Izvor: Blic | Petak, 27.05.2011.| 10:43

Hajrudin Hari Varešanović, pjevač - Prljavi rat mi je promijenio život

Hajrudin Varešanović (Foto: facebook.com)
Kolege i prijatelji su mi govorili: "Pobogu čovječe, šta ćeš ti na Evroviziji s tim amaterima da dovodiš svoju karijeru u pitanje". Nije mi bilo sve jedno, ali sam znao da je "Lejla" nesvakidašnja pjesma i da ću je zajedno sa ekipom lijepo interpretirati u Atini. Kada smo stigli u Grčku poslije prve probe novinari su me stalno zapitkivali kada ću ponovo pjevati "Lejlu", a većina izvođača sa svih strana Evrope dolazili su kod mene u garderobu da bi se slikali sa mnom. Bio sam u šoku jer smo svi bili na istom takmičenju. Svima se dopala moja pjesma i na kraju sam osvojio treće mjesto. Mnogo bih pogriješio da nisam otišao na Evroviziju u Atinu, započinje ispovjest Hajrudin Hari Varešanović.

Dedo Mehaga je odredio moj život

Moja familija vodi porijeklo iz srca Sarajeva još iz 19. vijeka. Na Baščaršiji smo imali porodičnu kuću u kojoj je svojom harizmom i autoritetom dominirao moj dedo Mehaga Varešanović, koji je historiji stvaranja kulturne baštine Bosne i Hercegovine ostao upamćen kao doajen autohtone sevdalinke.

Od kada sam postao svjestan svijeta oko sebe slušao sam različite pjevače koji su dolazili na časove pjevanja u našu kuću kod dede Mehage. Neki od njih poput legendarnih Safeta Isovića i Zaima Imamovića igrali su se nemirnim klincem koji ih je ometao u "kupovini" zanata od dede Mehage. "Dijete, sjedi malo sa mirom", govorio mi je dedo dok sam pokušavao da preotmem njegovu pažnju od najznačajnih bosanskih interpretatora sevdalinki u XX vijeku.

U centru pažnje

Kada sam imao pet godina nije me se ticalo ko pjeva zajedno sa dedom Mehagom u kući, već kada će ti ljudi da odu da bi bio u centru pažnje ukućana. Dedo je specijalno za diplomate u bivšoj SFRJ jednom godišnje održavao koncerte na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Volio je predveče da svira violinu i kad god bi ja nešto pričao on bi me gudalom udario po glavi. "Kada jednog dana budeš pjevao, nemoj dozvoliti da neko pričom kvari tvoju emociju", govorio mi je on. Mehaga je umro nekoliko dana prije nego što je on postao đak prvak, ali je odredio njegov život sve do sada. On me je naučio da muziku nosim u srcu, kaže Hari.

Rok zvijezda

Postao sam zvijezda školskih priredbi od kada sam na času muzičkog otpjevao pred razredom nekoliko italijanskih kancona. Tata Refik radio je kao precizni mehaničar, mama Zlata kao službenica, a imam i stariju sestru Sabinu. Živjeli smo na Vratniku, sarajevskoj četvrti u kojoj su rođeni Bregović, Kusturica, Čolić, Dino Merlin... Film Emira Kusturice "Sjećaš li se Doli Bel" dokumentarno opisuje događaje iz mog detinjstva. Upravnik Doma kulture u Vratniku imao je razumjevanja za moje bavljenje muzikom kada sam bio četvrti razred osnovne škole i tada sam oformio svoj prvi bend. Klasična postava - gitara, bas, klavijature i bubanj.

