Kako se proteklih dana intenzivno govori o stanju našeg vazduha i velikoj zagađenosti, jedno od osnovnih pitanja je, šta znače brojevi na svim skalama i mjeračima koji se crvene, i treba li se od njih zaštititi?
Šta se u stvari mjeri?
Skala ili brojčani indeks koji mjeri zagađenost vazduha zapravo najčešće mjeri udio četiri štetne materije u vazduhu: ugljen-monoksida, sumpor-dioksida, ozona, i aerosolnih čestica (particulate matter ili PM) koje su raspršene u vazduhu. Postoje i druge skale, koje direktno mjere čestično zagađenje, to jest prisustvo PM 2.5 čestica u vazduhu, i na osnovu tih mjerenja prave koeficijent zagađenja.
Različite skale mogu imati različite pragove zagađenosti, pa zato koncentracija od 55 μg/m3 PM 2.5 čestica prema standardima Agencije za zaštitu životne sredine predstavlja gornju granicu "prihvatljivog" kvaliteta, dok prema standardima Evropske unije ta granica stoji na oko 25 μg/m3.
PM čestice Svjetska zdravstvena organizacija svrstava među karcinogene Grupe 1, a predstavljaju najgoru vrstu zagađenja vazduha, jer su u stanju da prodru duboko u plućno tkivo, i znatno povećavaju rizik od raka. Medicinsko istraživanje iz 2013. godine pronašlo je da ne postoje "bezbjedni nivoi" ovih čestica u organizmu, jer je prisustvo PM 2.5 čestica čak i u nivoima ispod kriterijuma zagađenosti Evropske unije povezano sa povećanim rizikom od raka.
Samo na osnovu navedenog, jasno je da zagađenost vazduha po svim kriterijumima predstavlja rizik po zdravlje, i da je potrebno nešto učiniti radi zaštite. Kako je prethodnih dana, a i duže, redovna pojava biti u crvenoj zoni prema svim skalama, potreba je utoliko veća i važnija.
Da li su nam potrebni prečiščivači?
Svi prečišćivači vazduha obavljaju sličnu funkciju, mada za čišćenje koriste različite tehnologije i imaju različit učinak.
Neki prečišćivači koriste filtere kroz koje prolazi vazduh, neki koriste jonizujuće zračenje koje privlači određene čestice, a postoji i niz prečišćivača koji koriste proces ozonizacije ili imaju neku upijajuću materiju za uklanjanje neprijatnih mirisa. Pojedini čistači koriste i UV zračenje kako bi iz vazduha koji filtriraju eliminisali mikrobe.
Iz toga sljeduje da čistači koji su prevashodno namijenjeni za uklanjanje neprijatnih mirisa, prašine ili buđi, najvjerovatnije nemaju iste sposobnosti kao i prečišćivači sa HEPA filterom, koji mogu da uklone i čestice manje od PM 2.5.
Uzevši to u obzir, korišćenje pravog i efikasnog čistača vazduha u svrhu za koju je napravljen korisno je po zdravlje, i pomaže u zagađenosti u kojoj se trenutno nalazimo. Potrebno je prethodno razumjeti različite principe rada, prednosti i mane tehnologija i pojedinačnih modela na tržištu, kako bi se osigurali da će aparat imati pravi učinak.