a današnji odnos prema svojoj profesiji doživljava kao ličnu uvredu.

"U poslu sam uvijek poštena do kraja: ne varam, ne prosipam „ublehe“ i dajem sve od sebe. Zato i imam dobru referencu. Studente učim da ih loš posao uvijek prati u životu. Zato moraju biti pažljivi i ne misliti na onoga za kojeg rade - jer taj često ne zavređuje trud - već da rade za sebe. Izuzetno sam sretna što radim s mladim ljudima i smatram se odgovornom ako oni ne misle isto o meni. Ali, isto tako, smatram da imam pravo na jedan dio zasluge što s Akademije izlaze dobri grafički dizajneri. A ima ih širom svijeta i svi su našli svoje mjesto pod suncem".

U ljubavi je osoba jake "force", ali kratkog daha, pa ima običaj reći: "Hvala svakom ko me nije oženio“.

"To nije neka baš dobra osobina. Taman kad pomislim da sam u ljubavi do groba, već sutra se ohladim nepovratno. Toga sam, nasreću, bila svjesna, pa se nisam htjela ponovo udati. A bilo je kandidata, koji su, nažalost, došli do groba, ali bez mene".

IZ BIOGRAFIJE:

Amra Zulfikarpašić je poznata bosanskohercegovačka konceptualna umjetnica i dizajnerica rođena je 1946. godine u Sarajevu. Studij dizajna završila je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1978., a postdiplomski studij 2001. Kao dizajner i rukovodilac dizajn odjeljenja radila je u Oslobođenju 16 godina. Od 1995. je predavač, a potom i vanredni profesor na odsjeku za grafički dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Bavi se dizajnom postera, znakova i opremom knjige. Kreirala je i savremenu varijantu pisma Bosančica 2002. “Za svoj dosadašnji rad dobila je mnoge nagrade i priznanja od kojih su najznačajnije: Bronzana ideja Portoroža 1985., Nagrade ULUPUBIH-a 1987, 2000., 2001, 2002., 2003., 2004., te Grand Prix Collegium artisticum za grafički dizajn pisma Bosančica 2002. godine i opremu knjige 2004.

Svoj dizajnerski rad je predstavljala na mnogim kolektivnim izložbama u zemlji i insotranstvu a realizirala je i više samostalnih izložbi. Zaslužni je član ULUPUBiH-a.

Trenutno radi kao redovni profesor Likovne akademije u Sarajevu, odsjek Grafički dizajn i Grafika.

bhguardian.com/eKapija.ba

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.