Izvor: INFOSTUD | Utorak, 23.11.2010.| 14:14
Izdvojite članak Odštampajte vijest

Moderna bolest zaposlenih: "BURN-OUT" sindrom ili sindrom profesionalnog "izgaranja"

Brz rast kompanija, uvećanje obima posla i raspodela dužnosti koja podrazumijeva veći nivo odgovornosti, neuspjeh na privatnom planu... Svi ovi simptomi se u našem organizmu i našoj psihi talože kao hronični stres i kao takvi mogu stvoriti sindrom izgaranja ili burnout sindrom. Ovaj sindrom je posljedica stalnog izlaganja nezadovoljstvu (radnim mjestom i okruženjem, poslovnom ili porodičnom ulogom) koje ne rješavamo već taložimo i onda se sve to akumulira u osjećaj da gubimo kontrolu nad vlastitim životom. Manifestuje se drastičnim promjenama raspoloženja i ponašanja koje nam nisu svojstvene, ali i promenama u fizičkim parametrima, koje mogu biti alarmantan znak.

Izgaranje je progresivni gubitak idealizma, energije i smislenosti vlastitog rada kao rezultat frustracija i stresa na poslu. Izgaranje na poslu nije isto što i umor. Umor ne uključuje promjene stavova prema poslu i ponašanje prema klijentima.

Da li će kod osobe doći do razvoja sindroma izgaranja zavisi od mnogih faktora, ali u velikoj mjeri i od strukture ličnosti. Psihički stabilne i snažne ličnosti, koje su sebe istrenirale za visok nivo produktivnosti i balansiranje obaveza i pritisaka, su u manjoj opasnosti od razvoja ovakvih problema, ali i njih on može da zahvati, ukoliko ne uspiju da održe tu svoju psihičku stabilnost. A evo kako se ispoljava ovaj sindrom:

Fizički simptomi - u ovu kategoriju najčešće spadaju hronični umor i iscrpljenost koji mogu da budu predznak i za neke druge probleme pa ih ljudi ne uzimaju dovoljno ozbiljno. Nesanica je simptom koji, sa prethodna dva, čini zeleno svjetlo za akciju rješavanja problema. Postoje još niz smetnji koje mogu biti i individualne a nedvosmisleno ukazuju na problem, kao što su probavne smetnje, nagla promjena tjelesne težine, različiti bolni simptomi, smanjen imunitet, povećana potreba za sedativima, cigaretama ili čak alkoholom.

Emocionalni simptomi - ovo su parametri kojima smo najmanje spremni da vjerujemo i iz tog razloga moramo biti izuzetno oprezni i rješavati ih baš kao i bilo koje drugo fizičko stanje jer mogu biti podjednako opasni. Simptomi mogu biti depresija, emocionalna praznina, osjećaj gubitka životnog smisla, anksioznost, gubitak motivacije za odlazak na posao, gubitak entuzijazma, apatija, izolacija, dosada, osjećaj tuge i bespomoćnosti, doživljaj bezvrijednosti, gubitak samopouzdanja i samopoštovanja, osjećaj gubitka snage.

Simptomi u ponašanju (bihevioralni simptomi) - Promjena ponašanja je je svakako posljedica nekih psihičkih stanja, te ukoliko primjetite promjene koje vam nisu svojstvene ili vam neko drugi skrene pažnju na njih - reagujete. Posljedica može da bude još veće propadanje u probleme i ulaženje u "začarani krug problema" iz kog nije lako izaći jer jedan problem stvara drugi. Česte promjene u ponašanju su: gubitak koncentracije, zaboravnost, eksplozivnost, grubost, pretjerana osjetljivost na spoljašnje uticaje, npr. buku, svjetlo mirise, negativni stav prema poslu, ljudima, međuljudski sukobi, bezosjećajnost, rigidnost, stalna okupiranost poslom, porodični problemi, razvod braka, raspad prijateljstava, suicidalni izlaz...

Kako sindrom nastaje?

Prva faza - idealistički entuzijazam: Kada neki posao tek počinjete da radite prisutna je pozitivna energija, velike nade i nekada nerealna očekivanja. Možda očekujete „ružičastu stvarnost" na poslu, pozitivnu atmosferu, prihvaćenost od strane kolega i bezgrešnog šefa. U ovoj fazi se ne štedite, dajete svoj maksimum na svim poljima i možda i neracionalno trošite energiju a upravo je to rizik za izgaranje na poslu. Davanje svog maksimuma je sasvim u redu, ali ono mora biti u skladu sa vašim realnim mogućnostima.

