Adnan Hasković, glumac - Za deset godina vidim sebe kao oskarovca

Glumac Adnan Hasković u svoj CV upisao je još jedan inozemni projekt. Pripala mu je jedna od glavnih uloga u danskoj seriji "Ispod površine", koja će se početi prikazivati u proljeće. Sav svoj glumački kvalitet Hasković je pokazao na tromjesečnim kastinzima, što je prepoznao scenarist i reditelj Kasper Barfoed. Za magazin Azra, proslavljeni glumac iz BiH govori o ulozi u spomenutoj seriji, domaćoj glumačkoj sceni, te o privatnom životu.

– Serija je psihološki triler, bavi se obračunom između bivših vojnika, specijalaca, usljed incidenta koji se desio u davnoj prošlosti, u jednoj ekstremnoj situaciji, u ratu. Prijatelji tada zapadnu u jednu, za vojnike opet ekstremnu situaciju, iz koje jedan od njih ispadne izdajnik. Nakon nekoliko godina oni ga krive za sve što im se desilo i pokušavaju ga naći. Žele da mu se osvete. Saznaju gdje se nalazi, te da je tajni agent u državnoj bezbjednosti i pokušavaju naći način kako ga izvući da se obračunaju s njim. To urade tako što kidnapuju metro stanicu i tu počinje priča. Zanimljiv psihološki triler s mnogo prevrata, Discoveryjev projekt. Svaka sezona će se baviti pojedinačnom pričom. Bilo mi je zanimljivo iznijeti glavnu ulogu. Volim sport i trening, a ovdje smo imali mogućnost da treniramo sa specijalnim vodom danske vojske, s ljudima koji su bili zaduženi da nas obuče za dvadesetak dana da budemo kao profesionalni specijalci. Prošli smo svu vrstu obuke kao što obično prolaze vojnici. Dobro mi je došlo, u slučaju rata ili bilo čega, spreman sam. Imali smo taktičkih vježbi, mučenja organizma 24 sata bez spavanja, jela i vode. Prošli smo i marširanje po 45 kilometara cijelu noć, ujutro plivanje, treninzi pucanja, fizičke i psihičke spreme. Kad te spreme na takav način, nemaš šta da glumiš, ti si taj karakter. Već si spreman za tu ulogu – kaže Adnan.

Javnost Vas rijetko može vidjeti na domaćoj sceni, sve više ste angažirani van granica BiH. Zašto? Kako komentirate glumačku scenu u BiH?

– Teško je komentirati nešto što ne postoji, nažalost. Odlazim, jer ovdje nema kontinuiteta stvaranja filmova. Drago mi je da opet sve što dolazi iz BiH, dolazi najkvalitetnije. Ali, nažalost, za mene kao glumca ovdje nema razvoja. Obično su to filmovi socijalnih priča, gdje se moj lik ne može razvijati. Nema psiholoških trilera, niti akcionih, gdje bih ja mogao igrati nešto drugačije. Želim slati poruke ljudima, a ne ostavljati samo pitanja.

Kako izgledaju kastinzi u inozemnim produkcijama?

– Režiser i producent filma želi nekog kvalitetnog u svom filmu. Veoma je važno kakvog je karaktera glumac, jer će provoditi mnogo vremena na snimanju filma. Mora postojati hemija između reditelja i glumca, glumca i ekipe. Upravo na tome se insistira kada ljudi traže glumce. Rad se podrazumijeva, ali je talent neophodan. Ja i ako ne pričam s nekim, a znam da samo ta osoba može iznijeti tu ulogu najbolje, vrlo rado ću je ponuditi toj osobi, prije nego nekome s kim sam u dobrim odnosima.

Je li važno sroditi se s ulogom koju glumac igra, kako bi je iznio na najbolji mogući način?

– Moraš moći. Da bi se uopće bavio ovom umjetnošću, moraš gajiti empatiju prema ljudima. Moraš suosjećati s ljudskim sudbinama i duboko proniknuti u bilo koji karakter kojeg ti igraš. Sve što se dešava, ne samo u životu, već i scenariju koji je napisan, što je jedna struktura, kostur kojem treba dati meso, gdje glumac nastupa sa svojim umijećem, da oživi taj karakter, da bi se neko poistovjetio, povjerovao mi. To je jedno veliko istraživanje i zbog toga se bavim ovim poslom.

Koju ulogu ste do sada najemotivnije doživjeli?

