Izvor: eKapija | Utorak, 28.02.2012.| 14:28
Izdvojite članak Odštampajte vijest

"Željeli smo samo mir", izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog u Sarajevu

(Foto: b)

U Umjetničkoj galeriji u Sarajevu sutra će biti otvorena izložba fotografija "Željeli smo samo mir... (Sarajevska sjećanja)“ poznatog bh. fotografa Milomira Kovačevića Strašnog, koja će biti otvorena do 25. marta 2012. godine.

Izložbom jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih fotografa, koji je aktivno pratio čitav proces mirovnih procesa u Sarajevu, pruža se pregled zbivanja sa vremenske distance od dvije decenije. Izložba nije samo kronika vremena, već se njom želi ukazati i na pojedinačnu i kolektivnu odgovornost. Također, izložba direktno aludira na svijest i važnost djelovanja civilnog društva.

Većina fotografija su razvijene po prvi put za ovu izložbu i ovom prilikom će biti prikazane ekskluzivno.

Autor o izložbi: Nakon fotografija Titovih portreta iz izloga radnji istaknutih povodom jugoslovenskog Dana republike 1989. i onih koje su prikazale predizbornu kampanju 1990-te, odlučio sam da pokažem atmosferu brojnih mirovnih manifestacija koje su se održale u gradu 1991- 1992, kao treći dio ovog ciklusa dolazi izložba "Željeli smo samo mir".

Ova izložba je za mene prilika da dam doprinos svjedočanstvu o ovim skupovima koji, praćeni surovim ratom na koji se iz inostranstva često gleda i kao na nešto što je bilo neizbježno, rizikuju danas da padnu u opšti zaborav.

Ipak, istupi građana su bili veoma snažni, a izrazi nevjerice na njihovim licima, pred

događajima koji će uslijediti, vrlo vidljivi. Dok su nacionalistički lideri okrenuli leđa zemlji prije nego da su našli način da izbjegnu konflikte kojima su i sami bili uzrok, brojni su bili oni i one koji su željeli izraziti svoje neslaganje sa ovima koji su došli na vlast 1990.

U ovim trenucima kada je rat izgledao neizbježan, odnosno kada se već i dešavao u nekim dijelovima bivše Jugoslavije, u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kulminiraju mirovne manifestacije, organizovane od strane većine nenacionalističkih partija, te ono na neki način postaje centar.

Kao mučeni nekim lošim predosjećajem, svi su reagovali u ime zajedničkog života, ne znajući šta će se tačno desiti njihovoj zemlji i njihovom gradu. Pomalo naivno, mladi i stari, radnici i intelektualci, žene i muškarci skupljali su se, međusobno se ohrabrujući i tješeći kako se ništa strašno ne može dogoditi i kako će se njihovi glasovi čuti.

U jednom društvu gdje ni do današnjeg trenutka ljudi nisu navikli da slobodno izražavaju svoje mišljenje, ovakve manifestacije su pokazale do koje mjere je ovakva uloga bila svima važna i koliko su političke tenzije dobile na snazi.

Pokušao sam, kroz svoj objektiv, da uhvatim ovu jedinstvenu atmosferu sveprisutne tjeskobe, ali i iskrene i duboke nade građana svih vjeroispovjesti ujedinjenih u posljednjem pokušaju da ih se čuje u njihovoj želji za životom u miru.

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.