Ismet Nuno Arnautalić, osnivač grupe Indexi - Autorski rad je bio ključan za uspjeh Indexa

Život bez žurbe, druženje bez mobitela, muzika bez teksta i početak šezdesetih samo su zrncad razloga zbog kojih je posebno zadovoljstvo imati za sagovornika nekoga poput Ismeta Nune Arnautalića (75). Jedan od osnivača kultnih Indexa i Bijelog dugmeta, nikad neraspoložen za razgovor i uvijek zanimljiv, i ovog puta je otvorenog srca govorio za Dnevni avaz.

U posljednja dva mjeseca život mu je servirao i velike radosti i žalost. S jedne strane, odlazak starijeg brata, maestra Esada Arnautalića duboko ga je pogodio, dok je osmijeh na njegovom licu izmamilo postavljanje spomen-ploče posvećene Indexima u sarajevskoj Ferhadiji.

U novembru je sa suprugom Plemom putovao u Berlin, gdje je prisustvovao odbrani magistarskog rada kćerke Ine. Ponosni otac ističe da je Ina postala prvi magistar kostimografije u BiH.

U retrovizoru

Ipak, pogledajmo malo u retrovizor. Nuno Arnautalić pohađao je Drugu gimnaziju u Sarajevu i svirao u bendu Eho 61. U jesen 1962. godine, sa Šefkom Akšamijom sastao se u glavnoj sarajevskoj ulici, u blizini Ekonomskog fakulteta, kada je i pao dogovor o formiranju Indexa. U ovom bendu proveo je sedam godina te ga 1969. napustio, otišavši na odsluženje vojnog roka.

- U Indexima sam svirao ritam gitaru, ali je s vremenom došlo do promjene, uvrštene su klavijature i za mojim instrumentom smanjila se potreba. To mi je dobro došlo da se zaposlim u Televiziji Sarajevo, gdje sam 10 godina bio član Plesnog orkestra. Nikada nisam zažalio što sam napustio bendove i krenuo drugim putem – pojasnio je svojevremeno Arnautalić, koji je 1972. zajedno s Goranom Bregovićem, osnovao grupu Jutro, koja je nedugo zatim postala Bijelo dugme.

Prije svega, kako ste, jeste li se oporavili od smrti brata Esada?

- Nažalost, umro mi je brat, ostala je velika praznina. Malo-malo hoću da ga nešto upitam, a onda se sjetim da ga nema. Tako to ide, a i vrijeme ide, jučer je bilo 40 dana otkako Esad nije s nama. Kao da je bilo prije dva dana. Što bi Esad rekao: "Vrijeme leti, sve stoji, samo djeca rastu." On je imao dvoje, kćerku i sina, to je super. Imamo mi i sestru Lejlu, ona, također, ima dvoje djece, ja imam dvije kćerke. Čovjek ne može stati, mora nastaviti svojim putem. Tugu neko lakše podnosi, neko teže, a neko nikako. U telefonu imam njegovih fotografija, gledam ih stalno, iz telefona još nikako ne mogu da izbrišem njegov broj i njegovu sliku.

Neke od Esadovih zasluga ni godine ne mogu izbrisati, a kamoli mjeseci. Uzmimo samo da je bio glavni motivator da Indexi, bend koji se ispočetka bavio samo instrumentalom, konačno i propjevaju.

- Natjerao nas je da počnemo pisati. Rekao nam je: "Ne znam kako ćete, ali morate početi." Kada smo počeli svirati, ta prva postava, u kojoj su bili Šefko Akšamija, Slobodan Bobo Misaljević, Nedim Nedo Hadžihasanović, Đorđe Uzelac i ja, prvo smo bili u fazi slušanja Radija Luksemburg, tako smo sazrijevali i pokušavali da imitiramo već poznate svjetske grupe. Ja sam napravio prvu kompoziciju, koja se zvala Nikada. To je bila instrumentala, jer prve dvije godine nismo imali vokal u grupi. Onda smo otišli u Beograd da snimimo prvu ploču i na njoj su bile tri strane kompozicije i ova moja jedna. Kada smo se vratili, moj brat je predložio da promijenimo neke članove. Shvatio je, ustvari, da su autori najvažniji za svaku grupu. Ako nemate autora, brzo ćete umrijeti. Tako nam je predložio da pozovemo Slobodana Bodu Kovačevića, Fadila Redžića i Davorina Popovića i tako je nastala ta druga postava, s kojom i nastaje autorski rad. Esad, koji je tada bio muzički producent na Radiju Sarajevo, rekao nam je da mu više ne dolazimo sa samim kompozicijama.

Koja je bila prva pjesma koju su Indexi otpjevali?

- Prva pjesma koju je Davorin Popović otpjevao bila je, opet, moja i zvala se "Dječak iz obične ulice". Sastajali smo se, svako je predlagao, birali smo, odlučivali i snimali. Postali smo svoji i najveći respekt trajanja Indexa upravo i jeste taj autorski rad.

Tačno na mjestu na kojem ste s Akšamijom stajali 1962. godine, nedavno je postavljena spomen-ploča, koja će brojne prolaznike svakodnevno podsjećati na ovaj kultni bend. Koliko Vam to znači?