Izostanci i priredbe

Gitara je u to vrijeme bila indetifikacioni momenat za bilo kakvu komunikaciju sa djevojčicama. Da bih nasmijao neku curu, morao sam prvo da joj nešto otpjevam uz gitaru. I nije mi bilo teško. Naprotiv, uživao sam. Bio sam mnogo snalažljiviji nego Dino u filmu "Sjećaš li se Doli Bel". Učešće na školskim priredbama uslovljavao sam dobrim ocjenama u knjižici. Direktor škole i nastavnici su to znali i poštovali naš prećutni sporazum. Oni pravdaju neopravdane, a ja blistam na priredbama.

Fudbal ostao u blatu

Ko nije imao veze sa sportom u dijelu Sarajeva gdje sam odrastao, bio je ignorisan od društva kao čudan. Sistem vrijednosti mog odrastanja podrazumijevao je obje discipline. Muzika je bila moj adut, a fudbal iskušenje. Poslije nekoliko golova na školskim turnirima primjetili su me treneri Sarajeva i počeo sam redovno da odlazim kod mlađih kategorija na stadionu "Koševo". Lopta me nije izbjegavala i lako sam driblao vršnjake na terenu, ali nikako nisam mogao da se naviknem na blato. U Sarajevu često pada kiša i sve češće sam smišljao izgovore zašto ne bih otišao na trening.

Tinejdžer

Bio sam poznati tinijedžer u gradu u kojem sam odrastao. Kao 16-godišnjak i đak Elektrotehničku škole u Sarajevu učestvovao sam na muzičkom festivalu "Prvom aplauz" u Banjaluci. Dok sam pjevao devojčice su vrištale u publici. Žiri i glasovi publike su me smjestili na drugo mjesto. Tada sam znao da ću u životu udobno živjeti od muzike. U proljeće 1982. postao sam pjevač sarajevske grupe "Ambasadori" koja je 1977. predstavljala SFRJ na Izboru za pjesmu Evrovizije pjesmom "Zemljo moja". Boravak u grupi "Ambasadori" bio je za mene muzički fakultet.

Hari Mata Hari

Do 1986. bio sam već profilisan, popularan i dobar pjevač u Sarajevu, koji još uvijek nije liderski vodio svoj bend. Na nekoj svirci u Domu mladih u Skenderiji sreo sam članove grupe "Baobab" u kojoj je tada svirao eminentni sarajevski reditelj Pjer Žalica. Oni su bili dobri instrumentalisti, ali im je bio potreban pjevač i kompozitor.

Predložio sam im da udružimo šta imamo i umijemo. Dizajner Damir Papić, koji je u to doba bio moj veliki prijatelj, u holu hotela "Beograd" nam je na dogovoru oko snimanja prvog albuma rekao: "Vi treba da se zovete Hari Mata Hari". Prema sopstvenom priznanju, on tada nije imao na umu ni nadimak svjetski poznate špijunke, niti opis zore na malajskom jeziku. Damira je rima povukla da izgovori Hari Mata Hari. Kasnije je Damir uradio sve omote za albume grupe "Hari Mata Hari". Poslije prvog albuma koncert u Sava centru nas je učinio najpopularnijim u ondašnjoj Jugoslaviji.

Mladalačka ljubav

Aida je bila moja prva velika ljubav iz mladosti, a upoznao sam je veoma rano u devetnaestoj godini.

Dugo smo se zabavljali i živjeli zajedno pa je bilo logično da se vjenčamo, što smo i učinili 15. oktobra 1983. Dvije godine kasnije, 9. juna 1985. dobili smo kćerku Nađu koja je prvih petnaest dana života provela u bolnici zbog problema sa disanjem, ali je na kraju bilo sve u redu. Iako mi je bilo mnogo drago kada sam prvi put postao otac, nisam bio spreman za tu ulogu, jer sam bio veoma mlad i zanesen poslom i muzikom, gladan drugih stvari u životu.

Tuga u srcu

Potresan i svakako najteži period u mom životu preživio sam 1992. godine kada sam sa porodicom morao da bježim od rata u Sarajevu.

Nisam mogao da rizikujem živote najmilijih i skrasili smo se četiri godine u Kranjskoj Gori u Sloveniji.

