(1881. – 1973.) Pablo Pikaso: Genije 20. vijeka

Pablo Pikaso rođen je 1881. godine u Malagi. Bio je sin Hozea Ruiza Blanka, profesora crtanja, i Marije Pikaso po kojoj je kasnije i uzeo prezime. Njegovo neuobičajeno interesovanje za crtež počelo je u 10 godini kada je postao učenik svog oca, koji mu je i bio prvi uzor, ali ga je u 13 godini već dostigao. Taj trenutak u životu i odnosu između oca i sina, Pikaso je lakonski opisao: "Dakle, dao mi je svoje boje i četkicu i zauvijek prestao da slika".

Reklo bi se da je samo slijedio očeva uputstva i upravo naslikao golubije nožice. Ali, on ih je učinio tako stvarnim da mu je otac predao svoj slikarski pribor, priznavši da je mali Pablo postao zreo slikar. Pikasov otac je odlučio da podredi svoje umjetničke ambicije sinu, dovodeći mu modele i podržavajući ga u ostvarenju njegove prve izložbe kada je imao samo 13 godina.

Čudo od djeteta

Porodica Ruiz-Pikaso seli se u Barselonu 1895. godine i Pablo se upisuje u lokalnu umjetničku akademiju, gdje je njegov otac već dobio posao kao profesor crtanja. Kada je položio prijemni ispit, zahvaljujući očevom zauzimanju, Pablo je preskočio početni kurs. Ali, prije nego što mu je dozvoljeno da pohađa kurs iz klasične umjetnosti i mrtve prirode, morao je da u roku od mjesec dana preda mapu sa radovima. Međutim, mali Pablo je mapu pripremio za jedan dan. I ne samo to. Njegovi radovi bili su bolji od radova studenata završne godine.

U četrnaestoj godini, skoro bez ikakvog formalnog obrazovanja, ispunio je sve zahtjeve cijenjene akademije. Već 1897. godine njegova slava u Španiji je išla u prilog očekivanjima porodice, pošto je te godine njegova slika Nauka i milosrđe, za koju je njegov otac bio model doktora, dobila počasnu nagradu u Madridu na izložbi Kraljevske akademije San Fernando.

Buntovnik bez razloga

Tada Pablo Ruiz odlazi u Madrid i upisuje se na Kraljevsku akademiju San Fernando. Ali, ubrzo ocjenjuje nastavu na Akademiji ispod očekivanog nivoa i troši vrijeme na crtanje i slikanje svakodnevnice koja ga okružuje: kafića, ulica, bordela... Bez obzira na izuzetan talenat koji je posjedovao, Pablo Pikaso nije uspio da završi Akademiju. Ubrzo je došao u sukob sa profesorima koji su zahtijevali da se uklopi u šablon likovnog obrazovanja, koji je Pikaso već u najranijoj mladosti odbijao. Pošto nije pristao da odbaci svoj modernistički pristup slikarstvu, sa Akademije biva bukvalno otjeran.

U oktobru 1900. godine odlazi u Francusku koju je smatrao mnogo liberalnijom zemljom. Ali ni tamo mu ne cvjetaju ruže. Ogromnu energiju ulaže u rad. Poznato je da je stotine njegovih crteža završilo u vatri, jer nije imao čime da se ogrije u hladnim danima.

Ovaj težak period ga je naučio da osim talenta mora da savlada i marketinške vještine, te da plasira sebe i svoju umjetnost kako bi preživio.

Pikaso je bio jedan od rijetkih slikara tog vremena koji je uspio da se obogati za života. Prilagodljivost okruženju i svijest da tržište zahtijeva stalne promjene dovela ga je do toga. Njegov život nije bio lak, ali je uspio da dosegne svjetsku slavu. U tome mu je pomogla i Gernika, jedna od najčuvenijih slika 20. vijeka. Ne samo zbog toga što je izuzetno likovno djelo već što je izraziti lični stav protiv fašističke vladavine generala Franka. Ovo njegovo najčuvenije djelo ogromnog formata svojevrsna je metafora zla i stradanja nedužnih. Psiholozi su, baveći se analizom ovog djela, tvrdili da ga je mogla naslikati jedino osoba poremećene psihe.