Druga faza - stagnacija: Poslije izvjesnog vremena dolazi do sudara sa stvarnošću i polako uviđate kako stoje stvari. Posle "prizemljenja" vi i dalje volite svoj posao, obavljate ga, ali ne s istim oduševljenjem. Podsjećate se na postojanje i drugih interesnih sfera u životu, kao što su porodica, prijatelji, napredovanje, stručni razvoj....

Treća faza - frustracija: Ovo je faza u kojoj slijedi preispitivanje: koliko ste produktivni u obavljanju posla i gdje je smisao posla koji obavljate, koliko ste potrebni i koja je vaša svrha tamo. Naravno, ako ste već zašli ozbiljno u proces izgaranja, odgovori su u retkim momentima pozitivni i to znači da stepen frustracije iz dana u dan raste.

Četvrta faza - apatija: Apatija je odsustvo emocija i ona je zapravo jedno od najtežih psihičkih stanja i ujedno je jedan od prvih sasvim jasnih znakova da nešto nije u redu. Manifestuje se povlačenjem i izbjegavanjem ljudi ili posla, kao odbranom od frustracije. Apatični ljudi su potpuno nezainteresirani za svoj posao a, ako to raspoloženje uzme maha, može se proširiti i na druge životne sfere. Ovakve osobe rade samo da bi preživjele i pritom ulažu vrlo malo energije i vremena u posao i bježe od svake odgovornosti.

Prevencija kao najbolji lijek

Liječenje ovog sindroma je veoma težak posao jer podrazumijeva potpunu promjenu nas samih i radne okoline (najčešće i samog posla). Česte promjene posla znače potrebu za dokazivanjem i ponekada prekomerni rad vidimo kao jedino rješenje, a zapravo i nismo svjesni koje posljedice može imati takvo ponašanje. U suštini, najbolje prođe onaj ko na vrijeme shvati da mu je zbog stresa život ugrožen.

S obzirom da je ovaj problem atipičan u odnosu na neka druga psihička stanja, najbolji i najefektivniji lijek je prevencija koja jedina može garantovati izlječenje. Ona najprije podrazumijeva da poznajemo ljude sa kojima radimo i da u slučajevima potrebe možemo da reagujemo na vreme. Ponekad je topao ljudski razgovor sve što nam je potrebno. Poslodavci su takođe dužni da organizuju posao adaptirajući se i na individualne potrebe radnika. Trebalo bi stvoriti dobru atmosferu na poslu, pobrinuti se da posao bude dobro raspoređen i biti fleksibilan u odlučivanju, poštovati tuđa mišljenja, pružati informacije o uspešnosti obavljenog posla, organizovati društvene skupove izvan posla....

Prvi korak je da identifikujemo izvor stresa i da radimo na njegovom rešavanju. Ukoliko mislite da ste nedovoljno sposobni za obavljanje posla, pokušajte da pronađete način da se usavršite ili, ukoliko postoji neki konflikt sa kolegama, riješite ga razgovorom ili na način koji smatrate najkorisniji. Takođe, ukombinujte to sa zdravim načinom života - bavite se sportom. hranite se zdravo i redovno i praktikujte i neke druge aktivnosti, u okviru i posle posla, koje vas čine sretnim. Ukoliko niste neko ko preuzima inicijativu i takve akcije bi napravile još veći problem, onda treba da se „sklonite" od stresa tj. izbegavajte stresne situacije. Ovakav način podrazumijeva povremeno odustajanje od svojih zamisli, prepuštanje dijela posla drugima, ali važno je odrediti svoje granice i držati se njih generalno. Ukoliko ni jedna od ove dvije solucije nije djelotvorna ili ukoliko ne postoji adekvatno rješenje za vašu situaciju, najbolje bi bilo da da se obratite svom nadređenom, pa i po potrebi - psihoterapeutu, za pomoć. Do izgaranja neće doći ukoliko povremeno radite prekovremeno ili iznad svojih mogućnosti (pogotovo ako ste se već dovoljno istrenirali za taj tempo) međutim, ako konstantno ili predugo radite u stresnim uslovima ili ste nezadovoljni svojim učinkom na poslu, možete biti na putu da sebi stvorite problem.

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.