- Spomen-ploča je lijepa ideja i nastala je sasvim slučajno. Nedžad Begović snimao je emisiju o meni, u kojoj sam se prisjećao djetinjstva, Indexa... i pokazao sam mu mjesto na kome smo se Šefko Akšamija i ja sastali kada smo pokrenuli grupu i dali joj ime Indexi. To je u blizini zgrade Ekonomskog fakulteta, odnosno na mjestu na kojem se nekada nalazila firma "Fotooptik". To je bilo u septembru 1962. godine. Ime grupi dali smo zato što su svi tadašnji članovi bili upisali fakultet, ja sam bio na Psihologiji. Ime se nametnulo kao logično. I krenulo je tako, ne znajući na šta će to ispasti.

(Foto: IkeHayden/shutterstock.com)

Dakle, ujesen se navršava 55 godina od osnivanja Indexa. Hoće li to biti na neki način i obilježeno?

- To jedino mogu mediji kroz svoja izdanja da se prisjete. Sjećam se obilježavanja kada je bilo 20 godina grupe. Bio sam urednik muzičko-zabavnog programa Televizije Sarajevo i pozvao u emisiju sve članove Indexa. Bilo nas je dvadesetak. Inače, Indexi su imali mnogo promjena, najviše su se mijenjali klavijaturisti. Prvo je svirao Đorđe Uzelac, zatim Kornelije Kovač, pa Đorđe Novković, pa Miro Maraus. Indexi su bili kao neka pop-rok visoka škola, a moglo bi se reći i akademija. Recimo, kada smo mi išli u muzičku školu, nije bilo dozvoljeno da se svira zabavna muzika. Svirala se samo klasika. Ali, mi smo imali dobre autore, stalno smo pravili nove pjesme i onda se tu pokaže znanje i klavijaturista i gitarista, u tim aranžmanima.

Vaše kćerke su, također, na neki način krenule Vašim stopama. Nedavno ste boravili u Njemačkoj, na odbrani Ininog magistarskog rada.

- Ona je magistrirala na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu (Universitat der Kunste Berlin). Postala je prvi magistar kostimografije u BiH. DKU svake godine upiše po šest polaznika iz cijelog svijeta i ona je bila jedna od tih šest. Veoma je uspješna, imala je fantastičan diplomski rad, a kada je završavala magistarski rad, Danis Tanović je u Berlinu imao premijeru filma "Smrt u Sarajevu", u kojem je ona radila kao kostimograf. Tako da je pozvala sve svoje profesore na Festival i to je bilo veoma zanimljivo. Imamo mi mladih ljudi, cijela poslijeratna generacija je za pohvaliti, jedino što nemaju uvjete da pokažu to što znaju, ali moraju se boriti, i mi smo kao Indexi teško nastajali. Vježbali smo i bili uporni i otvorila su nam se sva vrata.

Ali, to su bila potpuno drugačija vremena.

- Istina. Postojala je jedna politika da se daje šansa mladim ljudima. Nažalost, ta politika danas ne postoji. Mi smo živjeli i radili u zlatno doba. Ako se sjetimo koliko je Sarajevo imalo grupa i vokalnih solista, vidjet ćete da je to impozantno. Sva najljepša imena bila su iz Sarajeva, ono je bilo kulturni, muzički i sportski centar, kakav god hoćete.

Šta se krčka u Vašem "SaGA Productionu"?

- Izmislio sam projekt koji se zove "Dnevna doza Sarajeva". To mi je sad vrlo važno. Kako sam dobio neki dobar telefon, počeo sam prošle godine da snimam, šetao sam mnogo gradom i snimao mnoge ulice. Htio sam da ih pokažem ljudima i to sam objavljivao na Facebooku. Gledanost je bila fantastična, u tri mjeseca više od milion ljudi je to vidjelo i onda sam shvatio da ljudi vole vidjeti kako se grad razvija, gdje se koja ulica nalazi, kako sada izgleda, kakva je nekada bila i kako se prije zvala. To su informacije koje ljude zanimaju. Onda sam se obratio Općini Centar, koja ima 250 ulica, snimili smo sve, napisali tekstove o svakoj od njih. Doduše, nismo ih mi izmislili nego smo se koristili poznatom literaturom, ali smo to dali da se prevede, tako da to sada postoji na engleskom i bosanskom jeziku, a Općina Centar će to objaviti i to će biti veliki hit.

Može li se reći da je danas mnogo manje kvalitetnih umjetnika u dobi između 30 i 50 godina.

- Ti od trideset do pedeset ili su vani ili se bore za opstanak. Najbolji vam je primjer moj drug Nedžad Begović, scenarista, inovator, reditelj. Sada je počeo da piše tekstove za kompozicije, radi na televiziji. I od tih četiri-pet poslova on jedva živi. On je uporan i vjerujem da će postati poznati tekstopisac, ali ništa nije kao što je bilo.

RANKO RIHTMAN, IZUZETNI TALENAT

- Ustvari, svi smo mi bili samouki, trudili smo se da naučimo svirati, a to smo i uspijevali. Neki su, ipak, i studirali muziku, recimo Ranko Rihtman jedan je od najzaslužnijih aranžera u Indexima. Čovjek koji je završio Berklee College of Music u Bostonu, kao i Muzičku akademiju u Sarajevu, izuzetan talent, to mi je najveća žalost što nije više u Sarajevu – govori Nuno Arnautalić.

KĆERKE I UNUK

- Uz Indexe su odrasle generacije i generacije, mladi donekle poznaju taj bend. Moje obje kćerke Ina i Ajna i moj unuk Nizar znaju i oni to slušaju, jer im ja to puštam, ali ne znam kako je u drugim sredinama. Nove generacije zaslužuju da ih upoznamo s "Indexima", da ih na neki način zainteresiramo za njihov rad, a rad ove grupe je ogroman i svako može naći neku pjesmu uz koju je odrastao.