Sve Pikasove muze

Pikaso se ženio dva puta i imao je mnogo ljubavnica. Imao je četvero djece. Posljednje dijete, Paloma, bila je rođena kada je on imao 68 godina. Nepopravljivog ženskaroša su žene napuštale, po pravilu, slomljenog srca nakon što bi jednu ljubavnicu zamijenio drugom. Za njega se znalo da je bio beskrupulozan prema ženama, a one su ga ipak obožavale. Neke od njih su:

Fernanda Olivije. Bila je Pikasova prva ljubav, sa njom je bio tokom svog ružičastog perioda i na početku kubizma. Nakon što ju je upoznao, umjetnik je pokazao značajnu promjenu u slikarskom stilu. Vjeruje se da je njen uticaj bio očigledan na većini tadašnjih ženskih aktova.

Olga Hohlova. Ruska balerina koju je upoznao 1914. godine i sa kojom se vjenčao. Imali su sina Paula i on je zajedno sa Olgom tema mnogih Pikasovih slika tokom dvadesetih godina. Kada im je brak zapao u krizu, Pikaso je stvarao manje trodimenzionalne forme nasilnog stila i kolorita. Rastali su se 1935., ali su formalno ostali u braku sve do Olgine smrti 1955. godine jer je francuski zakon nalagao podjelu imovine u slučaju razvoda, što je za Pikasa bilo nedopustivo. Poslije raskida, Olga je doživjela nervni slom i nastavila je da proganja Pikasa i njegove ljubavnice.

Mari-Terez Volter. Bila je Pikasova ljubavnica i model, koju je upoznao 1927. godine kada je imala 17 godina. Rodila mu je kćerku Maju 1935. godine. Nije nikada postala njegova supruga, iako je to jako željela. Objesila se 1977. godine, četiri godine poslije njegove smrti.

Dora Mar. Atraktivna, srpskog porijekla, odrasla je u Argentini kao Teodora Marković. Pikaso ju je upoznao 1936. godine preko Pola Elijara. Bila mu je ljubavnica sedam godina, tokom kojih je Pikaso naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela – Gerniku. Dorine crte lica nalaze se na slici. Ona je bila depresivna jer je bila sterilna, a Pikaso ju je na slikama najčešće prikazivao uplakanu.

Fransoaz Žilo. Upoznala je Pikasa 1944. godine. Njoj je bila 21 a njemu 61 godina. Rodila mu je sina Kloda i kćerku Palomu. Ostaće upamćena kao jedina koja je napustila umjetnika 1953. godine, navodno zbog njegovog nasilničkog ponašanja i brojnih preljuba. Bio je to veoma težak udarac za Pikasa.

Žaklin Rok. Upoznala je Pikasa u fabrici grnčarije, u koju je često navraćao. Živjela je sa njim dvadeset godina, sve do njegove smrti. Pikaso se njom oženio "iz inata" prema Fransoaz. Žaklin mu je bila posljednja ljubavnica, muza i sekretarica. Nije dozvolila Palomi i Klodu da prisustvuju očevoj sahrani.

Kraj jednog genija

Umro je 1973. u 91 godini života kada mu je otkazalo srce za vrijeme napada gripa. Kada je na Žaklinin poziv stigao kardiolog, Pikaso je već bio u komi. Pa ipak, kada je na trenutak povratio svjest, mogao je sasvim razgovjetno da kaže ljekaru, koji je bio neženja, uhvativši svoju ženu za ruku: "Griješite što se ne ženite, potrebno je to čovjeku". Pikaso je sahranjen u zamku Vovnarg, pored kamenih stepenica koje vode na terasu sa koje je satima znao da uživa u "prizoru Sezanovih slika".

napomena: tekst u cijelosti preuzet iz Magazina Stil