– Obično stvari koje nam nisu bliske po prirodi, na kraju najbolje uradimo, jer se toliko tome predamo. Kad ti nešto ne ide, više se posvetiš tome. Ima više uloga koje sam emotivno doživio, ali su razni kriteriji prema kojima to ocjenjujem. Film "Twice born" sam najemotivnije doživio, jer je to i priča koja je direktno vezana za sve što smo moji bliski prijatelji i ja doživjeli. Imao sam i najveću odgovornost da tu ulogu iznesem i da ta priča bude uspješna.

(Foto: azramag.ba)

Vjerujete li da se glumac može zaljubiti u partnericu na filmu?

– Može se desiti da se i ljudi u banci zaljube jedni u druge, tako i na filmu. Meni se to nije dešavalo. Bilo je nekih malih hemija, ali ništa nesvojstveno muškarcu i ženi. Čim muškarac i žena provode neko vrijeme zajedno, može ona biti u nekoj vezi ili imati muža, ali oni dijele radni prostor, nešto se desi među njima. Ali, mi smo naučeni kako se nositi s tim. Ako posustaneš, onda treba ispratiti to. Nema ništa loše u tome i ako se desi. Te strasti bi trebalo skloniti sa strane, a koncetrirati se na posao.

Kakav odnos imate prema zdravlju, često Vas možemo vidjeti na Vilsonovom šetalištu kako trčite?

– Osviješten sam u tom smislu, trening mi je postao sastavni dio života. Ono što su mi nekada bile cigarete, sada je to sport. Ne mogu se zamisliti kako jedem neku brzu hranu u dva sata poslije ponoći. Sve treba umjereno. Ima jedna poslovica koja kaže: "Preuzmi sudbinu u svoje ruke i zamisli šta će se desiti. Nećeš imati koga okriviti".

Koje su Vam neispunjene želje?

– Najsretniji je čovjek koji nema mnogo želja. Što manje želja, manje iznevjerenih očekivanja. Kada imaš želje, treba imati zdrave želje. Ne bavim se ovim poslom da bih bio poznat, već me interesira esencija ovog posla.

Ko je najvažnija žena u Vašem životu?

– Nisam nikad bio previše vezan, ni za majku, ni sestru u smislu posesivnog, neovisnog ponašanja. Sa 19 godina sam se odvojio od svojih roditelja. Mlad sam počeo sam sebi kuhati, prati odjeću i obavljati sve te ženske poslove, tako da sam neovisan. Ali, ipak su moja majka, sestra i nana najvažnije žene u mom životu.

Jeste li uvijek bili dobar sin?

– Nisam. Mislim da nije niko. Mi tek kad izgubimo roditelje shvatimo koliko smo mnogo više mogli. Rijetko sam imao priliku sresti čovjeka koji je zadovoljan kako se ponaša kao sin. To sve dođe sa zrelošću. Shvatimo tek u nekim kasnijim godinama da sam se trebao više potruditi, kolike god udaljenosti među nama bile. Teško je biti sin, kao i roditelj. To dođe kad spoznaš sebe.

Jeste li razmišljali o tome da se ostvarite u ulozi roditelja?

– Jesam, ali ne u ovom trenutku. Imati dijete je velika odgovornost. Nažalost, ljudi danas djecu gledaju kao projekt. Njihove nerealizirane želje, nadanja, težnje pokušavaju nametnuti djeci da to ostvare. Bolje je kad si zreo, kad poredaš stvari u životu, karijeru i slično, da se onda ostvariš kao otac. Ima ljudi koji kažu: "Da sam barem ranije", dok drugi kažu "Da sam barem sačekao još malo, propustio sam karijeru..". Osjećam da još nije moj trenutak, kad budem to htio, hoću da budem spreman za to i da budem prijatelj tom djetetu, da znam da sam sve dao, a da sam bio umjeren i častan u svemu.

Za deset godina vidite se…?

– Uvijek imam velike ciljeve na čijem ostvarenju radim. Želim biti bolji čovjek nego što sam sad. Vidim se kao oskarovac, koliko god zvučalo neskromno. Kao i osnovac sam maštao o Oskaru. Želio bih biti dio nekih projekata koji će za cilj imati da oplemene i promijene nešto, da budem okružen ljudima koji će pisati takve priče i dirati ljudska srca. Privatno sam vrckav i avanturist, ali vidim se kao porodičan čovjek. Što znači da moram naći nekoga ko će sve to da prati. Ne želim da neko živi moj život i da sidro usmjeri tamo gdje moj brod plovi. Ne želim ništa nametati. Ako jedno počne živjeti život drugog, to onda nije dobro.

(Napomena: tekst i fotografije u potpunosti preuzeti sa sajta magazina Azra)