Tango - Priča o zavođenju u ritmu muzike

Tango su u 18. stoljeću stvorili i razvili stanovnici Buenos Airesa. Tango je glas ulica ovoga grada, i zasluge za postojanje ovoga plesa pripadaju svim izvrsnim plesačima koji su godinama njegovali i razvijali ovu plesnu formu, kao i velikim maestrima koji su muziku skladali vođeni svojim životnim pričama.

Povijest ovog plesa započinje u razdoblju kad je Buenos Aires bio pod upravom Španjolskoga carstva. Doseljenici su bili uglavnom Španjolci i afrički robovi, lokalno stanovništvo nikada nije prihvatilo doseljenike i dolazilo je do borbi za teritorij.

Nakon što je svrnuli španjolskog kraljevskog namjesnika, građani Buenos Airesa naredili su da se iz pampa iseli sve indijansko stanovništvo i brojni gauchi, južnoamerički jahači, svojevrsni borci za slobodu. Ovakav je potez rezultirao slijevanjem velikog broja ljudi u Buenos Aires, među kojima su bili i payadori, putujući muzičari iz gaucho plemena.

Oni su u barovima svirali jednostavne melodije s osnovom na četvrtoj žici i pjevali improvizirane, često opscene, stihove. U njihovoj je muzici vjerojatno bilo originalnih indijanskih napjeva i ritmova. Ovo bi moglo djelomično objasniti pojavu milonga, muzike i mjesta na kojima se plesao tango.

Oko 1800. godine počelo je veliko doseljavanje u Buenos Aires. Većina doseljenika bili su muškarci koji su tamo došli u potrazi za boljim životom, no prilike su bile teške. Jedan od rijetkih unosnih poslova bila je prostitucija, a upravo je u bordelima na rubovima grada tango doista zaživio. Ti su ilegalni bordeli bili poznati kao `plesne akademije` u kojima se potajice podučavao ples. Jednostavni je ples započeo kao igranje uloga prostitutke i svodnika, a s vremenom je žena dobila općenitiju ulogu zavodnice koja muškarca vodi u grijeh i propast.

Pripadnici viših slojeva Buenos Airesa ovaj su ples odbacili kao prljavi ulični ples, ali vjeruje se da su mnogi mladi imućni muškarci potajice posjećivali plesne akademije.

Oko 1880. godine pojavio se novi instrument iz Njemačke, bandoneon. Iako ga je bilo prilično teško svladati, njegov je oplakujući zvuk uhvatio samu bit tanga i otada je postao nerazdvojno vezan uz tango muziku.

Početkom 20. stoljeća u stihovima se pojavila nova tematika. Melankoličnim tonom pjevalo se o prošlim vremenima, prisjećalo potrošenih života, izgubljenih ljubavi, neuzvraćene ljubavi, čežnje za majkom, rodnim mjestom ili ulicom, ali najviše od svega pjevalo se o ljubavi prema tangu.

Smatra se da je argentinski plejboj Ricardo Guiraldes 1910. ili 1911. godine u Parizu prvi predstavio tango. Ples je u Europi dobro prihvaćen te je nakon toga uvezen natrag u Buenos Aires gdje su ga, nakon početnog odbijanja, sada prihvatili i pripadnici viših slojeva.

Unatoč zabranama i poteškoćama tango i danas živi, iako mu prijeti pretjerana europeizacija. Naime, bit tanga je u povezanosti između dvoje ljudi, u empatiji, potrebi za zagrljajem, bijegom. Zbog različitog poimanja života Europljani i Amerikanci teško se povezuju s tim idejama, a u plesu traže pravila i doživljavaju ga kao javni prikaz vlastitih sposobnosti, što je u potpunoj suprotnosti sa smislom tanga. Tango je priča o zavođenju, tihi razgovor između dvoje ljudi, čiji smisao nije javno pokazivanje već intimno dijeljenje energije u ritmu zavodljive muzike.

ples.hr/ekapija.ba