Raspustio sam grupu do daljnjeg jer je bilo besmisleno da sviramo dok ljudi u Sarajevu gube živote. Sve do 1996. godine radio sam kao producent i kompozitor u Švedskoj i Finskoj. Tada sam dosta putovao po Evropi, a činilo mi se da lutam i da sam nekom nevidljivom bojom obilježen. Gdje god bih krenuo, nosio sam tugu sa sobom u srcu.

Prevaranti

Ljudi u Skandinaviji su bili srdačni prema meni, ali na momente su me tretirali kao žrtvu na šta nikako nisam pristajao. Niti sam bilo kome nešto loše uradio, niti sam imalo kriv za rat u Bosni. Različiti prevaranti sa različitim interesima su me tjerali da se nacionalno opredijelim, a mene to nije zanimalo. Bio sam i ostao bosanski pevač koji interpretira ljubavne pesme.

Složna porodica

Moju Jasminku sam upoznao u Kelnu preko zajedničkih prijatelja. Na početku veze smo bili prilično smušeni, poput nekih tinejdžera. Dopalo mi se što je potpuno nenametljiva. Zajedno smo evo već 14 godina i živimo na relaciji Minhen - Sarajevo. Za rodni grad me vežu djeca iz bivšeg braka - Nađa i Damir. S djecom sam prijatelj, dozvoljavam im sve. Trudim se da usvoje neke moje vrijednosti, ali da ipak žive svoj život. Nađa je diplomirala medicinu kao jedna od najboljih u generaciji, a Damir je srednjoškolac.

Moja nova sreća se zove Ishak

Otkako sam 23. decembra prošle godine, nakon što je Nađa rodila sina Ishaka, prvi put postao dedo, otkrivam novi smisao života i pokušavam nadoknaditi sve što sam zbog karijere propustio u odrastanju svoje djece. Ishak je dobra i mirna beba, tako da nam uopšte ne zadaje glavobolje svojim plačem. Za sada je divno dijete i voli da spava, a tek će se vidjeti na koga od nas liči jer mislim da bebe najviše liče na sebe.

Ručak u Sarajevu

Kad sam u Sarajevu svaki dan provodimo zajedno. Specijalno za svoju djecu umijem da pripremim morske specijalitete, poput škampa na buzaru. Svi zajedno tradicionalno početkom godine odlazimo na skijanje, najčešće u Kranjsku Goru.

Bivšu suprugu smatram jednom od najboljih prijatelja i Jasminka kao razumna žena nema nikakvih problema s tim. Imam i vanbračnog sina Maka koji ima 18 godina. Divno je dijete i viđamo se kad sam u Sarajevu.

Lična karta

•Rođen je 16. 1. 1961. godine u Sarajevu.
•Hari je odrastao na Vratniku, sunčanoj padini Sarajeva.
•Njegov dedo je bio među poznatijim bosanskim sevdalijama, a Hari je sa šest godina počeo da svira gitaru.
•U lokalnom Domu kulture je nastupio sa sedam, sa deset je pjevao u četvoročlanom sastavu "Omi", pa kasnije u grupi "Sedam šuma", a na Vratniku je snimio i svoju prvu pjesmu "Zašto da ne uzmem nju".
•Nakon završene Elektrotehničke škole, Hari je studirao Filozofski fakultet i FPN, ali ih nije završio.
•1979. Hari se pridružio sastavu "Zov" sa kojima je snimio i hit pjesmu Golubica ("Poletjela golubica sa Baščaršije").
•Nakon toga je pjevao sa "Ambasadorima", sa kojima je, kako kaže, sazreo kao profesionalac.
•Nakon vojnog roka u Nišu (u muzičkoj jedinici), jedno vrijeme je nastupao samostalno, i tako 1984. izdao album Zlatne kočije.
•1985. osnovao je grupu "Hari Mata Hari"...

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.